Uspon i pad socijalne države

Poznato je da slike govore više od tisuću riječi, a Cato institut jako dobro oslikava nastanak i kraj socijalne države. Kao što svi znamo, socijalna država nastaje kao početak programa za pomoć istinski siromašnim i nemoćnim ljudima. No kada političari socijalnu politiku shvate kao metodu kupovine glasova, a ljudi zatim pronađu način iskorištavanja donešenih mjera, pogoršava se odnos proizvođača i konzumenata i kola kreću nizbrdo.

Majka Domovina

Uz to što smo u ruke države prepustili obrazovanje djece, jer je tako “jeftinije, uspješnije, bolje”, prepustili smo birokratima i upravljanje nad odlukama, željama i sudbinom maloljetne djece. Centar za socijalnu skrb postavljen je iznad roditelja kao jedini “adekvatni” donositelj odluke o dobrobiti djece. Drugim riječima, roditelji, iako zakonski skrbnici, nemaju više pravo donositi odluke vezane uz dobrobit vlastite djece. Država je ovime postala roditelj, dadilja i odgajatelj, a pravi djetetovi roditelji ostali su bez ikakvog prava glasa, svedeni na plaćanje osoba koji odlučuju od “dobrobiti” njihove djece.

Evo samo 2 primjera u zadnjih mjesec dana koji su došli do novina (ovdje):

Sanjin, Ana i njihov sin žive u stanu od 60 kvadrata, koji su prije četiri godine kupili na kredit uz mjesečnu ratu od oko četiri tisuće kuna. Oboma je, međutim, unatrag nekoliko mjeseci plaća značajno smanjena i kredit otplaćuju sve teže. Odlučili su da, barem kao privremeno rješenje, »taknu« u dječju štednju, i makar im je bilo poznato da će za podizanje štednje trebati odobrenje nadležnog Centra za socijalnu skrb, ni sanjali nisu da im centar njihov novac za otplatu kredita – neće dati. Novac se može trošiti isključivo na potrebe djeteta, odgovaraju u centrima za socijalnu skrb, a otplata stana u kojem dijete živi za socijalne radnike nije potreba djeteta. Kredit je »osobni dug roditelja«, kažu socijalni radnici, koji nisu spremni roditeljima odobriti čak niti mjesečno podizanje iznosa stambenog kredita, ako ne već cjelokupne štednje.

Jedno od rješenja koje predlaže birokracija jest da roditelji tuže svoje dijete i, kao razlog navodeći naglo osiromašenje, od djeteta traže povrat dara.

Primjer 2 (ovdje):

Žrvanj birokracije može običnog, malog čovjeka dovesti na rub živaca, u što se uvjerila i naša sugrađanka Nataša Pejić, a sve zbog vozila marke Suzuki Swift koji je naslijedila nakon smrti supruga Ivana.
Po rješenju o nasljeđivanju od 2. rujna ove godine ja kao Ivanova supruga nasljeđujem 1/3 automobila za koji godinama plaćamo kredit. Druge dvije trećine nasljeđuju moj 21-godišnji sin Antonio i kćerka Dolores od 12 godina.
Tijekom postupka nasljeđivanja moj sin Antonio odriče se svoje trećine automobila u moju korist, a maloljetna Dolores to ne može napraviti jer je maloljetna i zakon to ne dopušta. Time ja postajem vlasnica 2/3 automobila, a Dolores 1/3 automobila.
Naime, prebacivanje na moje ime ne dopušta Centar za socijalnu skrb, koji štiti interese moje maloljetne kćerke, kao suvlasnice vozila, i ne želi mi izdati rješenje da sam ja vlasnica automobila.
Istovremeno maloljetna se kći slovom zakona ne može odreći svog dijela auta u moju korist. Slijedom ovoga policija mi ne može ovjeriti dokumente za vozilo – kazuje Pejić. Automobil vozi, iako kaže da zakonski to ne bi smjela.
Uredno plaćam kredit za automobil za koji nemam uredne papire. Automobil ne mogu ni prodati ni darovati, a ne mogu ga mirno ni voziti.

Te ljude se za ovakve odluke isplaćuje na teret poreznih obveznika, istih onih koji se nalaze u ovim i sličnim situacijama.

Država nas uči kako je socijalni sustav neophodan, u državnim školama uče kako je privatno školstvo i zdravstvo pogrešno, kako je državni mirovinski sustav jedino ispravno rješenje, kako država pronalazi rješenje nezaposlenosti… Rezultat? Ljudi su izgubili poticaj za formiranje funkcionalne obitelji. Za početak, roditelji više ne usađuju svojoj djeci zdrave radne navike putem kojih će uspjeti na tržištu rada, ili će im pomoći u starosti. Ipak, za posao i mirovine pobrinut će se država. Djeca ne moraju biti dobra prema roditeljima, jer ih štite državne institucije. Roditelji ne moraju biti dobri prema djeci, jer im starost osigurava država. Nakon svega toga, ta djeca obraćat će se državi, ne roditeljima.

Pokušavajući “ispraviti svaku životnu nepravdu”, regulacija daje ljudima različite poticaje i signale. Ukoliko su ljudi kroz život pokriveni državnim subvencijama, koliko zapravo brinu za budućnost? Koliko ih odlučuje imati djecu koja će im pomoći u starosti? U situaciji smo da subvencioniramo čak i rađanje djece. Roditelji u pravilu brinu za svoju djecu i žele im sve najbolje. Ali roditelji koji nisu osigurani proračunskim transferima u starosti, uložit će puno više truda u odgoj svoje djece kako bi ona jednog dana izrasla u uspješne ljude i mogla im pomoći ukoliko zatreba.

Sada nitko ne plaća školovanje svoje djece, ali svi plaćaju školovanje tuđe djece. Nitko ne plaća svoje medicinske troškove, ali svi plaćaju tuđe troškove. Nitko ne pomaže svojim roditeljima, ali svi pomažu tuđim roditeljima. Nitko ne snosi odgovornost za svoje pogreške, već se kažnjava cijelo društvo. Drugim riječima, svi pokušavaju živjeti na račun nekoga drugoga vješajući se o skute Majke Domovine. Dobrodošli u “državu blagostanja”.

Od države blagostanja do socijalizma

Otkako je Marx razvijao teorije o neizbježnosti socijalizma, do sada su sve propale. Ali trenutno ipak idemo prema socijalizmu. Iako nacionalizacija industrije većini više nije primamljiva ideja, posebno na Zapadu koji se uvjerio u posljedice takvih ideja, postoje druge metode dolaska do kontrole proizvodnje. Stranke izostavljaju nacionalizaciju iz svojih programa, ali se zalažu za sve jače državne intervencije, kontrolu, regulaciju, pojačano oporezivanje i “socijalnu državu”. Drugim riječima, socijalizam se sveo na jaku državnu kotrolu uz ideje kako država najbolje zna što je ljudima potrebno. Mnogi dijelovi gospodarstva postali su toliko ovisni o subvencijama ili poslovanju sa državom, da je njihovo privatno vlasništvo samo puka formalnost. U stvarnosti, te tvrtke su državno upravljane putem podobnih vlasnika na čelu.

Političare zanima kako zadržati vlast, a to mogu ostvariti tako da u zamjenu za privilegiranje određene skupine prošire svoje ovlasti. Tako, na primjer, ukoliko donesu odluku o zaštititi domaće proizvodnje uvode se carine, a za to je naravno potrebno oformiti carinske urede. Subvencije poljoprivredi zahtijevaju kontrolu koje provodi novo ili prošireno ministarstvo. Svaka privilegija omogućena od strane države, zahtjeva povećanje zaposlenih u birokraciji, a samim time i veće poreze.

Utjecaj države može se ravnati prema visini poreza – što je veći porez, država je utjecajnija. Birokracija naplaćuje svoje usluge, a što je veća birokracija, potrebni su veći porezi. Praksa zahtijevanja i dodjeljivanja posebnih privilegija integrirala se u gospodarstvo kao sredstvo kupovine glasova. Svaki oblik subvencija, protekcionizma i ostalih državnih intervencija izmišljen je od strane birokracije, kako bi se kupila politička moć. Državu zapravo nije briga za dobrobit siromašnih niti bogatih, bitno je jedino prikupiti porez za funkcioniranje birokracije i kupovinu glasova.

Svaka dodijeljena privilegija za tu grupu je ekonomska prednost, ali tu prednost mora platiti neka druga grupa. Kada se privilegije toliko rašire, a iznosi prerastu iznose koji se prikupljaju oporezivanjem, država prelazi točku gdje dodatno otvoreno oporezivanje ima smisla i okreće se skrivenom načinu oporezivanja – inflaciji. Inflaciju možemo nazvati porezom na štednju i kapital.

Finalni stadij je socijalizam – država i ekonomija uništene i isisane zbog povlastica. Nažalost, većina političara ne razmišlja dugoročno, tako da je ovaj scenarij poprilično izgledan. Jedino pitanje na koje zagovaratelji “države blagostanja” moraju naći odgovor je: što kad krava muzara crkne?