Postoji li život nakon bankrota?

Vlada se opet zadužuje, a najnoviji kredit u iznosu od 260 milijuna eura uz kamatnu stopu od 5,5 posto na pet godina podiže u Erste i Hypo banci kako bi platila obveznice za restrukturiranje gospodarstva iz 1991. godine.

I tako iz godine u godinu, iz obveze u obvezu.. jedina razlika je padanje ratinga i povećanje kamata na zaduživanje. Iako je Šuker svojevremeno tvrdio drugačije, zaduživanje nije način rješavanja duga. Ukoliko je država sama nesposobna servisirati svoj dug, on neće magično nestati još nepovoljnijim zaduživanjem. Problem je što svaka vlast (ne samo naša) gleda stvari kratkoročno, do idućih izbora: mi ćemo se zadužiti, a nasljednici neka plaćaju. Keynes je to lijepo (i sebično) upakirao rekavši da dugoročno dug nije bitan, jer smo dugoročno ionako svi mrtvi. Keynes je mrtav, a nama u nasljeđe ostavio je long run. I “začudo”, svijetu se to ne sviđa. Čak iako pojedine stranke ostanu na vlasti više mandata, i dalje nastavljaju s takvom politikom. Zašto? Jer povratka više nema, a druga opcija politički ne zvuči baš najbolje. Naravno, želja svake vlasti je zadržati postojeći standard koliko god je to moguće, makar to značilo katastrofu u budućnosti, jer ipak, to će postati tuđi problem. A što duže se problem gura pod tepih, ta budućnost postaje mračnija. Bankrot bi poprilično brzo posložio kockice, ali bi izazvao nemire i socijalne prosvjede. Zato se vlast okrenula metodi kuhanja žabe, pa zaduživanjem i inflacijama potiho odgađa probleme.

Umjesto dizanja poreza i/li dodatnog zaduživanja, Hrvatska bi trebala srezati potrošnju (naš recept za katastrofu su razne investicije u mostove, ceste i ostalu infrastrukturu koja zjapi prazna) i prodati dio imovine. 69 tvrtki od posebnog državnog interesa generira godišnje gubitke od 4,2 milijarde eura. Recimo HŽ za početak, koji uz monopolistički položaj i nevjerojatne subvencije i dalje gomila gubitke, zatim privatizirati Hrvatske šume, prodati nekretnine u vlasništvu države koje ionako samo generiraju gubitke i tako dalje.

Oni koji se opiru takvim idejama privatizacije moraju biti svjesni da će se ona morati dogoditi kad država ostane bez izvora kreditiranja, a tada će uvjeti u zemlji i hitnost rješavanja problema znatno spustiti prodajne cijene. Prodavati kada gori pod petama često znači daj što daš, tj. prodavati u bescjenje.

Privatizacija (naravno ne kriminalna) nije problem, nego rješenje.