Elegantna popunjenost nacije

Debeli smo. Jutarnji prenosi istraživanje BMC Public Health-a, prema kojem su Hrvati četvrta najdeblja nacija na svijetu. Dežurni paternalisti ponovno ulijeću punom snagom, a ono što opet možemo primjetiti jest skrivanje iza zamjenice “mi”. Kada bi koristili “ti” ili “vi”, njihovi komentari zvučali bi mnogo drugačije:

Ljudi, debeli smo. Toliko smo debeli da smo u svjetskom vrhu i moramo poduzeti nešto.

Ono što zapravo govore jest “Debeo si i ja ću promijeniti tvoje navike i ponašanje, neovisno o tvojim željama.” Jasno, ovako izrečeno je izravnije, napadnije i točnije. Neće Milivoj Solar ili Danijela Stimac mijenjati svoje navike, nego svi mi koji kupujemo peciva, jedemo čips ili pijemo gazirana pića. Znaju li članovi raznih zdravstvenih organizacija i udruga više od nas? U nekim slučajevima to je moguće, ali u takvim slučajevima trebaju pružiti informaciju i pustiti ljude da sami odluče, a ne mijenjati njihovo ponašanja protiv njihove volje.

Koliko često mogu znati sve važnije detalje poput individualnih preferencija i okolnosti koje su važne za rješavanje problema? Jedinstveno rješenje koje odgovara svima jednostavno nije izvedivo, nego samo pogoršava situaciju:

Može li država pekarima narediti da ne rade tako nego da rade malo zdravije? Postoje načini, nekakvom poticajnom poreznom politikom, stimulirati, ako postoji volja sve se može, smatraju stručnjaci.

Najveći utjecaj ovih prijedloga biti će sličan mađarskom porezu na čips: udar na poslovanje proizvođača porezno opterećenih proizvoda i veća izdvajanja za hranu, posebno siromašnijeg dijela populacije, a ukoliko ovakvi prijedlozi propadnu, poput svih dosadašnjih, na kojem prijedlogu će sveznajući paternalisti povući crtu i reći ovo je ipak previše?

Šećer – novo čudovište iz ormara

Šećer je otrov i njegovu bi prodaju trebalo regulirati kao i prodaju alkohola i cigareta. Tako tvrde znanstvenici u nedavnom izdanju Nature magazine, koji prenose BBC i Daily Mail:

Governments need to consider major shifts in policy, such as taxes, limiting sales of sweet food and drinks during school hours, or even stopping children from buying them below a certain age.

Istraživanje predlaže oporezivanje šećera do te mjere da se udvostruči cijena proizvoda, te zabranu prodaje mlađima od 17 ili 18 godina. Pomislili bi ste da je ovo dovoljno? Križari iz javnog zdravstva također predlažu zabranu oglašavanja proizvoda koji sadrže šećer, uklanjanje automata, micanje šećera s liste sigurnih namirnica, reguliranje radnog vremena trgovina koje prodaju proizvode koji sadrže šećer, te određivanje dopuštenog broja fast food restorana u određenom području.  

Ozbiljnost istraživanja narušavaju izjave poput “u povijesti je šećer bio teško dostupan, jer su med čuvale pčele”, te kako se ovim potezom želi ljudima proširiti izbor hrane i pojeftiniti zdravu hranu u odnosu na nezdravu:

Dr Laura Schmidt, also of California University, said: ‘We’re not talking about prohibition. We’re not advocating a major imposition of the government into people’s lives. What we want is actually to increase people’s choices by making foods that aren’t loaded with sugar comparatively easier and cheaper to get.

Naravno kako se ovdje ne zalažu za petljanje države u živote ljudi. Ako nekome prva rečenica ovog teksta nije dovoljna da shvati kako je nedvosmisleno riječ upravo o tome, neka ponovno pročita listu prijedloga što bi sve trebalo uključiti u nadzor. 

 

Istraživanje završava zaključkom kako su za stanje odgovorne prehrambene kompanije, te kako upravo njih treba pritisnuti:

Responsibility lies with the food companies, saying that while they may resist change, shifts in policy are possible if the pressure is great enough. These simple measures are taken for granted as tools for our public health and well-being. It’s time to turn our attention to sugar.

Rezultat pritiska mogao bi biti sličan mađarskom uvođenju “poreza na čips” – otkazi i seljenje proizvodnje u okolne zemlje, ali vlade prezaduženih država su toliko očajne za dodatnim novcem na kratki rok, pa vjerujem kako će ovo uskoro postati prilično raširena isprika za uvođenje dodatnih poreza.

 

Na stranu sad primjedbe o oporezivanju, odlučivanju pojedinca što želi jesti i slično, samo bih usporedio ultimativno zlo i glavni neprijatelj zdravlja i dobre linije, tj. Coca Colu sa voćnim shakeom jagoda-banana. 1 litra Coca Cole sadrži 400 kalorija, a 1 litra dijetnog pića od samljevenog voća sadrži 570 kalorija. 

Rezultat državne brige o narodu

 Kao što se dalo pretpostaviti, rezultati državne intervencije u Mađarskoj ponovno daju neželjene posljedice:

U Mađarskoj su krenuli masovni otkazi iz tvornica slatkiša, nakon što je izglasan zakon kojim je povećan porez na nezdravu hranu, popularno nazvan porezom na čips. Država je na ovaj način, pravdajući to brigom za narodno zdravlje, dodatno htjela napuniti praznu blagajnu, no mjera je doživjela pravi fijasko. Iz kompanije Chio objavili su da će sve svoje planirane investicije u Mađarskoj preseliti u Francusku i Češku.

Ova intervencija je problem na više razina. Država je pojačanim oporezivanjem željela prikupiti više sredstava za još veću kontrolu i birokraciju u budućnosti, a to je rezultiralo povećnjem nezaposlenosti, smanjenjem investicija, seljenjem domaće proizvodnje u porezno slabije opterećene sredine, te u konačnici i manje prihode, kako od kompanija, tako i od radnika koji su ostali bez posla.

Nadalje, država je ovim potezom odlučila koja metoda mršavljenja je ispravna za sve, iako znamo da različite osobe različito toleriraju pojedinu hranu (upravo takav primjer koristio sam i ovdje). Postavlja se pitanje kako država može za sve svoje stanovnike pravilno ustanoviti koja dijeta iz ove gomile najbolje odgovara baš svima, kad niti među stručnjacima uopće ne postoji sporazum oko “pravoj” dijeti i ishrani.

Birokrati su izgleda odlučili voditi se prema najrazvikanijoj, tj. o unosu manje količine mesa, maslaca i masnoće. Djeluje razumno, no je li ispravno za cijelu populaciju? Ako je vjerovati Gary Taubesu, takva prehrana je u potpunosti pogrešna (cijeli tekst ovdje):

Postoji mnoštvo razloga koji pokazuju kako je prehrana bazirana na niskom unosu masti i mesa pogrešna. Trenutno smo usred epidemije pretilosti koja je počela ranih ’80-ih, a poklapa se sa usponom teorije o nemasnoj prehrani. U istom periodu također je značajno porastao broj oboljelih od dijabetesa tip 2.

Djelatnici javnog zdravsta savjetovali su nam kako trebamo jesti što manje masne hrane, a to nas je učinilo sve gladnijima i težima. U praksi je to vjerojatno dovelo do pretilosti, a možda i srčanih problema.

Je li Taubes u pravu? Vjerojatno je barem za dio populacije. Sigurno je jedino to kako vlast nema pravo svima nametati svoju viziju prehrane. Ukoliko je Taubes u pravu, onda je ta vizija upravo ono što nas čini sve debljima. No, mnogim birokratima odgovara odsustvo izbora jer je na taj način jednostavnije provoditi standardizaciju.