Arhiva

Archive for the ‘regulacija’ Category

Treba li većina odlučivati baš o svemu?

21 rujna, 2012 17 komentara

U današnje vrijeme prevladava mišljenje kako je nemoguće izgubiti slobodu u demokratskom obliku vladavine. Poznato je kako država može porobiti svoje građane. Brojni carevi, diktatori, kraljevi ili generali dokazali su to kroz povijest, ali demokracija osigurava prevlast volje naroda. Iz tog razloga, dok god čuvamo demokraciju, ne moramo se bojati za slobodu.

Demokratski oblik vladavine predstavlja donošenje odluka putem izbora većine, a provedbu može izvršavati narod putem “direktne demokracije” ili putem svojih predstavnika.

No je li baš uvijek tako?

Ukoliko promatramo tržište, tvrtke koje dovoljno uspješno pružaju usluge ljudima oko sebe napreduju i bogate se. Ukratko, svoju pohlepu za bogatstvom moraju zaslužiti radom i idejama (ukoliko izuzmemo rentijerstvo, spregu sa politikom i kriminalne radnje općenito). U određenom trenutku vlasnike uspješnih poslova ostatak društva počinje nazivati gramzivima i pohlepnima. To društvo istovremeno također želi više za sebe: žele tv, kompjuter, internet, auto, stan, vikendicu, ukratko, žele više i bolje nego trenutno imaju. No većina se, umjesto da poduzme korake poput poslovnih ljudi, okreće demokraciji. U svojoj vlastitoj pohlepi, neprestano glasaju za političare koji propagiraju oduzimanje imovine bogatijima, kako bi istu preraspodijelili siromašnijima.

Dakle, iako smo svi mi pohlepni za boljim, lakšim i jednostavnijim životom, neki svoju pohlepu utažuju moralnim putem, tj. vlastitim trudom i radom bilo u svojoj ili tuđoj tvrtki. Drugi demokratskim putem izglasavaju oduzimanje imovine, te sistem pretvaraju u legalnu krađu. Tužna činjenica jest da se demokracija pretvorila upravo u to – sistem kupovine glasova u kojem siromašnija većina bez ikakve odgovornosti neprestano staje uz političare koji propagiraju veće poreze bogatijoj manjini i redistribuiraju tuđu imovinu u zamjenu za glasove na izborima.

Takvo izglasavanje redistirbucije naši političari upakirali su pod terminom socijalna pravednost, koja je naravno za “opće dobro”, zapravo je ništa drugo nego – socijalizam. Redistribucija je krađa. To je ništa drugo nego prisilno uzimanje (pokušajte ne platiti neki državni namet) jednoj skupini, kako bi se dalo drugoj. Ljudi kojima se bogatstvo oduzima najčešće nisu glasali za provedbu takve akcije, ali oni koji bi taj novac trebali primiti uvijek jesu za provedbu te akcije.

Ukoliko pogledamo proračun vidjet ćemo kako ovdje nije riječ samo o pomoći najsiromašnijima i porezu prikupljenom radi funkcioniranja policije, sudstva, vatrogasnih postrojbi ili države općenito, nego činjenici kako većina novca prikupljenog putem poreza zapravo završava u džepovima drugih osoba, bilo da je riječ o potporama raznim strankama, udrugama, subvencijama državnih tvrtki, poljoprivrede, turizma i slično. Drugim riječima, socijalna pravda svodi se na poticanje nerada. Jedan takav pogled na poticaj turizma, koji ljudima izbija novac iz džepa, a zauzvrat im nudi manju vjerojatnost odlaska na ljetovanje napisao je Kapitalac.

Ljudima koji su uložili svoje vrijeme i riskirali novac kako bi poboljšali svoju budućnost, nudeći društvu proizvod koje ono svojevoljno kupuje kako bi poboljšalo svoj život, sada isto to društvo koje ne vidi godine rada i rizika, ljubomorno na vidljivi uspjeh, demokratskim akcijama nameće razne poreze, restrikcije i propise. Sve to u konačnici samo dovodi do smanjenja produktivnosti, poskupljenja proizvoda i cjelokupnog sustava, te u konačnici i veće nezaposlenosti.

Ovo je daleko od vjerovanja kako demokracija sama po sebi čuva slobodu, a pod tom iluzijom vrlo je jednostavno izgubiti slobodu i ne shvatiti to dok nije kasno. Narod može malo po malo, ovisno kako se većina kreće, oduzimati prava pojedinim skupinama, dok se na kraju mjere podržane od većine ne okrenu upravo protiv njih samih. Jedan od takvih primjera jest porez na dodanu vrijednost, čije uvođenje je sredinom XX. stoljeća odobravala većina Francuza kao sredstvo oporezivanja isključivo velikih kompanija, tj. bogatog sloja društva. Danas vidimo kako svi plaćamo taj porez i to u nemalim iznosima. Pošto je bogatstvo prilično proizvoljan pojam, slična stvar se već događa sa imovinom, a uskoro će i sa štednjom.

Sloboda ne znači raditi bilo što ukoliko je to odobreno demokratskim sustavom, niti da je takva akcija sama po sebi značajka slobode i u interesu slobode. Pravo glasanja ne možemo izjednačiti sa slobodom, nego samo kao mogućnost sudjelovanja u demokratskom procesu. U demokraciji uvijek treba biti svjestan kako većina, vođena isključivo pohlepom, a ne i moralom i razumom, vrlo lako može prouzročiti gospodarsko i političko samoubojstvo.

Iluziju kako je sloboda osigurana dok god postoji demokratski izabrana vlast svakodnevno možemo vidjeti i u novinskim člancima, na primjer kada razne službe nalažu roditeljima kako trošiti novac na dijete, ili kako razne agencije za “zaštitu” provode cjenovne kontrole, u pojedinim slučajevima zabranjujući čak i pojeftinjenja. Političari su danas postali dobri glumci na opasnom natjecanju popularnosti, koji u konačnici brinu samo o svojim kampanjama i mandatima, a ne stvarnom napretku zemlje i njenih državljana.

Zaista je čudan taj koncept slobode, u kojoj je pojedinac prisiljen plaćati provedbu zakona koji je usmjeren protiv njega, ili ideje s kojom se ne slaže.

Neki shvate odmah, neki kasnije

14 rujna, 2012 17 komentara

Argentinci su polako počeli shvaćati kako su podržavanjem predsjednice Cristine Fernández de Kirchner pucali u vlastito stopalo. Evo nekoliko potpuno različitih reakcija građana na identičnu politiku:

Argentina nacionalizirala naftnu kompaniju YPF:

Dužnosnik argentinske vlade potvrdio je jučer kako YPF postaje državna kompanija i država preuzima 51% vlasničkog udjela kojeg su do sada držali Španjolci. Preuzimanje stupa na snagu odmah i već je oformljena državna komisija koja će od sada upravljati naftnom kompanijom. Potez je proslavljen na ulicama Buenos Airesa, ljudi su nosili transparente s natpisima “YPF – sad si cijeli naš !” i “Repsol, odlazi iz YPF-a !” Fernandez de Kirchner je  na opće oduševljenje naroda 2008. je nacionalizirala i privatne mirovinske fondove, a kasnije i glavnu zračnu kompaniju “Aerolineas Argentinas”.

Reakcije kod nas također su se uglavnom svele na opće oduševljenje potezom i željom da se naši političari ugledaju na Argentinu. Tako je anketa na jednom portalu završila sa visokih 95% podrške.

Bilo je tu i krasnih odgovora i savjeta o prednostima nacionalizacije i sveopće državne kontrole, te čak i nekih prigovora na nepoznavanje ekonomske materije.

U međuvremenu je voljena predsjednica nizala neumoljivo glupe gospodarske poteze jedan za drugim, nadmašivši čak i svog pokojnog muža u destruktivnim idejama.

Tako je jedna od odluka bila zaplijena i zabrana uvoza stranih knjiga, pod izlikom brige za zdravlje svog naroda. Naime, strane tiskare prema njenom mišljenju koriste previše olova u tinti, te stavljanje prsta u usta nakon što je isti bio u kontaktu sa stranom tintom može biti smrtonosno.

Još jedna odluka bilo je uvođenje 15% poreza na plaćanje u stranoj valuti tako što je počelo praćenje kreditnih kartica. Dakle, ukoliko u inozemstvu odete na ručak i platite karticom, kod kuće ćete platiti još 15% poreza. U konačnici je svako korištenje ili posjedovanje strane valute postalo ilegalno:

Argentinska Vlada počela je koristiti inspektore sa psima treniranim za otkrivanje novca i javno prikazivati uhićenja svih koji posjeduju dolare. Ovo je samo još jedan u nizu koraka koje Argentina provodi u posljednje vrijeme kako bi suzbila korištenje stranih valuta i uvoz strane robe pod motom “Kupujmo domaće domaćim”.

Sada, kada je većina građana počela osjećati na svojoj koži državnu intervenciju, konfiskaciju i restrikcije koje su nekad toliko slavodobitno slavili radi nametanja drugima, veselje na ulicama pretvorilo se u prosvjede na ulicama:

Predsjednica Kirchner očito je počela grabiti preduboko u džepove kako bi financirala svoju populističku politiku. U Argentini inflacija iznosi 25 posto godišnje, zbog čega građani očajnički pokušavaju pesose promijeniti u američke dolare. No vlada je to zabranila pa kupovina stranih valuta više nije moguća gotovo ni na jedan legalan način.

Osim toga, prosvjednici se boje da će populistička predsjednica iskoristiti svoju kontrolu nad argentinskim kongresom kako bi promijenila izborne zakone i sebi omogućila ostanak na vlasti do 2019., pa i duže.

Ovo je školski primjer kako demokracija vrlo lako može odvesti u totalitarni sustav. Primjer kojeg je Hayek još 1944. opisao u knjizi Put u ropstvo.

Za kraj izdvajam i jedan od citata ispod članka:

Totalitarni sustav koji klizi putem bankrota prema kojem se kreće Argentina neki su shvatili odmah, neki malo kasnije, a neki, poput našeg budućeg ekonomista izgleda nikad neće.

Zabrana oružja i kriminal

21 srpnja, 2012 7 komentara

Nakon pucnjave prilikom premijere novog Batmana u Aurori u Coloradu, mediji i brojni komentari u prvi plan stavljaju činjenicu kako je ubojica legalno kupio oružje kojim je počinio masakr. Tako podnaslov u Večernjem glasi “Holmes je u vrijeme napada bio naoružan automatskom puškom, sačmaricom i dva pištolja. Oružje je legalno kupio posljednjih nekoliko mjeseci“.

Činjenica jest da je u ovom slučaju vatreno oružje kupljeno “gotovo poput kruha”, no uzmimo sada ciljeve i sredstvo ovog događaja. Ubojica je imao cilj: želio je ubiti što više ljudi i to na spektakularan način, obučen poput glavnog negativca u filmu. Također je imao i sredstvo: pištolje i sačmaricu koje je legalno kupio. Sam čin jasno nam daje do znanja kako je Holmes ovaj događaj planirao duže vrijeme: nabavljao je raznovrsno oružje i opremu mjesecima unaprijed, te čekao premijeru filma. Ono na što podnaslov članka u Večernjem skreće pažnju jest da je njegovo oružje legalno kupljeno u trgovini i putem interneta, te čitatelja vjerojatno navodi na zaključak kako ubojica ne bi mogao provesti svoj čin ukoliko mu to oružje ne bi bilo dostupno. No koliko je to istina?

Kao što svi znamo, kada osoba ima zacrtan cilj, može ga provesti na više načina i pomoću više različitih sredstava. Holmes je želio izvesti spektakularno javno smaknuće, što pokazuje sam način njegove provedbe: marširanje u kostimu, bacanje dimnih bombi po kinu i pucnjava po posjetiteljima. Bi li zabrana posjedovanja oružja ovo spriječila ili samo promijenila sredstva čina?

Šef policije u Aurori, Dan Oates, potvrdio je kako su specijalci odlučili tek danas uz pomoć robota pokušati deaktivirati kompleksne zamke i eksplozivne naprave u Holmesovu domu, a FBI-ovi stručnjaci danas bi se trebali pridružiti policijskim istražiteljima, javlja Reuters. Ako robot ne uspije “riješiti problem” postavljenih zamki aktivirat će eksplozivne naprave koje su, čini se, u stan postavljene kako bi ubile što veći broj ljudi.

Dakle, Holmes nije imao pristup samo legalnom oružju, nego i mnogo većoj količini sofisticiranih eksplozivnih naprava koje je jednostavno nabavio ili sam napravio. Zabrana posjedovanja oružja Holmesu ne bi predstavljala nikakav problem u ostvarenju svog cilja, samo bi značila promjenu sredstva. Kao što je nabavio eksploziv, tako bi kupio ilegalne puške i pištolje. Ili bi jednostavno nabavio veću količinu eksploziva koju bi iskoristio u kinu, te tako vjerojatno prouzrokovao veći broj ranjenih i ubijenih osoba. Ova vijest ima još jedan (možda indikativan) dio:

Napadač je uhićen u automobilu koji je bio parkiran nedaleko od kina. U trenutku uhićenja bio je naoružan puškom i pištoljem. Nije pružao otpor.

U ovom trenutku možemo se samo pitati zašto Holmes nije pružao otpor. Možda je unaprijed planirao mirno čekati uhićenje, no možda nije očekivao brzi dolazak policije, te nije uspio pobjeći na vrijeme. Shvativši kako ne bi preživio sukob protiv drugih naoružanih pojedinaca, umjesto da i na njih zapuca, mirno se predao. Ukoliko je ova pretpostavka istinita, bi li Holmes zapucao u dvorani punoj naoružanih pojedinaca? Bi li uspio bezbrižno pucati toliko dugo? Je li zabrana posjedovanja oružja ili zabrana djelovanja u samoobrani stvorila sigurnu zonu za kriminalno djelovanje pojedinaca protiv gotovo bespomoćnog građanstva?

Koliko god ljudi željeli zabraniti posjedovanje bilo kakvog oružja, poprilično je nevjerojatno kako bi to zaustavilo zločine poput ovoga. Kriminalci će na raspolaganju uvijek imati neko zamjensko sredstvo ostvarenja cilja, bio to kamen, kuhinjski nož, ilegalno nabavljen pištolj ili eksplozivna naprava. Pogrešno je vjerovati kako će slovo na papiru spriječiti loše namjere pojedinaca, te kako će policija uvijek stići na vrijeme da spasi stvari. Nebrojeni primjeri pokazali su da ukoliko ograničimo trgovinu na nekom tržištu, nismo spriječili nabavu, nego samo preselili trgovinu s jednog tržišta na drugo, a ukoliko u potpunosti zabranimo neki proizvod, ljudi jednostavno počnu koristiti zamjensko sredstvo kojim bi postigli isti cilj. Regulacija neće zaustaviti osobu u postizanju cilja, samo promijeniti sredstvo i put. Pravo na posjedovanje oružja u svrhu samoobrane nije metoda za potpuno eliminiranje kriminala, ali jest način za njegovo smanjenje.

Jedno pitanje za kraj: biste li željeli živjeti u državi gdje ste obvezni imati oružje u kući, koja subvencionira nabavu oružja, municije i vježbe gađanja?

Ukoliko je odgovor “ne”, nemojte seliti u Švicarsku.

Elegantna popunjenost nacije

21 lipnja, 2012 5 komentara

Debeli smo. Jutarnji prenosi istraživanje BMC Public Health-a, prema kojem su Hrvati četvrta najdeblja nacija na svijetu. Dežurni paternalisti ponovno ulijeću punom snagom, a ono što opet možemo primjetiti jest skrivanje iza zamjenice “mi”. Kada bi koristili “ti” ili “vi”, njihovi komentari zvučali bi mnogo drugačije:

Ljudi, debeli smo. Toliko smo debeli da smo u svjetskom vrhu i moramo poduzeti nešto.

Ono što zapravo govore jest “Debeo si i ja ću promijeniti tvoje navike i ponašanje, neovisno o tvojim željama.” Jasno, ovako izrečeno je izravnije, napadnije i točnije. Neće Milivoj Solar ili Danijela Stimac mijenjati svoje navike, nego svi mi koji kupujemo peciva, jedemo čips ili pijemo gazirana pića. Znaju li članovi raznih zdravstvenih organizacija i udruga više od nas? U nekim slučajevima to je moguće, ali u takvim slučajevima trebaju pružiti informaciju i pustiti ljude da sami odluče, a ne mijenjati njihovo ponašanja protiv njihove volje.

Koliko često mogu znati sve važnije detalje poput individualnih preferencija i okolnosti koje su važne za rješavanje problema? Jedinstveno rješenje koje odgovara svima jednostavno nije izvedivo, nego samo pogoršava situaciju:

Može li država pekarima narediti da ne rade tako nego da rade malo zdravije? Postoje načini, nekakvom poticajnom poreznom politikom, stimulirati, ako postoji volja sve se može, smatraju stručnjaci.

Najveći utjecaj ovih prijedloga biti će sličan mađarskom porezu na čips: udar na poslovanje proizvođača porezno opterećenih proizvoda i veća izdvajanja za hranu, posebno siromašnijeg dijela populacije, a ukoliko ovakvi prijedlozi propadnu, poput svih dosadašnjih, na kojem prijedlogu će sveznajući paternalisti povući crtu i reći ovo je ipak previše?

Target-2

15 lipnja, 2012 2 komentara

U posljednjem postu Tržišta kapitala, Kako stoje stvari sa Grčkom, naišao sam na link koji objašnjava funkcioniranje i svrhu Target-2. Za razliku od autora Felix Salmona, ne bih se složio da ne treba brinuti oko tog sustava, iz razloga što on uništava signale određenih ekonomskih pokazatelja, te tako navodi na pogrešne odluke.

The ECB itself sets interest rates, and has a modest balance sheet of its own, but the only banks it deals with are the national central banks. It’s the central banks, like the Bundesbank or the Banco de España, which perform all the liquidity operations, lend money to their commercial banks, and generally keep the euro functioning as a currency.

Every bank in the eurosystem has an account at its respective national central bank — and if you add up all the money in all those accounts, the total is the Target2 balance at the central bank in question.

Let’s say our Spanish depositor decides to move €1,000 from Banco Santander to an account at Deutsche Bank. In that case, the balance on her Santander account will go down by €1,000, and the Banco de España will likewise deduct €1,000 from Santander’s account at the central bank. In Germany, €1,000 appears in the Deutsche Bank account, and in the first instance Deutsche Bank will keep that money in its account at the Bundesbank, so the Bundesbank adds €1,000 to Deutsche Bank’s balance. Essentially, the Banco de España just destroyed €1,000, and the Bundesbank just created €1,000.

Ovaj mehanizam izbacio je kamatne stope koje funkcioniraju otprilike po ovom principu:

Kada depozitor prebaci €1.000 iz Španjolske u Njemačku, njemačka banka kreditira španjolsku banku za taj iznos. Ukoliko mnoštvo depozita na takav način ode iz Španjolske u Njemačku, Španjolska je u deficitu jer odlazi više novca nego što dolazi. U tom trenutku, španjolske banke moraju podići kamate na depozite kako bi privukle dodatni novac. Samim činom dizanja kamatnih stopa, smanjit će se kreditiranje i obuzdati zaduživanje koje rade Španjolski ili Grčki političari.

No to se ne događa. Upravo zbog Target-2 mehanizma kojeg su uveli EU birokrati, umjetnog spuštanja kamatne stope u cijeloj eurozoni i izjednačavanja razlika. U Target sustavu, kako je Felix Salmon opisao, sve transakcije prebačene su na razine centralnih banaka, tako da ukoliko Španjolac plaća Nijemcu, novac ide iz španjolske banke u Banco de España, Bundesbank to bilježi kao kredit (za koji garantira ECB) prema Banco de España, i šalje novac njemačkoj banci. Ukratko, razlike nastaju samo u odnosu Banco de España i Bundesbanke, a ne (kako bi trebalo biti) u trgovinskoj razmjeni dvaju zemalja. Sustav je ostao bez prirodne kočnice samoregulacije putem kamatnih stopa.

Također, nedavno prebacivanje grčkih depozita u njemačke banke dovelo je do dodatne izloženosti Bundesbanka nenaplativim potraživanjima jer je, prema opisanom modelu, morala kreditirati CB Grčke, tj. kreditni rizik prebačen sa grčke CB na njemačku.

Kreirajući ovakve zakonitosti, omogućilo se ECB-u igranje s kamatnim stopama i brisanje kreditnih rizika među državama, te vjerovanje u nemogućnost bankrota.

Jednakost i socijalna EU

13 lipnja, 2012 Komentiraj

Ponekad razmišljam nisu li ideje zagovornika državne intervencije potpune idiotarije, ali ovo nije takav slučaj. Ideja koja dolazi od njemačkih socijaldemokrata je prisilno izjednačiti plaće i radne uvjete u cijeloj EU. Drugim riječima, traže uspostavljanje jednakosti plaća Europske socijalne unije u svim državama, iako one imaju različit BDP, preferencije, radni učinak, kulturne vrijednosti, navike, razine potrošačkih cijena, zakonodavstvo, poreze, itd.

Krešimir Sever prokomentirao je slijedeće:

To je socijalno pravedna ideja i baš zato je neostvariva u ovakvim okolnostima u Europi. Glavne zapreke su gospodarstvenici, menadžeri i politika koji su međusobno vezani, pa će svi oni, baš kao i analitičari, ustati u obranu slobode kretanja kapitala, govorit će o gospodarskim slobodama, produktivnosti i konkurentnosti, a u srži svega toga je pohlepa.

U ovom trenutku svi prestrašeno uzdahnemo razmišljajući kakav bi to užasan svijet bio gdje svi rade zbog zarade i poboljšanja vlastitih uvjeta života. Jer ipak, Sever nam je objasnio sva zla rada s profitom, pa što se tu još ima za dodati? Profit je jednostavno društveni način priznavanja poslovnih odluka tvrtke u prošlosti. On nam pokazuje što kupci žele i što kupuju. Veći profit privlači daljnje investicije u tu granu dok god ponuda ne naraste dovoljno da se ne isplati proizvoditi više nego bi ljudi kupili. To omogućava efikasnu proizvodnju i umanjuje mogućnost nestašica. Bez profita kao motiva, kako bi Sever raspoređivao resurse? Možemo ih rasporediti ili prateći želje kupaca ili dopustiti privatnim željama monopolista (države) diktiranje načina i količine proizvodnje. Mislim da je odabir poprilično jednostavan i jasan.

Želi li Sever možda baziranje ekonomskih odluka na maksimiziranju gubitaka umjesto profita? Bi li to bilo bolje?

Problem ovakvog razmišljanja jest traženje rješavanja posljedica niskih plaća umjesto rješavanja uzroka. Jedan od razloga niske plaće je niska produktivnost. Drugi je loše državno uređenje i birokratiziranost koji ograničavaju rad, poduzetništvo i investiranje, te samim time dodatno smanjuju produktivnost. Treći je visina poreza i ostalih davanja. A tu smo poprilično visoko, da bi Sever i slični mogli primati plaću mnogo veću od prosječnog radnika kako bi “svima bilo bolje”.

Na tržištu rada ljudi zarađuju onoliko koliko proizvedu. Poljoprivrednik koji zasadi krumpir i urod mu donese 5 tona može prodati 5 tona, ne više. Možemo ga oporezovati sa 20% i uzeti mu 1 tonu. Ukoliko isti poljoprivrednik uloži u tehnologiju, zaposli još ljudi i proizvede 10 tona, ne može prodati više od 10 tona. Tada ćemo ga oporezovati sa 50% jer je bogat i uzeti mu 5 tona krumpira, te ga ovim činom socijalne pravednosti potaknuti da ne proizvodi puno i otpusti ljude, jer će mu se uzeti puno.

Umjesto traženja i propagiranja načina smanjenja učinkovitosti tržišta rada, tj. smanjenja izbora nisko produktivnim radnicima, potrebno je riještiti institucionalne probleme, birokratiziranost, preveliko oporezivanje i ostale mehanizme ograničavanja mogućnosti i slobode nužnih za rast.  

Ovo je pokušaj izrazito centraliziranog birokratskog aparata da uspostavi jednakost i harmoniju u vrlo različitim društvima, te pokušaj odbijanja prava na slobodu odabira koji vodi u smjeru suprotnom od zamišljene ideje, uništavajući pri tome ekonomiju i kulturne raznolikosti.

Rat protiv opijanja

28 ožujka, 2012 1 komentar

Prije par dana britanski premijer Cameron najavio je povećanje minimalne cijene alkohola po jedinici proizvoda i reguliranje minimalnih cijena u prodaji, sve u svrhu smanjenja potrošnje alkoholnih pića (na engleskom ovdje).

Jedan od razloga je porast opijanja Britanaca. S druge strane, Dnevnik.hr danas prenosi istraživanje Svjetske zdravstvene organizacije o ispijanju alkohola u kojem Britanija nije u europskom vrhu, niti postoji neki dramatični porast konzumacije.

No, htio bih ovdje dotaknuti jednu drugu stvar.  Isti ljudi, provodeći iste metode rješavanja problema zagovaraju i očekuju u potpunosti suprotne rezultate. Uzmimo za primjer minimalnu plaću i usporedimo je sa ovim zakonom o minimalnoj cijeni alkohola. Željeni rezultat uvođenja minimalne cijene alkohola je smanjenje konzumacije, ali istovremeno obrazloženje uvođenja minimalne plaće sugerira kako se ne smanjuje zaposlenost, nego povećava status radnika. Ove dvije izjave potpuno su nekonzistentne, ali većina ih istovremeno koristi kao ispravne.

Investicije treba prepustiti privatnom sektoru

26 ožujka, 2012 3 komentara

Prema nedavnoj izjavi potpredsjednika Vlade, Radimira Čačića, na putu smo potpunog prihvaćanja Keynesianskog “puta oporavka”.

Vlast je u nastavila politiku usmjeravanja donošenja investicijskih odluka privatnog sektora. Bilo je tu svega, od pozivanja mirovinskih fondova da preuzmu autoceste, preko plaćanja tvrtkama da zapošljavaju, do današnjeg osnivanja Agencije za investicije i konkurentnost:

Investitori će dobiti svog direktno zaduženog mentora, koji će ih voditi kroz birokratske prepreke i nelogičnosti zakonodavstva“, ocijenio je prvi potpredsjednik Vlade i ministar gospodarstva Radimir Čačić, pod čijom će paskom nova agencija i funckionirati.

Tipično birokratski: problem birokratskih prepreka riješit ćemo s još birokrata.

Ova vlada, poput prethodne, pokušava provesti centralno planiranje razvoja zemlje. Sam Čačić nedavno je izjavio kako je za državu i svakog građanina najbolje da oni (Vlada) donose odluke, jer boljeg rješenja nema. Jasno, kreće se u dodatno zaduživanje i povećanje potrošnje.

Ono što zabrinjava je količina populizma, te činjenica da se vlast radije okreće pokušajima stvaranja prividne slike razvoja, nego da rade na dugoročno stabilnim ciljevima. Pogrešno je vjerovati kako država može efikasno usmjeriti resurse, a planovi u kojima će megalomanski infrastrukturni i građevinski projekti osnažiti ekonomiju poprilično su nerealni.

Jedan od primjera je državna pomoć pri kupnji stanova, koja je dala poticaj brojnim ljudima da “jeftino kupe stan”. Ne samo da ovo nije i neće smanjiti cijene kvadrata, nego je dio ljudi uzeo veći kredit nego što si realno može priuštiti, u nadi kako će u budućnosti imati bolje financijske uvjete. Ukoliko se to ne ostvari, postoji velika mogućnost kako neće moći nastaviti otplaćivati kredite.

Konačni rezultat koji će nastati nakon što ove mjere po tko zna koji put propadnu biti će ono najgore. Zbog svih dosadašnjih prezentiranja javnosti o potrebi štednje, upravo će mjere štednje biti okrivljene za probleme. Jasno, to nije točno, prvenstveno jer su te mjere ostale samo na riječima. Neodgovorno trošenje, nesposobnost i neodgovornost vlasti da promijeni javno mnijenje prema socijalnoj politici, te nastavak provođenja populističkih mjera biti će pravi razlog “ponovnog” potonuća.

Ono što Vlada mora napraviti jest smanjiti porezno opterećenje i zaista smanjiti proračun. To je jedini ispravan način poticanja obrtnika i općenito privatnog sektora. Ono što će privatnicima dati “poduzetnički impuls” nije otvaranje još jedne agencije koja će dobiti na raspolaganje porezne prihode i raspoređivati ih prema svojim idejama, nego zdrava poslovna klima u kojoj se pravila igre ne mijenjaju svakih pola godine.

Vrlo jednostavan upitnik

17 ožujka, 2012 Komentiraj

1. Država _________________ korporacijama.

  • a) određuje minimalne cijene
  • b) određuje maksimalne cijene
  • c) regulira gospodarske grane kako bi maknula konkurenciju
  • d) dozvoljava političarima da upravljaju
  • e) subvencionira i donira novac
  • f) regulira kvote
  • g) sve navedeno

 

2. Iz tog razloga, korporacije najbolje obuzdavaju propisi _______________.

  • a) države
  • b) ništa od navedenog

Još malo jednakosti

14 ožujka, 2012 8 komentara

Viviane RedingU vremenu kad su pojedine članice EU pred bankrotom, birokrati imaju važnijeg posla. Tako Europska povjerenica za pravosuđe Viviane Reding predlaže uvođenje ženske kvote za sve firme unutar EU:

‘Nisam velika obožavateljica zakonski određenih kvota, ali mi se sviđaju rezultati!’, izjavila je Reding u intervjuu za njemačke novine Die Welt, najavivši kako će do ljeta pripremiti odgovarajući zakonski prijedlog. Reding također predlaže da se do 2015. europske firme obavežu broj žena na vodećim mjestima povećati na 30 posto, a do 2020. godine na 40 posto.

Sve su to lijepe želje, no ne bi li vlasnici kompanija trebali sami imati mogućnost odabira svojih zaposlenika? Ukoliko ste vlasnik tvrtke, trebali bi imati pravo zaposliti koga želite na poziciju koju želite.

Takav princip poprilično je izravan kada je riječ o osobnim stvarima. Gospođi Reding vjerojatno ne bi na pamet pala ideja o predlaganju zakona o diskriminaciji preferencija kupaca, jer ljudi iz nekog razloga više kupuju u jednom trgovačkom lancu, a to je diskriminatorno za druge. Ili zakona koji određuje koga zvati u svoj dom.

Ukoliko odemo na neki svečani domjenak i usporedimo hostese koje nas dočekuju i čistačice primjetit ćemo jednu očitu razliku u njihovoj vanjštini – ove prve su fizički puno atraktivnije. Je li to također jedan od slučajeva prilikom kojih poslodavac diskriminira?

Kada poslodavac bira hostese prvenstveno na temelju izgleda, to je normalna poslovna odluka temeljena na želji ljudi da ih na ulazu dočekuju mlade, lijepe djevojke, te će takva odluka u konačnici rezultirati dodatnom zaradom. S druge strane, ukoliko isti poslodavac zapošljava peračice, tajnice ili slično prvenstveno na temelju izgleda, takva poslovna odluka temeljena je osobnim željama i ne služi klijentima, te se kao takva može pokazati kao izrazito loš poslovni i financijski potez.

Uzmimo jedan primjer bliži uvodu ovog teksta:

Recimo kako se za natječaj na rukovodeće radno mjesto s plaćom 20.000 kn javljaju muška i ženska osoba. Muškarac kompaniji može svojim radom donijeti zaradu (na računajući njegovu plaću) 35.000 kn, a žena 45.000 kn. Poslodavac se iz nekog razloga (smatra kako će žena uskoro željeti djecu, muškarac mu je simpatičniji, nema visoko mišljenje o ženama, ili nešto drugo) ipak odluči zaposliti muškarca.

Kompanija će u tom slučaju, zbog diskiminatorske odluke mjesečno gubiti 10.000 kuna potencijalnog profita. E sad, nije li malo čudno da kompanije koje se vječito optužuje za pohlepu i trčanje za novcem namjerno odluče gubiti novac? Kada bi se ovo razmišljanje poslodavca preslikalo na cijelu kompaniju, tj. recimo da poslodavac promiče samo muškarce, dok žene ostavlja na nižim poslovima, ne postoji li mogućnost da konkurencija “ukrade” kvalitetne potplaćene radnice, zaposli ih u skladu s njihovim vještinama i znanjima, te tako pregazi konkurenciju koja odluke donosi na bazi osobnih, a ne poslovnih interesa? 

Poslodavci i vlasnici kompanija trebali bi imati pravo “diskriminiranja” prilikom odabira svojih zaposlenika. U praksi postoje uobičajeni razni oblici takvog ponašanja, a one “loše” tržište ionako kažnjava, ponekad do te mjere da poslodavac mora zatvoriti kompaniju. Diskriminacija na temelju rase, spola ili nacionalnosti vjerojatno će uvijek postojati u određenoj mjeri, te će i dalje utjecati na odluke pojedinaca. Takve odluke rezultirat će određenim posljedicama za poslodavca same po sebi, stoga zaista nema potrebe da država prisilno uređuje privatna prava.

Drugačiji pristup nezaposlenosti

26 veljače, 2012 2 komentara

Posljednji podaci Državnog zavoda za statistiku ponovno pokazuju porast nezaposlenosti. Krajem siječnja 2012. u evidenciji Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje registrirana je 334.351 nezaposlena osoba. U odnosu na mjesec prije broj nezaposlenih povećao se za 18.913 osoba. Broj nezaposlenih otprilike je jednak siječnju 2011, ali tako je samo zato jer je država dodatno zapošljavala (uspoređivao sam podatke Statistička izvješća Prosinac 2010 i Prosinac 2011.) u Javnoj upravi i socijalnom osiguranju (1560), obrazovanju (1574), administrativnim i pomoćnim djelatnostima (1396), zdravstvenoj zaštiti i socijalnoj skrbi (1826), opskrbi vodom i upravljanjem okolišem (1312).

Nezaposlenost je očito  rastući problem, no odgovor Vlade i dalje su razni poticaji gubitašima, kreiranje neproduktivnih administrativnih poslova, stimulusi, socijalne pomoći i investicije u državne tvrtke. Već imamo vrlo visoko subvencioniranje, pumpanje novca u kompanije i razne poticaje za zapošljavanje, no to su sve odreda propali projekti, a to jako dobro možemo vidjeti kada pogledamo kretanje (ne)zaposlenosti i državnu potrošnju.

Ono što u velikoj mjeri pridonosi ovim brojkama je visok nivo strukturne nezaposlenosti. Čak i prije krize, recimo početak 2008, broj nezaposlenih bio je 261.129 (15,1%). Zašto se tada, uz jasno priznavanje kako nemamo radnu snagu za naše potrebe i  utrošene milijune za prekvalifikacije radnika, tržište nije očistilo? Očito je kako nije toliko problem u ponudi poslova, koliko u ponudi pogrešne radne snage koja konstantno dolazi na tržište, a vlast uporno troši ogroman proračunski novac u reforme koje bi trebale riješiti ponudu poslova, a ne radne snage. Ovo je tipično za državni intervencionizam: jedna ruka kreira problem, zatim druga pokušava (i ne uspijeva) riješiti problem korištenjem dodatnih resursa. Mjesto gdje se reforme moraju provesti je ponuda kvalificirane radne snage, tj. školstvo. Državni obrazovni sustav u potpunosti je zakazao u zadaći osposobljavanja novih zaposlenika u onim granama koje poslodavci traže, a to u konačnici rezultira ili ponovnim plaćanjem obrazovanja, tj. prekvalifikacijom, ili odljevom kadrova koji su ovdje nepotrebni i teško pronalaze posao. Također je potrebno ukinuti minimalnu plaću, deregulirati zapošljavanje i otpuštanje, te smanjiti i izravnati porezne stope.

Jasno, mnoge od ovih reformi su dugotrajne i od vlasti zahtjevaju mnogo truda i živaca prilikom suočavanja sa raznim opozicijskim interesnim skupinama. Nažalost, trenutna vlada, poput prethodne, nastavit će baviti se problemima kratkoročnog kreiranja poslova zaduživanjem, te i dalje kreirati probleme na strani ponude radne snage. Ovo je prilično razočaravajuće, s obzirom da ovakva nezaposlenost u Hrvatskoj nije toliko problem svjetske krize, koliko strukturne prirode.

Šećer – novo čudovište iz ormara

6 veljače, 2012 5 komentara

Šećer je otrov i njegovu bi prodaju trebalo regulirati kao i prodaju alkohola i cigareta. Tako tvrde znanstvenici u nedavnom izdanju Nature magazine, koji prenose BBC i Daily Mail:

Governments need to consider major shifts in policy, such as taxes, limiting sales of sweet food and drinks during school hours, or even stopping children from buying them below a certain age.

Istraživanje predlaže oporezivanje šećera do te mjere da se udvostruči cijena proizvoda, te zabranu prodaje mlađima od 17 ili 18 godina. Pomislili bi ste da je ovo dovoljno? Križari iz javnog zdravstva također predlažu zabranu oglašavanja proizvoda koji sadrže šećer, uklanjanje automata, micanje šećera s liste sigurnih namirnica, reguliranje radnog vremena trgovina koje prodaju proizvode koji sadrže šećer, te određivanje dopuštenog broja fast food restorana u određenom području.  

Ozbiljnost istraživanja narušavaju izjave poput “u povijesti je šećer bio teško dostupan, jer su med čuvale pčele”, te kako se ovim potezom želi ljudima proširiti izbor hrane i pojeftiniti zdravu hranu u odnosu na nezdravu:

Dr Laura Schmidt, also of California University, said: ‘We’re not talking about prohibition. We’re not advocating a major imposition of the government into people’s lives. What we want is actually to increase people’s choices by making foods that aren’t loaded with sugar comparatively easier and cheaper to get.

Naravno kako se ovdje ne zalažu za petljanje države u živote ljudi. Ako nekome prva rečenica ovog teksta nije dovoljna da shvati kako je nedvosmisleno riječ upravo o tome, neka ponovno pročita listu prijedloga što bi sve trebalo uključiti u nadzor. 
 
Istraživanje završava zaključkom kako su za stanje odgovorne prehrambene kompanije, te kako upravo njih treba pritisnuti:
Responsibility lies with the food companies, saying that while they may resist change, shifts in policy are possible if the pressure is great enough. These simple measures are taken for granted as tools for our public health and well-being. It’s time to turn our attention to sugar.
Rezultat pritiska mogao bi biti sličan mađarskom uvođenju “poreza na čips” – otkazi i seljenje proizvodnje u okolne zemlje, ali vlade prezaduženih država su toliko očajne za dodatnim novcem na kratki rok, pa vjerujem kako će ovo uskoro postati prilično raširena isprika za uvođenje dodatnih poreza.
 
Na stranu sad primjedbe o oporezivanju, odlučivanju pojedinca što želi jesti i slično, samo bih usporedio ultimativno zlo i glavni neprijatelj zdravlja i dobre linije, tj. Coca Colu sa voćnim shakeom jagoda-banana. 1 litra Coca Cole sadrži 400 kalorija, a 1 litra dijetnog pića od samljevenog voća sadrži 570 kalorija. 

Rezultat državne brige o narodu

28 siječnja, 2012 8 komentara

 Kao što se dalo pretpostaviti, rezultati državne intervencije u Mađarskoj ponovno daju neželjene posljedice:

U Mađarskoj su krenuli masovni otkazi iz tvornica slatkiša, nakon što je izglasan zakon kojim je povećan porez na nezdravu hranu, popularno nazvan porezom na čips. Država je na ovaj način, pravdajući to brigom za narodno zdravlje, dodatno htjela napuniti praznu blagajnu, no mjera je doživjela pravi fijasko. Iz kompanije Chio objavili su da će sve svoje planirane investicije u Mađarskoj preseliti u Francusku i Češku.

Ova intervencija je problem na više razina. Država je pojačanim oporezivanjem željela prikupiti više sredstava za još veću kontrolu i birokraciju u budućnosti, a to je rezultiralo povećnjem nezaposlenosti, smanjenjem investicija, seljenjem domaće proizvodnje u porezno slabije opterećene sredine, te u konačnici i manje prihode, kako od kompanija, tako i od radnika koji su ostali bez posla.

Nadalje, država je ovim potezom odlučila koja metoda mršavljenja je ispravna za sve, iako znamo da različite osobe različito toleriraju pojedinu hranu (upravo takav primjer koristio sam i ovdje). Postavlja se pitanje kako država može za sve svoje stanovnike pravilno ustanoviti koja dijeta iz ove gomile najbolje odgovara baš svima, kad niti među stručnjacima uopće ne postoji sporazum oko “pravoj” dijeti i ishrani.

Birokrati su izgleda odlučili voditi se prema najrazvikanijoj, tj. o unosu manje količine mesa, maslaca i masnoće. Djeluje razumno, no je li ispravno za cijelu populaciju? Ako je vjerovati Gary Taubesu, takva prehrana je u potpunosti pogrešna (cijeli tekst ovdje):

Postoji mnoštvo razloga koji pokazuju kako je prehrana bazirana na niskom unosu masti i mesa pogrešna. Trenutno smo usred epidemije pretilosti koja je počela ranih ’80-ih, a poklapa se sa usponom teorije o nemasnoj prehrani. U istom periodu također je značajno porastao broj oboljelih od dijabetesa tip 2.

Djelatnici javnog zdravsta savjetovali su nam kako trebamo jesti što manje masne hrane, a to nas je učinilo sve gladnijima i težima. U praksi je to vjerojatno dovelo do pretilosti, a možda i srčanih problema.

Je li Taubes u pravu? Vjerojatno je barem za dio populacije. Sigurno je jedino to kako vlast nema pravo svima nametati svoju viziju prehrane. Ukoliko je Taubes u pravu, onda je ta vizija upravo ono što nas čini sve debljima. No, mnogim birokratima odgovara odsustvo izbora jer je na taj način jednostavnije provoditi standardizaciju.

Ured za promet upozorava

18 siječnja, 2012 9 komentara

Čovjek bi pomislio kako su građani Zagreba zadovoljni razvojem situacije na tržištu taxi prijevoznika, ali Mijo Bezer iz Gradskog ureda za promet izlaže upozorenje kakvo može doći samo iz redova birokracije:

Gospodarska kriza i liberalizacija taksi-tržišta dovela je do toga da su svi veći autotaksi-prijevoznici snizili cijene svojih usluga. Ipak, kako napominje Mijo Bezer iz Gradskog ureda za promet, nemilosrdna borba dampinškim cijenama u konačnici bi mogla ugroziti opstanak pojedinih vozača kojima su se znatno smanjili prihodi. Cijena kilometra pada ispod pet kuna, a to je kritična cijena jer dobiti onda više nema.

Ne brinite gospodine Bezer, oni su privatnici i ne mogu si dopustiti dugoročno poslovanje s gubitkom, za razliku od državne ili gradske tvrtke. Ukoliko u ovom trenutku ne vide mogućnost zarade s takvim cijenama, ne bi ih niti spuštali na te razine.

Ukratko, tržište obavlja svoju funkciju. No sad je na redu birokracija da ponovno zamuti vodu, te proglase svoje interese “interesima građana”. Ostatak članka daje naznake kako su ovakve izjave mogle nastati. Čini se kako je Željko Petković, predsjednik udruženja Radio taksi Zagreb, počeo lobirati u Gradskom uredu za promet:

Između ostalog smo svim konkurentnim tvrtkama predložili da zajedno sjednemo za stol i da ministarstvo donese zakon kojim bi se primjenjivao isti standard.

Naravno, uz dogovoreni standard vjerojatno će doći i dogovorene cijene, tj. niže od propisanih biti će proglašene dumpingom i nelojalnom konkurencijom, te kao takve – kažnjavane. Sve ovo već podsjeća na tipični, puno puta viđeni primjer državničke brige o dobrobiti svojih građana, pardon, svojih interesa.

(Ne)efikasnost tržišta

17 siječnja, 2012 1 komentar

Neprestano se provlači teza kako tržište nije efikasno, stoga je potrebna sve jača državna kontrola. Jasno je kako sudionici tržišta nikada nisu 100% efikasni, jer tržište je zapravo skup ljudi koji obavljaju svoje aktivnosti. A znamo da ljudi nisu savršeni. Svi mi imamo zdrav razum, ali ponekad nam nešto odvuče pažnju. Osim toga, informacije koje pronalazimo često su nesavršene i nepotpune. Treba biti svjestan kako tržište nije kruta stvar, već proces u konstantnom pokretu. Poduzetniku je najbitnija informacija hoće li se kupcu robe dovoljno svidjeti njegov proizvod da ga kupi, a takvu informaciju ima jedino kupac. Kupac s druge strane gleda kako će proći najbolje za novac koji posjeduje. Jasno, potrebna su neka osnovna pravila poput poštivanja dogovora i ugovora, te zaštite privatnih prava, ali ljude treba pustiti neka sami odluče što smatraju najboljim za sebe.

Tko od vas samih može bolje znati što želite?  Uzmimo za primjer razne dijete i preporuke pravila prehrane. Upišemo li u tražilicu “dijeta”, dobit ćemo niz različitih, pa evo nekih od njih: visokoproteinska, UN, banana, mesna, Atkinsova, po krvnim grupama… Recimo da ova po krvnim grupama postane prehrambeni zakon, jer je neki državnik probao i njegovom organizmu upravo ta odgovara. I prema novom zakonu, za vas je propisano puno mlijeka i povrća, a nikako meso. No problem je što radite teže fizičke poslove, a niti laktozu ne probavljate baš najbolje. Postoji mogućnost kako ćete puno više novca trošiti na propisanu prehranu kako bi nadoknadili potrebu za energijom.

Nekima dobro zvuči ideja kako tržišta moraju biti regulirana u svrhu zadovoljstva javnosti, no nitko ne može jednoznačno definirati taj interes. Svaki pokušaj definiranja “našeg interesa” zapravo je definiran “mojim interesom”. Previše političara smatra kako je regulacija poželjna i potrebna, a jasno je kako je njihova prosuda vođena osobnim interesima. Zadnja stvar koja je potrebna tržištu je regulacija i intervencija koja neprestano gradi barijere i šalje pogrešne signale i informacije ljudima, koji će onda naravno, djelovati u pogrešnom smijeru.

%d blogeri kao ovaj: