Arhiva

Archive for the ‘školstvo’ Category

Cijena mogućeg štrajka javnog sektora

7 veljače, 2014 12 komentara

strajkŠto je zajedničko radnicima u državnoj upravi, zdravstvu, obrazovanju, policiji, kulturi, carini, mirovinskom, pošti, elektroprivredi, ZG Holdingu, željeznici, zračnim lukama i vodoopskrbi? Osim što plaće uglavnom dobivaju iz proračuna, također su najavili i zajednički generalni štrajk. Čelnici pet sindikalnih središnjica tako su prošlog tjedna održali konferenciju za novinare na kojoj su izvijestiti o Rezultatima osobnog izjašnjavanja o organiziranju generalnog štrajka i daljnje aktivnosti. Od ukupno 382.190 članova sindikata, 71,65 posto izašlo je na glasovanje, te je od 273.839 glasova 92,31 posto izjašnjeno za opći štrajk.

Jedan od problema štrajka javnog sektora je činjenica kako su poslovi koje on obavlja uglavnom monopolistički. Štrajk radnika pojedinog trgovačkog lanca jednostavno će kupce preusmjeriti u kupovinu kod konkurencije. Štrajk prosvjetnog, željezničkog ili komunalnog sindikata paralizira cijeli sektor za čitavo vrijeme trajanja, a usluge poput željezničkog prijevoza, edukacije ili odvožnje smeća u tom periodu građanima jednostavno nisu dostupne. Štrajk privatnog sektora test je između poslodavaca i posloprimaca. Radnici se odriču plaća za vrijeme štrajka, a poslodavci zarade koja bi postojala u normalnom poslovanju. Obje strane snose gubitke, te imaju želju pronaći kompromis u što kraćem vremenu. Radnici znaju da ukoliko pretjeruju sa zahtjevima mogu poslodavca učiniti nekonkurentnim, te upropastiti i tvrtku i svoja radna mjesta. S druge strane, poslodavci koji pretjeruju s pritiskom vrlo brzo će izgubiti najbolje radnike. Štrajk javnog sektora koji nije opterećen bankrotom svoju snagu bazira na političkim pritiscima. Porezni obveznici, nezadovoljni situacijom u kojoj su brojne usluge nedostupne zbog monopolističkih privilegija, tražit će od nadležnih tijela što hitnije rješavanje problema, što u pravilu znači i brzo popuštanje zahtjevima prosvjednika kako bi nervozna vlast udobrovoljila glasače. Ovaj proces jedan je od glavnih razloga pada kvalitete i produktivnosti državno garantiranih monopola, te rasta troškova javnog sektora iz godine u godinu. Pročitaj više…

Na putu prema gore

30 rujna, 2013 12 komentara

Milanović LinićRastemo. Idemo gore. Ne, pri tome ne mislim na industrijsku i poljoprivrednu proizvodnju, gospodarstvo ili BDP općenito. Jedino što u Hrvatskoj posljednjih godina kontinuirano raste su proračunski rashodi i deficit. Shodno tome, naravno, rastu i porezi. Tragikomediju situacije odlično je sumirao tportalov naslov članka „Nastavljamo štednju, ali troškovi rastu“ vezan uz nove „Smjernice ekonomske i fiskalne politike za razdoblje od 2014. do 2016. godine.”

rashodi drzavnog proracuna po kategorijamaŠtednja o kojoj se priča nije štednja vezana uz smanjenje proračunskih rashoda i strukturne reforme, nego „štednja“ bazirana na rastu poreznog opterećenja u očajničkom pokušaju pokrivanja bujajućih rashoda. Spomenute trogodišnje smjernice trebale bi predstavljati praznik za sve oni koji smatraju kako je rast državne potrošnje dobar smjer. Vlada predlaže snažan rast proračunskih rashoda uz eksploziju novog zaduženja i rasta proračunskog deficita, te bi samo iduće godine proračun trebao narasti 8 milijardi kuna. Pročitaj više…

Traže li sindikati doista promjenu smjera ili ubacivanje u veću brzinu?

4 svibnja, 2013 38 komentara

sindikalni prosvjedPet godina krize jasno pokazuje da politika štednje ne može izvući zemlju iz recesije. Hrvatska još ima prostora za zaduživanje, a od smanjenja deficita ne treba raditi dogmu, prvo treba izgraditi zdravu ekonomiju, kaže sindikalist Vilim Ribić koji se pritom poziva na nobelovce Paula Krugmana i Josepha Stiglitza, koji su već odavno procijenili da politika štednje ne može pobijediti krizu. Europa je preplavljena sličnim izjavama. Predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso prošli tjedan u Bruxellesu izjavio je kako je politika štednje došla do svojih granica, te kako moraju imati rješenja skrojena prema potrebama pojedinih zemalja, a ne primjenjivati jedan, uniformni program za sve europske države. Predsjednik Europskog vijeća Herman van Rompuy na istom je sastanku ocijenio da gospodarska kriza traje predugo. Istaknuo je da treba brže provoditi reforme koje najizravnije utječu na rast.

Što znače takva rješenja skrojena prema potrebama država? Znači li to da će nekima dodatno narasti porezi, a drugima potrošnja ili rezovi? Iz njihovih govora može se isčitati kako zapravo ne planiraju odustati od dosadašnjih poteza koje i dalje smatraju pozitivnima, ali pravi problem je što sad dolaze do Francuske i Italije, koje su ipak veći zalogaj od grčke ili španjolske ekonomije. Kad zemlja poput Francuske potpuno utone u krizu, čak ni Njemačka neće moći i htjeti plaćati održanje socijalne države i zajedničke valute.

No postoje li mjere štednje u Europskoj uniji i Hrvatskoj? Sve dosadašnje državne mjere proizvele su učinak upravo suprotan od najavljenog i problemi koji su trebali biti riješeni su eskalirali. Svi pokušaji rezanja deficita doveli su do njegovog rasta, mjere dizajnirane za rezanje državne potrošnje rezultirale su rastom te potrošnje što očigledno rezultira pogoršanjem stanja u Europi i rastom javnog duga. Španjolski javni dug tako je od početka provedbi mjera štednje porastao sa 53% BDP-a na 90%, a Grčka koja je sa mjerama započela 2009. godine sa javnim dugom visine 129% BDP-a skočila je na 170%, francuski javni dug je 90,2% BDP-a, a hrvatski bi sa 29% BDP-a 2008. mogao dosegnuo 65% ove godine.  Kako je moguće da javni dug europskih država, pa tako i Hrvatske, raste ako se provode mjere štednje? Predstavljaju li te mjere štednje samo dizanje poreza građanima kako bi se omogućio daljnji rast državne potrošnje? Pročitaj više…

Cijena države

14 travnja, 2013 16 komentara
Cijena države

Račun je po stanovniku, što znači da je stvarni višestruko veći

U nedavnoj diskusiji s jednim visoko obrazovanim javnim službenikom, jedan od njegovih argumenata bio je:

„Zanimljivo mi je kako se neprestano pozivate na “porezne obveznike” kao na vrhovni autoritet, otprilike kao na Boga: svima je na usnama, svi se u njega zaklinju, a nitko ga nikad nije ništa pitao i malo tko uistinu radi onako kako On želi. Još samo kad bi i Njega netko nešto pitao.“

Zaista, tko je taj Porezni Obveznik koji silom pokušava imati pravo glasa i što si on umišlja? Tko su javni i državni službenici i odakle pristiže novac za punjenje proračuna? Kolika je uopće cijena države?

U Hrvatskoj nažalost ljudi većinom imaju poražavajuće nisko znanje o novcu, radu i plaći, čak i vlastitoj, ali ekonomska (ne)pismenost ne odstupa previše od ostalih post-socijalističkih država. Netko nam je tokom života objasnio kako su doprinosi iz plaće i na plaću troškovi poslodavca s kojima radnici nemaju veze niti se trebaju time zamarati, a naknada za rad je samo ono što (ne)primamo dogovorenog datuma u mjesecu. Ta plaća i nije nešto, prosječna u siječnju 2013. iznosila je 5.529 kuna, a navodno pohlepni poslodavci iz nekog razloga neprestano tvrde kako je cijena rada prevelika. Takva razlika u percepciji nastaje jer prosječan radnik vodi brigu o svojoj prosječnoj neto plaći koja iznosi 5.529 kuna. S druge strane, prosječan poslodavac vodi brigu o ukupnom iznosu koji mora platiti radniku, što za taj iznos plaće iznosi 9.278 kuna. Taj iznos naziva se bruto2 i to je ukupna suma koju vaš poslodavac isplaćuje vama kao radniku, a ako je ne ostvarite taj mjesec tvrtka će poslovati s gubitkom. Prvo pitanje koje svakome pada na pamet je: „zašto bih ja morao poslodavcu zaraditi gotovo 10 tisuća kuna da bih od njega dobio jedva iznad 5 tisuća?“. Poslodavcu je bitan ukupan trošak zaposlenja radnika, a razlika između bruto i neto iznosa trebala bi biti briga radnika. No porezni sustav u Hrvatskoj postavljen je na način da poslodavac u ime radnika uplaćuje doprinose kako bi se radnici što manje zamarali detaljima oko poreza, te je tako kreirana iluzija da tu razliku plaća poslodavac. Državi takav sustav odgovara, poslodavci su neutralni po tom pitanju, a radnici se ne pitaju gdje im završava dobar dio plaće. Pročitaj više…

Država predator

16 veljače, 2013 5 komentara

bez racuna se ne racunaHrvatska je u katastrofalnom fiskalnom stanju. Državna potrošnja dosegla je rekordne razmjere, a političari najavljuju daljnje zaduživanje. Trenutni javni dug iznosi 186 milijardi kuna, što je oko 52% BDP-a, a najava ministra Linića je povećanje na preko 56%, zbog neodgovornog ponašanja brojnih tvrtki prije krize:

Linić je također kritizirao brojne hrvatske tvrtke koje su umjesto da se bave temeljnom djelatnošću počele ulaziti u nekretninski biznis, i to baš 2008. godine, kada je počela globalna ekonomska kriza. To je bilo potpuno krivo usmjereno ulaganje, pa sada treba pronaći dodatna rješenja s bankama kako bi takvim tvrtkama spasili osnovnu djelatnost.

Obzirom da ljudi reagiraju na poticaje, a država je poticala stanogradnju, brojne tvrtke počele su graditi stanove, poput brojnih ljudi koji su se počeli baviti mljekarstvom i poljoprivredom kada je država milijardama kuna odlučila potaknuti taj sektor (znamo kako danas izgleda i jedno i drugo).
Prisjetimo se samo kako je to izgledalo 2007. kada se ministrica Matulović-Dropulić trudila proširiti program POS-a:

“Nitko ne može reći da je ova država zaustavila gradnju POS-a”, kazala je ministrica, te u prilog tome iznijela podatke da su za mandata sadašnje vlasti sagrađena 2.963 stana, 750 ih je u fazi gradnje, a 654 u pripremi, dok je bivša vlast izgradila 906 stanova.

Tih dana redovito smo mogli pratiti prepucavanja vlasti i oporbe tko je sagradio više stanova i tko je pokrenuo više kapitalnih projekata. Drugim riječima, gledali smo natjecanje tko je potrošio više novca poreznih obveznika.

Danas je priča neznatno drugačija. Blagajna je prazna, sve drugo ide po starom. Državni poticaji i kapitalni projekti ponovno su se na opće iznenađenje pokazali kao kapitalni promašaji, stoga je potrebno pronaći krivca. Neprodani stanovi zjape na sve strane, no POS uskoro kreće u novi krug kako bi se opet spašavao građevinski sektor. Tako se ove godine na isti planira potrošiti dodatnih 200 milijuna kuna našeg novca. Jasno, u cijeloj ovoj katastrofi najveći krivci su oni koji izbjegavaju plaćanje poreza koji bi omogućio nastavak rasipništva, a nikako oni koji isti taj novac bacaju na Potemkinova sela.

No što točno imamo i dobivamo plaćanjem sve većeg poreza, osim bizarnih propagandnih poruka koje nam poručuju da cinkanjem postajemo dobri građani koji spašavaju državu, ali i sebe, te ispiranje mozga da u protivnom nećemo imati prirodna bogatstva, autoceste, mirovine, bolnice, škole i ostale blagodati koje samo država može pružiti?

Za početak, imamo bankrotirani, prikriveni piramidalni mirovinski sustav u kojem radnici ne uplaćuju mirovine za sebe, nego pune trenutni proračun i plaćaju trenutne umirovljenike (prave, no većinom lažne). Zauzvrat, dobili su obećanje države kako će budući naraštaji na isti način osigurati njihovu mirovinu. Obzirom da je za piramidalni sustav potrebna sve veća baza, a hrvatska populacija ide u suprotnom smjeru, znamo da će mirovinski sustav završiti poput onih pisama i lanaca sreće koje smo nekad znali dobivati, kada je bilo potrebno poslati novac ljudima s popisa, te povećati popis ljudi koji će isto učiniti za vas. Pogledajte koliko mjesečno uplaćujete u mirovinski fond, pomnožite sa ukupnim radnim stažem, te usporedite sa mirovinom koju ćete primati puno kraći period. Ukratko, dobili smo veliku Ponzi shemu, u kojoj odlično prolaze oni koji su među prvima uskočili u igru, međutim što igra duže traje, sve je veći broj onih koji će ostati bez svega uloženog. Ono što je posebno zanimljivo, u RH su poslovni modeli koji se baziraju na principu kao naš mirovinski sustav zakonom zabranjeni i okarakterizirani kao prijevara.

Imamo i bankrotirani zdravstveni sustav. Iako smo prošle godine za njega dali 21.119.925.828, ili preko 21.000 kuna po zaposlenom, platit ćemo i njegov dug veći od 5 milijardi kuna kada vlast pokrene sanaciju. Zauzvrat stojimo u beskrajnim listama čekanja, oni sretniji ili s vezama dolaze na red, oni drugi umru čekajući. Za njih će država u rukavicama reći kako ih nisu uspjeli spasiti, no realno, njima je liječenje odbijeno. Nažalost, naše ministarstvo nema ili jednostavno ne objavljuje podatke o broju umrlih koji nisu dočekali spasonosne tretmane koje su platili, no činjenica je da takvi slučajevi postoje i druge države objavljuju evidencije o tome.

Imamo i hrvatsko školstvo, kojem proračun raste svake godine, no usprkos tome ima sve lošije rezultate, iako je djece sve manje.

Dobili smo još i brojna ministarstva, agencije, udruge i državne tvrke gubitaše (redom strateške), koji se razbacuju novcem koji smo mi zaradili, a oni prisilno uzeli putem poreza. Uzmimo na primjer vječitog gubitaša, HŽ, kojeg su porezni obveznici u zadnjih 10 godina subvencionirali sa barem 20-ak milijardi kuna, tj. oko 20.000 kuna po zaposlenoj osobi. Imamo i Croatia Airlines, koji je uz svu pomoć (recimo prošlogodišnja dokapitalizacija od 862 milijuna naših kuna) uspio doći do 400 milijuna kuna duga. Imamo i brodogradilišta, koja jedino porezni obveznici drže da ne potonu. Tako su im porezni obveznici od 1997. do 2011. godine više ili manje dragovoljno poklonili preko 35 milijardi kuna, što je godišnje preko 2.000 kuna po zaposlenoj osobi, no brodogradilišta i dalje uspješno slažu kolosalne gubitke. Podsjećam da zaposlenih u hrvatskoj brodogradnji ima oko 12.000, što znači kako hrvatski radnici godišnje subvencioniraju brodogradilišta sa oko 200.000 kuna po zaposlenom u brodogradnji. Jeftinije ćemo proći ukoliko ti radnici samo sjede kod kuće i primaju plaću, nego da nešto rade.
Imamo i Petrokemiju, čije vodstvo otvoreno tvrdi kako mrzi kapital, stoga sretno posluju sa gubitkom. Imamo i Agenciju za civilno zrakoplovstvo, koja godišenje potroši 60-ak milijuna kuna, a nedavno su uspjeli dati 68.000 naših kuna samo za studiju opravdanosti nabave vlastitog aviona.
Imamo i Hrvatske šume, kojima smo u zadnje 3 godine isplatili gotovo milijardu kuna temeljem nameta zvanog općekorisne funkcije šume. Njihovi radnici, kako bi nam se zahvalili na darežljivosti, uz ugovor na neodređeno obično dobiju i liječničku potvrdu kako ne mogu podići teret teži od 2 kilograma, te angažiraju kooperante za koje se ispostavi da su 75% učinkovitiji od onih državnih šumara koji nekim čudom i rade.

Srećom više ne sponzoriramo rad Vjesnika, no zato spremno subvenciniramo HRT, Hrvatske ceste, Hrvatske autoceste, HAKOM, Jadroplov, Jadroliniju, Hrvatske vode itd, itd.. Stavite na papir samo do sad navedeno i doći ćete do iznosa preko 50.000 kuna po zaposlenoj osobi godišnje, a u tekstu je spomenut samo vrh ledene sante. Trebamo biti svjesni činjenice kako država koja prikupi više poreza, više bogatstva i upropaštava, što pokazuju svi dosadašnji propali državni projekti, proračuni i rebalansi. Stoga je jedini način za smanjenje našeg siromaštva – smanjenje prihoda koje država uzima za sebe.

Zagovornici nacionalizacije koji smatraju kako u Hrvatskoj vlada neoliberalizam, trebali bi biti svjesni bolne činjenice kako već sada radnik radi daleko više kako bi zadovoljio vječito rastuće državne apetite, nego što radi za sebe i svoju obitelj. Zar je zaista potrebno da još više radimo za takve i slične, samo da možemo ispred strateških državnih gubitaša imati prefiks hrvatski?

Pravda i poštenje

12 prosinca, 2012 2 komentara

socijalizamPrilikom prihvaćanja proračuna za 2013. ponovno se počelo (samo) raspravljati o uštedama, te rezanjima plaća i beneficija državnim i javnim zaposlenicima. Naravno, protivnici “uravnoteženja” proračuna, koliko god ti rezovi bili imaginarni (što smo vidjeli i prema rebalansu i prema visini plana za iduću godinu) pozivaju se na pravdu i poštenje.

Da vidimo malo kako pravednost izgleda ovih dana:

Što su primanja veća i porezna stopa mora biti veća, jer je “pravedno” da oni koji više zarađuju plaćaju po većim stopama. Oni koji zarađuju više svejedno bi plaćali više od onih koji zarađuju manje čak i da su im stope identične. No socijalistima kojima ni trenutne progresivne stope nisu dovoljno pravedne idu u suprotnom smjeru, te zagovaraju još veće oporezivanje većih primanja. Redistribucija je omiljena igra socijalnih planera: nekome uzmeš novac, daš ga nekom drugom i eto pravednosti. Tako se samoprozvani pravednici odmah bolje osjećaju čim nekome pomognu tuđim novcem, no da je takav sustav zaista pravedan, Hrvatska bi danas bila jedna od najpoštenijih zemalja u svijetu.

U praksi, socijalna pravednost izgleda otprilike tako da za prosječnu plaću radnici više od pola svog radnog vremena provode radeći za državu, kako bi platili prireze, trošarine, doprinose, carine, PDV, subvencije, zdravstvo, školstvo, pokrili gubitke javnih tvrtki poput HŽ-a, Croatia Airlinesa, HRT-a, HAC-a i sličnih. Ukoliko zbog sporosti, neznanja, nesposobnosti ili nezadovoljstva javnim sektorom odluče otići u privatnu obrazovnu ustanovu ili privatnom liječniku, današnja vizija pravednosti nalaže da istovremeno plate i javni sektor. Zar je zaista pravedno pod prijetnjom zatvora ili zaplijene imovine plaćati nešto što ne želite?

Socijalna pravednost danas također znači pod prijetnjom zatvora uplaćivanje u mirovinski sustav za nekog drugog, uz obećanje države  kako će se netko treći pobrinuti za vas u budućnosti. No kao što narod kaže: obećanje – ludom radovanje, jer takav sustav za opstanak traži sve širu bazu, tj. prirodni prirast i veći broj radnika, a u Hrvatskoj se događa upravo suprotno. Sustav jede sam sebe, a Vlada pokušava problem riješiti pomakom zakonske granice za odlazak u mirovinu. No to je samo odgađanje kolapsa i prebacivanje problema na buduću vlast. Zar je zaista pravedno biti prisiljen plaćati i vjerovati obećanjima nekih budućih vlasti da ćete dobiti barem manji dio vašeg novca natrag i biti kažnjeni ukoliko idete u mirovinu kad sami želite?

Socijalna pravednost također znači plaćati nebrojene oblike socijalnih pomoći, što je u vrlo kratkom roku dovelo do velikog broja ljudi koji ne žele raditi, jer im je jednostavnije primati neki oblik socijalne pomoći. Umjesto da sami pomognemo istinski nemoćnima i nezaposlenima, danas je pravednije biti prisiljen raditi i plaćati pomoć nekome tko vam u lice otvoreno izjavi nešto poput:

socijalna naknada

Socijalna pravednost danas također znači uzimati svima, kako bi se namirile određene interesne skupine sa takozvanim stečenim pravima. Ironično, ali upravo oni koji najglasnije galame protiv raznih lobija i poreza, upravo su oni koji najviše lobiraju protiv drugih i za sebe. Nemojmo se zavaravati, vlast i interesne skupine vole drugima nametati poreze, jer veći porezi znače veći priljev novca u vlastitu blagajnu. Jedan od najsvjetlijih primjera današnje socijalne pravednosti pokazuje veliki zagovornik iste, g. Vilim Ribić, u svom govoru u kojem hvali vlastitu ideju uvođenja kriznog poreza:

Krizni porez izazvao je lavinu kritika, ali ovdje moramo primijetiti da je on ravnomjerno raspodijelio teret krizne situacije u srpnju mjesecu i da je kao takav bio pravedno rješenje u odnosu na alternativu koja je glasila ponovno smanjenje plaća nastavniku i medicinaru.

Zar je zaista pravedno svim radnicima u državi smanjiti plaću, a nekima priuštiti i otkaze, kako bi određene skupine zadržala svoja stečena prava, unatoč sve gorim poslovnim rezultatima? Zar je zaista pravedno zadužiti sve građane Hrvatske i uništavati sve oko sebe, kako bi se spašavale pojedine državne tvrtke nesposobne za samostalan opstanak i rad?

Kao što možemo zaključiti, današnji pojam poštenja svodi se na odlučivanje političara i interesnih skupina o novčanim transferima, a obzirom kako se država petlja u veliki dio ekonomije, to je ogroman posao. Stavovi poput “država mora pomoći” nesposobni su dovesti do bilo kakvih pozitivnih ishoda i samo doprinose istinskom nepoštenju. Poštenje bi trebalo biti pravda, a pravda i zakon nalažu da je krađa tuđe imovine zločin. Zakon također govori kako je prisiljavanje pojedinca na akciju zločin. Kako smo onda došli do točke u kojoj je nepravda i zločin nekome uzeti novac iz novčanika jer smatramo da imamo pravo na njega, ali je istovremeno pravedno poslati državu da za nas učini istu stvar u vidu uvođenja nečega poput kriznog poreza?

Pojam socijalne pravednosti nema istinske poveznice za pravdom i poštenjem, nego je u potpunosti vezan uz redistibuciju i privilegiranje neproduktivnih interesnih skupina koje svoja prava osiguravaju lobiranjem, a ne produktivnošću. Jesu li bolničke usluge postale kvalitetnije unatoč sve većim rashodima? Je li školstvo postalo kvalitetnije? Jesu li brodogradilišta ili željeznice nakon 20-ak godina iscrpljivanja poreznih obveznika postale motori ekonomije? Proizvode li poljoprivrednici sve više i kvalitetnije? Sustav socijalne pravednosti jedino uspješno uništava poticaje za radom i utječe na porast siromaštva u budućnosti.

Tako da idući put kad netko zavapi za socijalnom pravdom, treba se upitati: pravda za koga? Za one kojima račun te pravde dolazi na naplatu, zasigurno ne.

Učinkovitost hrvatskog školstva

2 prosinca, 2012 39 komentara

Vilim Ribić

„Vlada je pogazila načela slobode kolektivnog ugovaranja zakonom suspendirajući kolektivne ugovore, a mjerama štednje u javnom sektoru udarila je u bit interesa zaposlenih i društva u cjelini“ izjavio je nedavno predsjednik Matice hrvatskih sindikata Vilim Ribić.

Kvalitetno obrazovanje je važno, a kako bi se kvaliteta obrazovnog sustava poboljšala, sindikati tvrde da proračunska izdvajanja za obrazovanje moraju rasti, kao i plaće, jer su trenutna sredstva nedovoljna. Općeprihvaćeni je stav kako manji razredi doprinose boljem obrazovanju. No je li zaista tako? I što je s efikasnošću obrazovnog sustava?

Broj učenika i profesora po godinama

Ako pogledamo proračunska izdvajanja za školstvo, te odnos broja profesora i učenika, ono što na prvi pogled možemo primjetiti je rast troškova obrazovanja, te rast broja novih škola, učitelja i profesora u svim razinama, iako je broj djece istovremeno u kontinuiranom padu.  Brojke pokazuju dvije očite stvari: sredstva za obrazovanje rastu, a odnos broja učenika i profesora se smanjuje. U periodu 2000. – 2010. godine broj učenika smanjio se 11,5%, a broj učitelja i profesora istovremeno je narastao za 21,4%. Tako je 2000. godine prosječan broj učenika po školi iznosio 217, a broj profesora 17 po školi. Kroz idućih deset godina prosječan broj učenika po školi pao je na 187, a broj profesora narastao je na 20, što znači da ponuda profesorskih radnih mjesta i dalje ne reagira na demografske promjene i smanjenu potražnju za njima. Pročitaj više…

Nastavak politike štednje

19 studenoga, 2012 17 komentara

Vlada je danas predstavila rebalans proračuna 2012, te proračun za 2013. kojim nastavlja politiku brutalne štednje iz 2012. godine.

Prihodi u 2012. ostvareni su po planu, no ne i rashodi. Obzirom da se vodimo politikom štednje, pretpostavili bismo kako su rashodi manji od prošlogodišnjih, ali i planiranih za ovu godinu. Prisjetimo se nakratko prošlogodišnje najave mjera štednje. Pogledajmo sada realno stanje: rebalansom su rashodi za ovu godinu povećani za oko 2 milijarde kuna u odnosu na plan. Od toga je najveća stavka 1,6 milijardi kuna dodatnih izdataka za plaće državnog i javnog sektora. No to nije potpuna slika. Pravi porast izdataka za plaće je oko 2,5 milijarde kuna, od kojih je dio pokriven rebalansom, a dio prenamjenom planiranih troškova za kapitalne investicije. Uz to, povećani su izdaci za poljoprivredu i brodogradnju.

Što se proračuna za 2013. tiče, rashodi se povećavaju za dodatnih 4 milijarde u odnosu na ovaj rebalans, te tako skaču na 124,5 milijardi kuna. Ako ponovno pogledate prošlogodišnji plan štednje za 2013, vidjet ćete kako je planirano ispod 120 milijardi rashoda. Istovremeno, Matica hrvatskih sidnikata, nezadovoljna navedenim oštrim mjerama štednje, najavljuje štrajk.

Rastu državna potrošnja, deficit i zaduživanja, što znači siguran rast poreza, a vjerojatno i pad kreditnog rejtinga iduće godine. Iako Linić tvrdi kako novih poreza neće biti, već planirani dodatni rashodi iz nečega će se morati financirati. Tako već sada znamo kako se ukida nulta stopa PDV-a na kruh, mlijeko, knjige, lijekove, ortopedska pomagala i kino-ulaznice, rastu trošarine na cigarete, uvode se fiskalne blagajne, mijenjaju se trošarine na energente i električnu energiju na koje se uvodi i naknada HANDA-e, raspravlja se o porezu na nekretnine… sve to znači manje novca kojim stanovnici mogu raspolagati i pad kupovne moći, samo kako bi se nahranio rastući državni aparat. Takvo rastuće opterećenje u jednom trenutku će rezultirati sve slabijim punjenjem proračuna te dovesti do rasta deficita ukoliko se rastrošnost države zaista ne dovede pod kontrolu.

Nakon ovako očitog nastavka kretanja u pogrešnom smjeru i realno nepostojećih mjera štednje, zaista je nevjerojatno optimistično najaviti bilo kakav rast BDP-a, a kamoli u visini od 1,8% kakav prognozira Vlada.

Ako izjednačavamo dohodak, zašto ne i ocjene?

29 listopada, 2012 6 komentara

Sudeći po raznim komentarima o jednakosti i poštenju, brojni studenti (posebno na Filozofskom fakultetu) vole redistribuciju. Pošteno uzmimo bogatima i dajmo siromašnima. Plemenito je pomoći slabijima. Posebno kada to radimo iz tuđeg džepa, truda, vremena ili imovine.

Kad već radimo tako sa dohotkom, mogli bismo i s ocjenama. Onima sa slabijim ocjenama sigurno ne bi smetalo pošteno dobiti dio bodova onih pohlepnijih studenata sa boljim prosjekom. Bi li oni uspješniji solidarno pristali na redistribuciju ocjena ili bi se pobunili jer su naporno radili za njih?

Zamislimo situaciju da većina demokratskim putem izglasa redistribuciju ocjena na Filozofskom. Nakon svakog kolokvija i ispita, izračunat će se prosjek i svaki student će dobiti tu ocjenu, značilo to rušenje cijele grupe ili odlična ocjena svima.

Nakon računanja prosjeka prvog ispita, profesor je svim studentima dao 4. Jasno, oni koji su trebali dobiti odličan, bili su nezadovoljni, svi drugi bili su sretni. Kada je drugi ispit došao na red, oni koji su učili za odličan nisu se više toliko trudili, a oni najlošiji uvidjeli su kako je ovo odličan način prolaska bez učenja, te se uopće nisu trudili. Prosjek je sada bio 3.

Pred treći ispit najbolji studenti uvidjeli su da njihov trud nema smisla. Oni pohlepni za dobrim ocjenama su preselili na drugi fakultet, dio se nastavio truditi, a preostali nisu toliko učili. Najlošiji su i dalje pogrešno smatrali kako će dovoljan broj učiti za dobre ocjene i cijela je grupa pala. Nitko više nije htio učiti i trošiti svoje vrijeme za nekog drugog.

Možda će netko reći kako je ovo imaginarna situacija, no sigurno ste barem jednom u životu morali raditi projekt ili zadaću u grupi s nekim tko nije pokazivao niti najmanju želju za suradnjom, jer je znao kako će ostatak grupe obaviti cjelokupni zadatak, te će i on dobiti ocjenu.

Nitko nema pravo prisilno uzeti nešto što je druga osoba pošteno postigla vlastitim trudom – bilo da je riječ o ocjenama ili privatnoj imovini. Činjenica da je netko bogatiji i uspješniji od nas ne znači da smijemo putem zakona i poreza legalizirati pljačku. Umjesto toga, trebali bi se i sami malo više potruditi za iduće ispite. Što je put teži, nagrada je veća, a ukoliko nam netko na kraju oduzme tu nagradu, to putovanje nećemo niti započeti.

Kako funkcionira porezni sustav na primjeru plaćanja rundi u kafiću možete pročitati ovdje.

Crv u jabuci?

11 listopada, 2012 4 komentara

Foto: Jutarnji list

Uoči današnjeg prosvjeda sindikata javnih službenika, sinoć je u Dnevniku 3 gostovao Vilim Ribić. Prilikom intervjua izjavio je kako prosvjetni radnici nisu odgovorni za otpuštanja u realnom sektoru, te nastavio sa branjenjem povlastica javnih službenika:

Što je alternativa? Da otpuštamo prosvjetare kako je najavio Linić? Ljudi se u industriji otpuštaju kad nema narudžbi. Ovdje postoje djeca i bolesni. Kada bi svi bili zdravi i ne bi bilo djece u školama onda bi prosvjetari i zdravstveni radnici bili otpušteni.

Na prvi pogled u ovoj tvrdnji ima istine, ali Ribić je zaboravio spomenuti kako je školstvo obavezno, dok kupnja raznih proizvoda nije. Kupnja tih proizvoda ovisi o uspješnosti tvrtke da kupcu ponudi zanimljiv i kvalitetan proizvod. Drugim riječima, narudžbe u školstvu neprestano postoje jer ovise o prisili, ne kvaliteti. Uvođenjem obveznog školovanja nismo kvalitetu obrazovanja stavili na veći nivo, samo prisilili ljude da budu u učionicama, htjeli oni to ili ne, a sve na račun proračuna, tj poreznih obveznika. Sama obveza boravka u školskim klupama može i ne mora rezultirati određenim znanjem, ali to ovisi prvenstveno o volji profesora da poduči i samog učenika da nauči, a ne o prisilnom boravku.

O marginalnoj korisnosti već sam pisao, pa ću povući još jednu paralelu nogometaša i profesora. Nogometaši, iako igraju u istom klubu, nemaju sindikalno udruženje, niti identične plaće. Oni uspješniji povećavaju primanja zbog svoje kvalitete, ne dodatka na staž. Oni neuspješni otpadaju ili u rezerve, ili iz kluba. Uspješni igrači privlače sponzore i publiku, te donose prihod klubu. Na isti način uspješni profesori trebali bi promovirati svoju obrazovnu ustanovu i pomoći joj izgraditi ime koje ulijeva povjerenje. Kvalitetno obrazovanje privuklo bi ljude željne znanja, te tako osiguralo veća primanja djelatnika. Umjesto toga, sindikati ih utapaju u masu. Savjesni profesori nikako ne bi smjeli stati uz sindikalni prosvjed koji podupire prosječnost, već tražiti pravo primanja punog benefita svog rada.

Još jedan problem štrajka javnog sektora je činjenica kako su poslovi koje on obavlja monopolistički. Štrajk trgovine jednostavno će kupce preusmjeriti  kod konkurencije. Štrajk prosvjetnog ili komunalnog sindikata paralizira cijeli sektor za čitavo vrijeme trajanja. Porezni obveznici, nezadovoljni situacijom, tražit će od nadležnih tijela što hitnije rješavanje problema, što u pravilu znači brzo popuštanje zahtjevima prosvjednika. Ovaj proces je jedan od glavnih razloga pada kvalitete i produktivnosti, te rasta troškova javnog sektora iz godine u godinu.

Sindikati svojim djelovanjem zapravo negativno utječu na prosvjetare i njihove plaće bili oni članovi sindikata ili ne. Zbog određivanja plaća Zakonom i kolektivnim ugovorom, svi, neovisno o svojoj kvaliteti i učinku imaju jednake plaće kao njihovi kolege. Zalaganjem za jednako plaćanje nejednakog posla podučavanja i zadržavanja viška osoblja (bilo profesora, bilo administrativnog osoblja), sustav drastično gubi na motivaciji, kvaliteti i učinkovitosti. Da se rad profesora nagrađuje prema željama zajednice, najbolji od njih sigurno bi imali vrhunska primanja, no zbog sindikata imaju identične plaće kao i oni prosvjetni radnici koji bi trebali biti otpušteni. Ista plaća za manji rad jednaka je istoj plaći za nerad. Ima li to smisla?

Drugačiji pristup nezaposlenosti

26 veljače, 2012 2 komentara

Posljednji podaci Državnog zavoda za statistiku ponovno pokazuju porast nezaposlenosti. Krajem siječnja 2012. u evidenciji Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje registrirana je 334.351 nezaposlena osoba. U odnosu na mjesec prije broj nezaposlenih povećao se za 18.913 osoba. Broj nezaposlenih otprilike je jednak siječnju 2011, ali tako je samo zato jer je država dodatno zapošljavala (uspoređivao sam podatke Statistička izvješća Prosinac 2010 i Prosinac 2011.) u Javnoj upravi i socijalnom osiguranju (1560), obrazovanju (1574), administrativnim i pomoćnim djelatnostima (1396), zdravstvenoj zaštiti i socijalnoj skrbi (1826), opskrbi vodom i upravljanjem okolišem (1312).

Nezaposlenost je očito  rastući problem, no odgovor Vlade i dalje su razni poticaji gubitašima, kreiranje neproduktivnih administrativnih poslova, stimulusi, socijalne pomoći i investicije u državne tvrtke. Već imamo vrlo visoko subvencioniranje, pumpanje novca u kompanije i razne poticaje za zapošljavanje, no to su sve odreda propali projekti, a to jako dobro možemo vidjeti kada pogledamo kretanje (ne)zaposlenosti i državnu potrošnju.

Ono što u velikoj mjeri pridonosi ovim brojkama je visok nivo strukturne nezaposlenosti. Čak i prije krize, recimo početak 2008, broj nezaposlenih bio je 261.129 (15,1%). Zašto se tada, uz jasno priznavanje kako nemamo radnu snagu za naše potrebe i  utrošene milijune za prekvalifikacije radnika, tržište nije očistilo? Očito je kako nije toliko problem u ponudi poslova, koliko u ponudi pogrešne radne snage koja konstantno dolazi na tržište, a vlast uporno troši ogroman proračunski novac u reforme koje bi trebale riješiti ponudu poslova, a ne radne snage. Ovo je tipično za državni intervencionizam: jedna ruka kreira problem, zatim druga pokušava (i ne uspijeva) riješiti problem korištenjem dodatnih resursa. Mjesto gdje se reforme moraju provesti je ponuda kvalificirane radne snage, tj. školstvo. Državni obrazovni sustav u potpunosti je zakazao u zadaći osposobljavanja novih zaposlenika u onim granama koje poslodavci traže, a to u konačnici rezultira ili ponovnim plaćanjem obrazovanja, tj. prekvalifikacijom, ili odljevom kadrova koji su ovdje nepotrebni i teško pronalaze posao. Također je potrebno ukinuti minimalnu plaću, deregulirati zapošljavanje i otpuštanje, te smanjiti i izravnati porezne stope.

Jasno, mnoge od ovih reformi su dugotrajne i od vlasti zahtjevaju mnogo truda i živaca prilikom suočavanja sa raznim opozicijskim interesnim skupinama. Nažalost, trenutna vlada, poput prethodne, nastavit će baviti se problemima kratkoročnog kreiranja poslova zaduživanjem, te i dalje kreirati probleme na strani ponude radne snage. Ovo je prilično razočaravajuće, s obzirom da ovakva nezaposlenost u Hrvatskoj nije toliko problem svjetske krize, koliko strukturne prirode.

Rješavanje žalbe u Hrvatskoj

8 studenoga, 2011 3 komentara

Ukoliko se na glas pobunite i izgovorite javnu tajnu o nefunkcioniranju državne ustanove čiju uslugu skupo plaćate, za to kod nas možete biti jedino kažnjeni:

J. H. G. je ušteđevinu potrošila na studij u Zagrebu, gdje ju je godišnja školarina stajala 7 tisuća eura. Tvrdi da za taj novac nije dobila ono što je trebala. Godina školovanja stoji 7000 eura i za taj sam novac očekivala predanost profesora te korektno ponašanje kolega. No, umjesto profesora, glavninu predavanja držali su asistenti. Tu Hrvaticu, odraslu u Australiji, čelništvo Medicinskog fakulteta u Zagrebu, nakon što je odlučila progovoriti za medije o brojnim nepravilnostima s kojima se susretala tijekom studija, kaznilo je ukorom pred isključenje koji joj je upisan i u službeni transkript (diploma supplement). Zbog toga će, boji se, teško dobiti licencu za rad u nekoj drugoj zemlji, iako je diplomirala s prosjekom ocjena 4,5.

O svemu tome pisala je upravi fakulteta, voditelju studija na engleskom i pojedinim profesorima. Dobivala je obećanja da će se takva ponašanja sankcionirati, no ništa se, tvrdi, nije promijenilo.

Očito je previše očekivati od naše države da uistinu izvrši usluge za koje je plaćena. Profesori, kao i ostali državni službenici postavili su se na vrh piramide, iako bi u stvari trebali biti u službi onih koji ih plaćaju. Drugim riječima, državni i javni zaposlenici su posloprimci (često i nepotrebnih i izmišljenih poslova), dok je privatni sektor poslodavac. Mi smo došli do bizarne situacije u kojoj poslodavac plaća svog radnika za rad koji on ne obavlja, a ukoliko prigovori radniku za neispunjene obveze biva kažnjen.

Kategorije:Hrvatska, školstvo

Uvođenje uniformi u škole

10 listopada, 2011 3 komentara

skolske uniformePrema anketi net.hr-a, 75% anketiranih izjasnilo se kako bi trebalo uvesti školske uniforme, kako bi se zaštitilo siromašnu djecu koju zadirkuju bogatija, zbog slabijeg imovinskog stanja.

Neka su djeca uspješnija u savladavanju školskog gradiva od druge, neki ljepše pišu, bolje računaju.. i tu zna krenut ruganje. No to se nekako da podnijeti. No kad vas uzmu na zub zato što dolazite iz siromašnije kuće, ako vam se nabija na nos vaša isprana, stara majica… e, onda duša boli. Ona dječja duša, koja ne bi smjela boljeti.

Kako bi se spriječilo ovakvo stravično maltretiranje djece skromnijih materijalnih mogućnosti, ili djece koja dolaze iz obitelji u kojima se ne veliča materijalno kao ‘svetinja’, dvije trećine naših čitatelja predlaže da se u škole vrate kute, školske uniforme u kojima bi sva djeca izgledala isto, čime niti jedno dijete ne bi ‘bolo oči’ svojom skupom, markiranom odjećom s jedne, ili skromnom s druge strane. Djeca bi se tako u školi razlikovala tek po tome kakav je tko učenik, koliko i kako čita, zna li tablicu množenja… Baš kako bi trebalo biti.

Uvođenje jedinstvene uniforme neće ništa riješiti. Bolja opcija, ukoliko se nešto ide poduzeti po tom pitanju, bio bi umjereni kodeks odijevanja (npr. zabrana golotinje ili parola sa pozivima na neki vid nasilja). Također, postoji vjerojatnost da će uniforme dodatno opteretiti budžet siromašnijih obitelji, posebno ukoliko kupuju jeftiniju second-hand odjeću.

Ljudi se razlikuju od rođenja, po visini, građi tijela, inteligenciji, boji kože, bogatstvu, osobnim stavovima i preferencijama… uvođenjem jednakih uniformi, te razlike neće nestati. Što se bogatstva tiče, i dalje će se znati tko je bogatiji, tko siromašniji, samo će biti teže uočljivo na prvi pogled. Pojedine grupe i dalje će maltretirati pojedince jer su “debeli”, “štreberi”, “patuljci”, “cvikeraši”, “glupani”… Uniforme  neće zaustaviti nasilnike, samo šalju poruku da svi učenici moraju biti “isti”, pošto neki ne znaju prihvatiti različitosti. To je metoda skrivanja i odgađanja, a ne rješavanja problema, te se nameće pitanje reakcija takvih odraslih osoba kada u životu susretnu različite i drugačije od sebe.

Sve ljudske jedinke uče cijeli život iz svoje okoline, a najviše djeca. Umjesto da ih se stavlja u kalupe i izjednačava s drugima, potrebno ih je naučiti prihvaćati različitosti oko sebe i misliti svojom glavom.

Opet gradimo kuću od krova

5 listopada, 2011 1 komentar

O prosvjedima studenata na Filozofskom već sam pisao. Ovo se može shvatiti kao svojevrsni nastavak, a ovoga puta glavnu ulogu ima Institut za razvoj obrazovanja koji je danas izdao priopćenje:

Ekonomskom logikom se lako može doći do zaključka da je nužno osigurati jednakost pristupa obrazovanju želimo li izaći iz ekonomske krize te razviti ekonomiju utemeljenu na znanju.

Ekonomskom logikom, plaćanje svima, tj. “besplatno” kako svi vole tepati, dovodi do rasipanja i uništavanja postojeće vrijednosti, jer svi pokušavaju ostvariti bolji položaj za sebe, na račun drugih. Sumnjam da netko rasipanje gleda kao put prema bogatstvu.

Nacionalno vijeće za konkurentnost smatra da bi Hrvatska do 2025. g. trebala povećati udio visoko obrazovanih u radnoj snazi s trenutnih 20% na 30% kako bi Hrvatska dostigla projicirani prosjek BDP-a Europske unije od 30.000 EUR po stanovniku. To znači da bi Hrvatska trebala povećati udio visokoobrazovanih u radnoj snazi za više od 170.000 osoba.

Uzročno posljedična veza kakvu samo birokracija može pronaći. Plaće VSS su veće, što dovodi do zaključka kako će sa većim postotkom visokoobrazovanih, više ljudi imati bolje plaće. Točno? Netočno.

Novac za obrazovanje daju svi, dakle svi osiromašuju kako bi obogatili nekolicinu.

Kada drugi plaćaju, mogućnost koriste svi koji je mogu ugrabiti, nebitno ima li to ekonomskog smisla u budućnosti (ljudi predaju papire na nekoliko fakulteta istovremeno, pa gdje upadnu), što dovodi do mase nepotrebnih kadrova s jedne strane, a s druge strane rupe u ponudi potrebnih kadrova. Birokrati ne razmišljaju da svi ti ljudi negdje moraju i naći posao, tako da nepotrebni VSS opet pada na teret drugima ukoliko ne može pronaći posao, a ukoliko nađe posao, neće biti zadovoljan plaćom jer ponuda sličnih kadrova ruši cijenu.

Čak ukoliko bi bili zaposleni svi nezaposleni koji imaju visoko obrazovanje (trenutno ukupno 30.358 osoba), još uvijek bi trebalo do 2025. godine osigurati veliki broj visokoobrazovanih. Kreatori politika visokog obrazovanja morat će pronaći način kako bi se proširio pristup visokom obrazovanju.

Dakle, iako već sad imamo višak, treba uložiti u kreiranje još većeg viška?

Ako se uzme u obzir negativan demografski trend u Hrvatskoj, evidentno je da će Hrvatska morati poduzeti konkretne mjere te aktivno poticati širenje pristupa visokom obrazovanju za društvene skupine koje tradicionalno ne sudjeluju ili koje pak imaju otežan pristup visokom obrazovanju.

Zaista ne vidim poveznicu demografskog pada sa (niskim) stupnjem obrazovanosti (možda bi netko mogao komentirati to i razjasniti). Jedino što bih mogao izvesti je: viši stupanj obrazovanja dovodi do većih plaća i blagostanja, što dovodi do demografskog rasta. Što je očito pogrešna logika.

Znači ukratko, moramo povećati izdatke za obrazovanje (vjerojatno većim porezima), kako bi zadovoljili birokratskih 30% (iako i ovih 20% ima problema sa zapošljavanjem)? Čini se da će dodatno osiromašenje građana, uz dodatnu produkciju nepotrebnih kadrova dovest će do rasta bogatstva i shodno tome, rasta populacije.

Kada bi ljudi sami plaćali svoje obrazovanje, ne bi toliko srljali potrošiti novac tek toliko da bi dobili papir, nego bi dobro razmislili koliko je takva investicija isplativa.

Besplatno za brucoše nije besplatno obrazovanje!

2 listopada, 2011 3 komentara

Ovih dana ponovno su aktivni studenti Filozofskog fakulteta sa željama širenja kruga besplatnih beneficija pod parolom “Besplatno za brucoše nije besplatno obrazovanje!”

Zašto bi obrazovanje na fakultetima uopće bilo besplatno? Razlog dodatnog usavršavanja i obrazovanja je, naravno, lakša mogućnost zapošljavanja na složenijim poslovima, te samim time veće zarade. Kako je onda pošteno da osobe koje nisu studirale, niti planiraju studirati, plaćaju obrazovanje onima koje studiraju, te tako povećavaju njihove izglede, a smanjuju svoja primanja? Zašto studenti svojim prosvjedima prisiljavaju blagajnicu, čistačicu ili nekog sličnog da im plaća obrazovanje? Skrivajući se pod isprikom jednakosti za sve, zapravo pokušavaju popraviti svoj status na tuđi račun.

Drugi problem koji nastaje u sustavu besplatnog školstva je maksimalno korištenje tuđih sredstava, tj. dobivamo ljude koji upisuju više fakulteta, te počinju tražiti posao tek nakon 30.-35. godina života. Naravno, poslodavci nisu pretjerano zainteresirani za pripravnika bez dana staža od 35 godina, koliko god njegov životopis dobro izgledao na papiru.

Treći problem je školovanje nepotrebnih kadrova. Zbog mogućnosti besplatnog studiranja, određen postotak ljudi upisuje gotovo bilo koji studij, samo da bi dobili diplomu. Ne gledaju dugoročno, stoga ih ne zanima hoće li poslije moći naći posao u toj struci. Jedino što je bitno je besplatan upis, a poslije neka se država pobrine za posao. Ukoliko nađu posao sa suficitarnim zanimanjem, problem će biti male plaće. Naravno, ne shvaćaju da je problem takvih plaća ogromna ponuda sličnih kadrova, pa će se ponovno obratiti državi za pomoć. Država će zatim zakonom povećati plaće i dobivamo rast nezaposlenosti.

To nas dovodi do idućeg problema – odljev mozgova. Prema istraživanjima Bečkog instituta, Hrvatsku je u 7 godina napustilo oko 67.500 ljudi, od čega 12% VSS. Ovime dolazimo do zaključka kako svi građani RH financiraju obrazovanje stručnjaka koji će u potrazi za boljim životom sudjelovati u razvoju neke od drugih država, što u konačnici osiromašuje sve državljane RH.

Za kraj bih samo komentirao sliku sa početka – ako znanje nije roba, zašto prodaju svoje znanje za veću plaću kada završe fakultet?

<span>%d</span> blogeri kao ovaj: