Arhiva

Posts Tagged ‘banke’

Čovjeku s maljem, svaki problem izgleda kao čavao

4 srpnja, 2012 2 komentara

Vratio sam se s puta i očekivano, kod nas se i dalje svi problemi rješavaju na jedan način. Keynes i dalje nije pokopan. Štoviše, Jutarnji ne samo da zagovara printanje novca i kreiranje balona, nego krivce pronalazi u ljudima koji opreznije troše svoj novac u nesigurnim vremenima:

Kad kupuje eure, HNB u ulozi valutnog odbora emitira kune, a kad prodaje eure, HNB povlači kune iz optjecaja. Drugi važniji način emisije kuna bio bi da HNB kupuje hrvatske državne obveznice i trezorske zapise, ali on to cijele prošle godine nije činio, kako piše u HNB-ovu izvješću za 2011., “jer nije bilo potrebe”. Banke su, naime, 2011. imale i previše novca i još više im nije trebalo.

To je “paradoks štednje” u vrijeme financijskih panika i recesija, koji je još prije 80 godina uočio Keynes: to, da banke plivaju u novcu, a privreda grca u besparici, osnovno je obilježje ove vrste krize kroz kakvu i Hrvatska sada prolazi. Ne treba puno analize da se to ustanovi, dovoljno je prošetati se zagrebačkom Ilicom od Britanskog trga i prebrojiti zatvorene lokale. Da, i kafići propadaju, što se donedavna činilo nemogućim! Nema nikoga niti da uđe u kafić i naruči pelinkovac ili espresso, pa ni kafići nemaju za koga raditi.

Drugim riječima, HNB je kriv što nije spustio kamatne stope, a mi smo krivi jer štedimo umjesto da se zadužujemo i dižemo kredite. Istovremeno, svi mediji prepuni su upozoravajućih članaka i priloga o visokom trgovinskom deficitu i niskoj razini štednje. Čovjek bi pomislio da bi u tom slučaju smanjenje potrošnje bila dobra stvar, jer tako smanjujemo deficit u razmjeni.

Zaista je šokantno da g. Bošković savjetuje ljudima da rade upravo suprotno od zdravog razuma, tj. govori kako je uskraćivanje dijela potrošnje u svrhu akumulacije štednje za budućnost pogrešno.

Problem s ovakvim načinom gledanja problema jest eliminacija vremena iz jednadžbe i krivo percipiranje razloga napretka. Investicije (koje počinju štednjom) vode do rasta gospodarstva i blagostanja, a potrošnja bez štednje vodi u propast. Bošković, i ostali sljedbenici Keynesove nauke, smatraju da ljudi bezrazložno počinju manje trošiti u doba recesije i to dovodi do opisane spirale:

Novaca nema jer se obrtanje zbog panike usporilo, bankovni kreditni multiplikator je nestao, blaga, ali uporna inflacija usisala je i ono malo kuna u optjecaju – a HNB ne želi emitirati nove kune. Osim ako ne može kupiti devize. A ni deviza nema, i tako smo se našli tu gdje jesmo, uhvaćeni u spirali poniranja, paralizirani zastrašujuće brzim propadanjem zadnjih preživjelih proizvodnih poduzeća.

Dakle, gospodarstvo neće funkcionirati ukoliko nema potražnje za onim što gospodarstvo nudi. Njihovo rješenje je smanjenje kamatnih stopa, printanje novca i poticanje potrošnje, čak ukoliko je ona nepotrebna i neopravdana, samim time i dugoročno štetna. No, dugoročno ionako svi umiremo, kako bi rekao Keynes.

Ukoliko je ovo rješenje tako dobro, zašto ga koristiti samo u doba recesije? Zašto ne bi konstantno trošili kao pijani bogataši i tako podignuli zaposlenost i BDP? Tu dolazimo do još jednog problema: proizvod je potrebno prvo proizvesti da bismo ga konzumirali, što znači da prvo moramo imati zaposlenost, a tek onda potrošnju, a ne obratno. Možemo imati milijune kuna na računima, ako proizvod nije proizveden, ne možemo ga niti kupiti. Da ne spominjemo kako niske kamatne stope uzrokuju mislokaciju resursa i uzrokuju balone koji kasnije ponovno rezultiraju još težom recesijom kada stvar izmakne kontroli i prestane funkcionirati.

Poanta je u tome da mi kao potrošači raznih dobara i usluga odlučujemo kada ćemo trošiti, sada ili u budućnosti. Trenutna potrošnja pala je zbog straha za budućnost, ne zbog nerazumnog ljudskog ponašanja koje treba iskorijeniti masivnom intervencijom. Ta nesigurnost nije umišljena, jer zaista ne znamo što će se dogoditi u budućnosti, niti koja će biti iduća spasonosna mjera Linića i Čačića. Paradoks štednje nije nikakav paradoks, jer  kada bi povećanje potrošnje tako jednostavno riješilo krizu, svijet sada ne bi bio u ovim problemima.

Target-2

15 lipnja, 2012 2 komentara

U posljednjem postu Tržišta kapitala, Kako stoje stvari sa Grčkom, naišao sam na link koji objašnjava funkcioniranje i svrhu Target-2. Za razliku od autora Felix Salmona, ne bih se složio da ne treba brinuti oko tog sustava, iz razloga što on uništava signale određenih ekonomskih pokazatelja, te tako navodi na pogrešne odluke.

The ECB itself sets interest rates, and has a modest balance sheet of its own, but the only banks it deals with are the national central banks. It’s the central banks, like the Bundesbank or the Banco de España, which perform all the liquidity operations, lend money to their commercial banks, and generally keep the euro functioning as a currency.

Every bank in the eurosystem has an account at its respective national central bank — and if you add up all the money in all those accounts, the total is the Target2 balance at the central bank in question.

Let’s say our Spanish depositor decides to move €1,000 from Banco Santander to an account at Deutsche Bank. In that case, the balance on her Santander account will go down by €1,000, and the Banco de España will likewise deduct €1,000 from Santander’s account at the central bank. In Germany, €1,000 appears in the Deutsche Bank account, and in the first instance Deutsche Bank will keep that money in its account at the Bundesbank, so the Bundesbank adds €1,000 to Deutsche Bank’s balance. Essentially, the Banco de España just destroyed €1,000, and the Bundesbank just created €1,000.

Ovaj mehanizam izbacio je kamatne stope koje funkcioniraju otprilike po ovom principu:

Kada depozitor prebaci €1.000 iz Španjolske u Njemačku, njemačka banka kreditira španjolsku banku za taj iznos. Ukoliko mnoštvo depozita na takav način ode iz Španjolske u Njemačku, Španjolska je u deficitu jer odlazi više novca nego što dolazi. U tom trenutku, španjolske banke moraju podići kamate na depozite kako bi privukle dodatni novac. Samim činom dizanja kamatnih stopa, smanjit će se kreditiranje i obuzdati zaduživanje koje rade Španjolski ili Grčki političari.

No to se ne događa. Upravo zbog Target-2 mehanizma kojeg su uveli EU birokrati, umjetnog spuštanja kamatne stope u cijeloj eurozoni i izjednačavanja razlika. U Target sustavu, kako je Felix Salmon opisao, sve transakcije prebačene su na razine centralnih banaka, tako da ukoliko Španjolac plaća Nijemcu, novac ide iz španjolske banke u Banco de España, Bundesbank to bilježi kao kredit (za koji garantira ECB) prema Banco de España, i šalje novac njemačkoj banci. Ukratko, razlike nastaju samo u odnosu Banco de España i Bundesbanke, a ne (kako bi trebalo biti) u trgovinskoj razmjeni dvaju zemalja. Sustav je ostao bez prirodne kočnice samoregulacije putem kamatnih stopa.

Također, nedavno prebacivanje grčkih depozita u njemačke banke dovelo je do dodatne izloženosti Bundesbanka nenaplativim potraživanjima jer je, prema opisanom modelu, morala kreditirati CB Grčke, tj. kreditni rizik prebačen sa grčke CB na njemačku.

Kreirajući ovakve zakonitosti, omogućilo se ECB-u igranje s kamatnim stopama i brisanje kreditnih rizika među državama, te vjerovanje u nemogućnost bankrota.

%d blogeri kao ovaj: