Da, ali…

Ministarstvo financija u posljednja dva izdanja Jutarnjeg lista objavilo je opsežan odgovor na moj prošlotjedni tekst . Brojke iz Vladinog priopćenja su naravno točne, ali ih je moguće interpretirati i malo drugačije.

Dio izvornog članka objavljenog prošli tjedan u Jutarnjem o plaćama zaposlenika glasio je:

15.12.2012. Vlada je donijela plan Proračuna za 2013. u kojem navodi troškove za zaposlene u iznosu 20 milijardi i 704 milijuna kuna, no ista Vlada 9 mjeseci kasnije objavljuje Smjernice u kojima navodi troškove za zaposlene 20 milijardi i 712 milijuna kuna, što je 8 milijuna kuna više od plana. Ako pogledamo kategorije rashoda državnog proračuna prema računskom planu i taj podatak postaje upitan jer je država u prvih 8 mjeseci za naknade zaposlenima potrošila 14,4 milijarde kuna, ili u prosjeku nešto iznad 1,8 milijardi mjesečno. Kada to pomnožimo sa 12 mjeseci možemo pretpostaviti troškove oko 21,6 milijardi, no godina je pri kraju, te ćemo uskoro saznati. Potrebno je napomenuti da se prema računskom planu naknade za zaposlene u zdravstvenim ustanovama u vlasništvu države, gradova ili županija iz nepoznatog razloga nalaze u sklopu rashoda za zdravstvo, a ne u rashodima za plaće kao što je uobičajeno za ostale djelatnike.

Odgovor Ministarstva glasi: Rashodi za zaposlene u 2012. godini izvršeni su u iznosu od 22,4 milijarde kuna. Ovi rashodi manji su za 374,4 milijuna kuna u odnosu na 2011. godinu.

Vidimo li što se ovdje dogodilo? Iako se izvorni tekst osvrće na nekonzistentnost u ključnim proračunskim dokumentima i budući plan eksplozije rashoda, iz Vlade dolazi odgovor o rashodima za zaposlene u protekloj godini. Rashodi za zaposlene druga su stavka po veličini u rashodima proračuna i točno je kako su 2012. u odnosu na 2011. smanjeni 1,64%. No rashodi za zaposlene nisu isto što i plaće, nego su plaće, uz dnevnice, terenske dodatke i slično, samo jedan dio tih rashoda. Ako usporedimo proračunske troškove isključivo plaća koje se isplaćuju iz proračuna, možemo vidjeti kako su oni 2011. godine iznosili 18,32 milijarde kuna, a 2012. godine 18,45 milijardi. Dakle, iako su rashodi za zaposlene smanjeni 374,4 milijuna kuna, rashodi za plaće su zapravo porasli 128,9 milijuna kuna. Iz javnog sektora i sindikata dolaze informacije o rezanju plaća, a Ministarstvo uprave tvrdi kako je broj zaposlenih u javnom sektoru smanjen. Kako je onda moguće da je ukupna suma plaća porasla?

Je li Vlada odradila svoj posao?

Vlada je odradila svoj posao, ali unatoč našim mjerama, zakazale su privatne investicije. Zbog toga nema novih radnih mjesta. Dugogodišnjoj krizi i dalje se ne nazire kraj, a proračunska rupa postaje sve veća. Stoga je potrebno naći krivca za nju. Za Vladu je to privatni sektor koji jednostavno odbija investirati i zapošljavati radnike, iako se država prema izjavama iz Vlade restrukturirala. Pogledajmo malo detaljnije to restrukturiranje.

PDV je 1.3.2012. podignut sa 23% na 25%, to nije pomoglo. Ukinuta je nulta stopa PDV-a, ni to nije pomoglo. Oporezuju se dividende, ni to nije pomoglo. Rasle su trošarine, ali ni to nije pomoglo. Trenutno je Hrvatska druga zemlja u EU po visini opće stope PDV-a, a četvrta po visini međustope PDV-a. Na primjeru cijene goriva možemo vidjeti kako je 2012. trošarina na litru Eurosuper 95 goriva iznosila 2,95 kn/L. 1.1.2013. porasla je na 3,15 kn/L, 23.7.2013. na 3,36 kn/L, zatim 3.9.2013. na 3,46 kn/L. Dakle u nešto više od godinu dana trošarina je porasla za 0,51 kn/L, a kada raste trošarina, mijenja se i osnovica za izračun PDV-a, jer se PDV obračunava i na iznos trošarine. Tako je krajem lipnja prošle godine ukupna cijena Eurosuper 95 iznosila je 10,03 kuna po litri, a bez trošarina i PDV-a cijena je iznosila 5,07 kn/L. Do jučer je ukupna cijena iznosila 10,25 kn/L, međutim cijena bez poreza iznosila je 4,74 kn/L. Ukratko, iako je cijena litre goriva 0,33 kune niža nego sredinom 2012., zbog restrukturiranja države ukupna cijena koju potrošači u maloprodaji plaćaju je 0,17 viša nego sredinom prošle godine. 

Pogrešno formulirana pitanja daju pogrešne odgovore

Nov@ TV ovih je dana naručila nekoliko anketa o aktualnim događanjima u državi. Tako su između ostalog proveli pitanja o fiskalizaciji i koncesiji autocesta i zaključili kako javnost većinom podržava fiskalizaciju (81,6%) jer smatraju da će to riješiti sivu ekonomiju, te kako većina stanovnika (61,1%) ne podržava davanje autocesta u koncesiju jer su one ponos Hrvatske i snažan poticaj turizmu. No da su ova dva pitanja postavili na malo drugačiji način, vjerujem kako bi rezultati bili potpuno drugačiji.

Priče kako imamo visoke poreze jer ih neki izbjegavaju jednostavno nisu točne. Država troši onoliko koliko ubere poreza, a često i više od toga. Porezni prihodi su ti koji pokušavaju pratiti državnu potrošnju, ne obratno. Uvođenjem fiskalizacije, te širenjem porezne baze kako bi se prikupio porez iz više izvora nećemo plaćati manje poreza, nego upravo suprotno. Novi nameti koji dolaze sa fiskalizacijom mogu samo poskupiti finalni proizvod jer fiskalizacija od trgovaca između ostalog zahtjeva najam opreme i internet vezu, što predstavlja dodatan trošak koji će se u određenom postotku prebaciti na krajnje potrošače. Iznos nenaplaćenih poreza i veličina sive ekonomije dokaz su sve represivnije porezne politike zbog koje brojni porezni obveznici traže rupe u zakonima – ne zato što su lopovi i kriminalci nego zato što pokušavaju opstati i živjeti od svog rada. Pravilno postavljeno pitanje ove ankete trebalo je glasiti: “Želite li poskupljenje roba i usluga, te rast nezaposlenosti?”

Autoceste su većinom potpuno neisplative, prezadužene i građene zbog političkih bodova, ne ekonomske isplativosti. Njihov trenutni dug iznosi 30 milijardi kuna, a zaposlenih u Hrvatskoj je 1,4 milijuna. Za sve one koji smatraju da autoceste snažno doprinose razvoju turizma neka pogledaju grafikon s desne strane i pokušaju iz njega zaključiti kada je sagrađena autocesta prema Dalmaciji. Teško? Možda pomognu ove podjele dolasci po županijama ili grafikon noćenja po županijama.

Ukoliko i dalje smatrate kako su autoceste preduvjet razvoja turizma i dolaska turista, pogledajte postotnu podjelu prijevoznih sredstava kojima turisti dolaze u Hrvatsku i u kojem smjeru se kreće udio cestovnog prijevoza.

U engleskom jeziku postoji jako dobra izreka – put your money where your mouth is, a pravo pitanje koje se trebalo nalaziti u ovoj anketi glasi: “Jeste li spremni dati minimalno 22.000 svojih kuna kako bismo kupili autoceste od banaka?”

Desnica na nogama

Nedavne izjave o mogućnosti davanja autocesta u koncesiju digle su oporbu i ostale proračunske korisnike na noge:

Ukoliko se odluči na monetizaciju autocesta u recesijsko vrijeme, Vlada će protiv sebe imati oporbu, sindikate, nevladine udruge i Crkvu.

Sindikati se, jasno, boje za svoja radna mjesta jer je konzultantska studija ukazala da u Hrvatskoj po kilometru autoceste radi 4 puta više zaposlenih nego Italiji (trećina zaposlenih radi na naplati cestarine), ostali među narodom skupljaju populističke bodove, a naša deklarativno desna stranka ponovno pokazuje kako su ustvari potpuno lijevo orijentirani zagovornici državne kontrole i nacionalizacije:

To bi istodobno bilo javno Vladino priznanje nesposobnosti i nevjerovanja u državu koju vodiš i za koju odgovaraš, ali i prebacivanje financijskog opterećenja sa države na ionako ekonomski iscrpljen i iscijeđen narod. S motrišta zaštite nacionalnih ekonomskih interesa davanje izgrađene infrastrukture, bez koje nema ni društvenog ni ekonomskog života kao što su auto ceste, predstavlja izravan protunacionalni čin.  Onaj tko se to drzne učiniti trebao bi se odmah nakon potpisa ugovora o koncesiji sam prijaviti u Remetinec”, smatra šef HDZ-ovog odbora za financije Goran Marić.

Izvor: HUKA

Pravi pripadnik desne stranke  postavio bi pitanje koje dolikuje desnici, te bi ga zanimalo zašto se toliko čekalo s koncesijom ili privatizacijom neučinkovite i korumpirane državne tvrtke i imovine umjesto populističkog laprdanja o veličini, benevolentnosti i altruizmu države, te demagoškog izljeva brige o napaćenom narodu koji sve to plaća. U državnom vlasništvu narod je u svakom slučaju takve stvari prisiljen plaćati i dalje, u privatnom nije ako ih ne koristi. Nadalje, koncesija nije prodaja. Koncesijom se stječe pravo upravljanja, tj. gospodarske uporabe autoceste i pojedinih objekata, te dužnost održavanja autoceste za vrijeme trajanja ugovora o koncesiji.

Populizam se nastavlja:

Hrvatski građani će zapravo putem cestarina platiti ne samo tih eventualnih 2,9 milijarda eura koliko bismo dobili od koncesionara već i znatno više; platit će i kamate za 50-godišnje razdoblje i troškove zbrinjavanja viška radnika, ali i iznos ne male zarade koncesionara kroz svih tih 50 godina. Takav potez bio bi najveća obmana i podvala hrvatskom narodu, dok je s ekonomskog motrišta potpuno iracionalan”, izjavio je za Index Goran Marić, saborski zastupnik i predsjednik odbora za financije HDZ-a.

Hrvatske autoceste trenutno duguju 4 milijarde eura, tj. oko 30 milijardi kuna. HAC godišnje na cestarinama prikupi oko 1,3 milijarde kuna, a ARZ 480 milijuna. Dakle, ukoliko zanemarimo postojanje bilo kakvih troškova održavanja, plaća djelatnika i slično, autoceste bi se isključivo od današnjih nivoa prihoda cestarina isplatile za nekih 17 godina. No iz plana otplate kredita za 2012. (ovdje) vidljivo je kako su prošle godine samo rate za kredite bile veće od zarade na cestarinama, a iznosi rata koje dolaze su mnogo veći. Kada se na to dodaju i troškovi održavanja i plaća te prihodi od trošarina, vidimo kako su planirani prihodi za 2012. iznosili 2.75 milijardi, a rashodi 4,12 milijardi kuna. Detaljniji plan prihoda i rashoda (samo HAC) možete vidjeti ovdje. Taj problem nastao je političkim, ekonomski iracionalnim odlukama o pretjeranoj i prebrzoj izgradnji neisplativih dionica, sumnjivim malverzacijama poput financiranja arheoloških iskapanja, preplaćivanja signalizacije, probijanja troškova, te brojnih drugih.  No sve to sada moraju otplatiti hrvatski porezni obveznici dok god je tvrtka u državnom vlasništvu. Ekonomski je potpuno iracionalno održavati status quo tvrtke koja ima veću ratu kredita od prihoda koje ostvaruje, te kojoj veći dio prihoda čine državne potpore, tj. trošarine na gorivo. No, prema predsjedniku odbora za financije HDZ-a, racionalnije je u ime javnog dobra plaćati kamate i kredite desetljećima, te riskirati još veće dugove umjesto odmah barem djelomično zatvoriti dugove novcem od koncesije.

Umjesto da se bavi demagogijom, oporba bi trebala postavljati pitanja o načinu i uvjetima koncesije, hoće li taj novac biti iskorišten za produžetak iluzije i kupovinu socijalnog mira ili će se zaista iskoristiti za stabilizaciju državnih financija, smanjenje duga i opterećenja građana, te poboljšanja rejtinga države i investicijske klime.

Stranger than fiction

Još jednom istinitom se pokazuje tvrdnja: Kada država viče investicije, provjerite svoje džepove, jer vam vlast kopa po novčaniku. Dnevnik.hr prenosi nove investicijske mjere:

Ministarstvo turizma uskoro kreće u realizaciju poticaja za izgradnju bazena kod privatnih iznajmljivača. Naime, s obzirom na to da ih nemamo dovoljno, država će izgradnju svakog bazena poticati s bespovratnih 50 tisuća kuna.

Prema planu Ministarstva, bolja ponuda bazena trebala bi produžiti predsezonu i posezonu, na godišnjoj razini za 4 do 8 tjedana. Tijekom ove godine očekuje se izgradnja 200 novih bazena, a u iduće tri godine taj bi se broj trebao popeti na tisuću.

Sa sve većom ponudom ovakvih objekata s bazenima u autohtonom ruralnom etno stilu, dobivamo turistički proizvod, i cjelovit i sadržajan, kazao je Vanja Čuljak, direktor TZ-a Benkovac.

Dakle, Vlada je spremna podijeliti  50 milijuna kuna koje je prethodno uzela građanima, kako bi nekolicina odabranih mogla izgraditi bazene, te tako podići vlastite prihode i vrijednost imovine. Zašto? Paušalno su utvrdili kako u Hrvatskoj nema dovoljno bazena.

Zapravo uopće nije začuđujuće da, u društvu desetljećima učenom kako su poticaji i intervencionizam poželjni, novinari i javnost pozdravljaju nove poticaje za izgradnju bazena. Ipak je narodu naučenom na vješanje o skute majke domovine ova mjera predstavljena kao državna pomoć u rješavanju problema i pokretanja ekonomije produljenjem sezone. Ono što je začuđujuće je činjenica da ljudi ni u vrijeme kada moraju svaku kunu okrenuti nekoliko puta ne shvaćaju poveznicu poreza i državne potrošnje, tj. činjenicu kako država ništa ne može trošiti bez da prethodno taj novac nekome od nas ne uzme. Što više budemo odobravali ovakve stvari možemo očekivati samo veće poreze i skuplji život.

Stvarnost je zaista čudnija od mašte. Ili točnije, strašnija od noćne more.

Država predator

Hrvatska je u katastrofalnom fiskalnom stanju. Državna potrošnja dosegla je rekordne razmjere, a političari najavljuju daljnje zaduživanje. Trenutni javni dug iznosi 186 milijardi kuna, što je oko 52% BDP-a, a najava ministra Linića je povećanje na preko 56%, zbog neodgovornog ponašanja brojnih tvrtki prije krize:

Linić je također kritizirao brojne hrvatske tvrtke koje su umjesto da se bave temeljnom djelatnošću počele ulaziti u nekretninski biznis, i to baš 2008. godine, kada je počela globalna ekonomska kriza. To je bilo potpuno krivo usmjereno ulaganje, pa sada treba pronaći dodatna rješenja s bankama kako bi takvim tvrtkama spasili osnovnu djelatnost.

Obzirom da ljudi reagiraju na poticaje, a država je poticala stanogradnju, brojne tvrtke počele su graditi stanove, poput brojnih ljudi koji su se počeli baviti mljekarstvom i poljoprivredom kada je država milijardama kuna odlučila potaknuti taj sektor (znamo kako danas izgleda i jedno i drugo).
Prisjetimo se samo kako je to izgledalo 2007. kada se ministrica Matulović-Dropulić trudila proširiti program POS-a:

“Nitko ne može reći da je ova država zaustavila gradnju POS-a”, kazala je ministrica, te u prilog tome iznijela podatke da su za mandata sadašnje vlasti sagrađena 2.963 stana, 750 ih je u fazi gradnje, a 654 u pripremi, dok je bivša vlast izgradila 906 stanova.

Tih dana redovito smo mogli pratiti prepucavanja vlasti i oporbe tko je sagradio više stanova i tko je pokrenuo više kapitalnih projekata. Drugim riječima, gledali smo natjecanje tko je potrošio više novca poreznih obveznika.

Danas je priča neznatno drugačija. Blagajna je prazna, sve drugo ide po starom. Državni poticaji i kapitalni projekti ponovno su se na opće iznenađenje pokazali kao kapitalni promašaji, stoga je potrebno pronaći krivca. Neprodani stanovi zjape na sve strane, no POS uskoro kreće u novi krug kako bi se opet spašavao građevinski sektor. Tako se ove godine na isti planira potrošiti dodatnih 200 milijuna kuna našeg novca. Jasno, u cijeloj ovoj katastrofi najveći krivci su oni koji izbjegavaju plaćanje poreza koji bi omogućio nastavak rasipništva, a nikako oni koji isti taj novac bacaju na Potemkinova sela.

No što točno imamo i dobivamo plaćanjem sve većeg poreza, osim bizarnih propagandnih poruka koje nam poručuju da cinkanjem postajemo dobri građani koji spašavaju državu, ali i sebe, te ispiranje mozga da u protivnom nećemo imati prirodna bogatstva, autoceste, mirovine, bolnice, škole i ostale blagodati koje samo država može pružiti?

Za početak, imamo bankrotirani, prikriveni piramidalni mirovinski sustav u kojem radnici ne uplaćuju mirovine za sebe, nego pune trenutni proračun i plaćaju trenutne umirovljenike (prave, no većinom lažne). Zauzvrat, dobili su obećanje države kako će budući naraštaji na isti način osigurati njihovu mirovinu. Obzirom da je za piramidalni sustav potrebna sve veća baza, a hrvatska populacija ide u suprotnom smjeru, znamo da će mirovinski sustav završiti poput onih pisama i lanaca sreće koje smo nekad znali dobivati, kada je bilo potrebno poslati novac ljudima s popisa, te povećati popis ljudi koji će isto učiniti za vas. Pogledajte koliko mjesečno uplaćujete u mirovinski fond, pomnožite sa ukupnim radnim stažem, te usporedite sa mirovinom koju ćete primati puno kraći period. Ukratko, dobili smo veliku Ponzi shemu, u kojoj odlično prolaze oni koji su među prvima uskočili u igru, međutim što igra duže traje, sve je veći broj onih koji će ostati bez svega uloženog. Ono što je posebno zanimljivo, u RH su poslovni modeli koji se baziraju na principu kao naš mirovinski sustav zakonom zabranjeni i okarakterizirani kao prijevara.

Imamo i bankrotirani zdravstveni sustav. Iako smo prošle godine za njega dali 21.119.925.828, ili preko 21.000 kuna po zaposlenom, platit ćemo i njegov dug veći od 5 milijardi kuna kada vlast pokrene sanaciju. Zauzvrat stojimo u beskrajnim listama čekanja, oni sretniji ili s vezama dolaze na red, oni drugi umru čekajući. Za njih će država u rukavicama reći kako ih nisu uspjeli spasiti, no realno, njima je liječenje odbijeno. Nažalost, naše ministarstvo nema ili jednostavno ne objavljuje podatke o broju umrlih koji nisu dočekali spasonosne tretmane koje su platili, no činjenica je da takvi slučajevi postoje i druge države objavljuju evidencije o tome.

Imamo i hrvatsko školstvo, kojem proračun raste svake godine, no usprkos tome ima sve lošije rezultate, iako je djece sve manje.

Dobili smo još i brojna ministarstva, agencije, udruge i državne tvrke gubitaše (redom strateške), koji se razbacuju novcem koji smo mi zaradili, a oni prisilno uzeli putem poreza. Uzmimo na primjer vječitog gubitaša, HŽ, kojeg su porezni obveznici u zadnjih 10 godina subvencionirali sa barem 20-ak milijardi kuna, tj. oko 20.000 kuna po zaposlenoj osobi. Imamo i Croatia Airlines, koji je uz svu pomoć (recimo prošlogodišnja dokapitalizacija od 862 milijuna naših kuna) uspio doći do 400 milijuna kuna duga. Imamo i brodogradilišta, koja jedino porezni obveznici drže da ne potonu. Tako su im porezni obveznici od 1997. do 2011. godine više ili manje dragovoljno poklonili preko 35 milijardi kuna, što je godišnje preko 2.000 kuna po zaposlenoj osobi, no brodogradilišta i dalje uspješno slažu kolosalne gubitke. Podsjećam da zaposlenih u hrvatskoj brodogradnji ima oko 12.000, što znači kako hrvatski radnici godišnje subvencioniraju brodogradilišta sa oko 200.000 kuna po zaposlenom u brodogradnji. Jeftinije ćemo proći ukoliko ti radnici samo sjede kod kuće i primaju plaću, nego da nešto rade.
Imamo i Petrokemiju, čije vodstvo otvoreno tvrdi kako mrzi kapital, stoga sretno posluju sa gubitkom. Imamo i Agenciju za civilno zrakoplovstvo, koja godišenje potroši 60-ak milijuna kuna, a nedavno su uspjeli dati 68.000 naših kuna samo za studiju opravdanosti nabave vlastitog aviona.
Imamo i Hrvatske šume, kojima smo u zadnje 3 godine isplatili gotovo milijardu kuna temeljem nameta zvanog općekorisne funkcije šume. Njihovi radnici, kako bi nam se zahvalili na darežljivosti, uz ugovor na neodređeno obično dobiju i liječničku potvrdu kako ne mogu podići teret teži od 2 kilograma, te angažiraju kooperante za koje se ispostavi da su 75% učinkovitiji od onih državnih šumara koji nekim čudom i rade.

Srećom više ne sponzoriramo rad Vjesnika, no zato spremno subvenciniramo HRT, Hrvatske ceste, Hrvatske autoceste, HAKOM, Jadroplov, Jadroliniju, Hrvatske vode itd, itd.. Stavite na papir samo do sad navedeno i doći ćete do iznosa preko 50.000 kuna po zaposlenoj osobi godišnje, a u tekstu je spomenut samo vrh ledene sante. Trebamo biti svjesni činjenice kako država koja prikupi više poreza, više bogatstva i upropaštava, što pokazuju svi dosadašnji propali državni projekti, proračuni i rebalansi. Stoga je jedini način za smanjenje našeg siromaštva – smanjenje prihoda koje država uzima za sebe.

Zagovornici nacionalizacije koji smatraju kako u Hrvatskoj vlada neoliberalizam, trebali bi biti svjesni bolne činjenice kako već sada radnik radi daleko više kako bi zadovoljio vječito rastuće državne apetite, nego što radi za sebe i svoju obitelj. Zar je zaista potrebno da još više radimo za takve i slične, samo da možemo ispred strateških državnih gubitaša imati prefiks hrvatski?

Poštovana Vlado

Poštovana Vlado,

prošlo je već gotovo godinu dana od Vaše izborne pobjede. Svi smo manje ili više svjesni stanja u državi koje ste naslijedili i kredita koji tek dolaze na naplatu. Također smo svjesni da država nije stan koji se može počistiti u jedno popodne. No, zanima me (a vjerujem i ostatak državljana), koliko se još mislite šlepati na promašaje prethodne vlasti? Nedavno smo u medijima imali priliku pročitati vijest o padu investicija u Hrvatskoj na razinu 1996, na što je Prvi potpredsjednik Vlade na prvu ispalio: “Za pad investicija nismo krivi mi, nego bivša Vlada”.

Možda djelomično. No tko je najavio izmjenu Zakona kako bi se omogućilo retroaktivno oporezivanje po stopi od 12% i to za posljednjih 10 godina?

Tko je podignuo stopu PDV-a, koja u konačnici poskupljuje finalni proizvod?

Smatrate li možda kako su rast nameta, birokratiziranost, zakoni koji mijenjaju prošlost i općenito neprestane izmjene pravila igre loš poziv investitorima? Ne, vi ćete vlastite promašaje izliječiti osnutkom još jedne nepotrebne agencije (Agencija za konkurentnost i investicije) na trošak poreznih obveznika. Hoće li biti uspješna poput Ureda za koordinaciju sustava procjene učinka propisa?

Tko i dalje troši više nego ima? Nemojmo se zavaravati, proračun koji je unaprijed planiran sa deficitom od 9,89 milijardi kuna (i koji će čini se uskoro u rebalans) ne miriše na štednju. Rast državne potrošnje samo je doveo do većih poreza, a veći porezni prihodi samo su povećali rast državne potrošnje. Dakle, jedini koji se sve više odriču i štede u cijeloj priči su građani i privatni sektor. Vi se čudite što svi pokušavaju izbjeći plaćanje poreza, a odavno poznata činjenica je da veći porezi znače veću evaziju. Ne znam kako Vi, ali ja više volim sam odlučiti za što ću dati svoj novac, nego da mi to odlučuje neki neimenovani birokrat, jer to često završi u suprotnosti s mojim željama i na moju štetu.

Tko uzima naš novac, koji zatim dijeli kao poticaje u svoje ime, pri tome čak i krši vlastite zakone jer diskriminira po imovinskom cenzusu?

Nadalje, tko planira kazniti porezom na nekretnine sve koji su svojim radom i razumnim raspolaganjem novcem štedjeli i ulagali za lakšu budućnost? Izgleda da je u ovoj državi pametnije sve prokockati, te za to biti nagrađen socijalnom pomoći.

Tko poduzetnike u ovoj državi smatra ničim do kravom muzarom? Eto, oni koji imaju, trebaju platiti. Jer imaju, a to nije fer. Nitko ne postavlja pitanje zašto imaju. Istina, neki su imovinu stekli putem (gle čuda) političkih veza, neki putem kriminala i takve je nužno procesuirati. No većina je svoju imovinu stekla radom, trudom, štednjom, riskiranjem i investiranjem. Vodeći se logikom kako štetne stvari poput duhana jače oporezujete kako biste smanjili njegovu konzumaciju, Vi štednju, rad i imovinu smatrate štetnima sudeći po rastu nameta na sve navedeno.

Nikoga ne zanima kako je izgledao početak jednog poduzetnika. Recimo da osoba XY stavi svoju kuću pod hipoteku kako bi imala novac za realizaciju ideje. Nakon pokretanja tvrtke, vlasnik se odriče lagodnosti, putovanja, dugotrajnih ispijanja kava… Ukratko, smanjuje potrošnju na nužne stvari i usmjerava sav trud i vrijeme u postavljanje tvrtke na noge, kako ne bi izgubio krov nad glavom. Ideja je dobra, no možda realizacija ispadne loša i sav trud padne u vodu. Ali pretpostavimo da tvrtka uspije. Nakon 5,10 ili 15 godina tvrtka naraste u XY d.d. koja zapošljava stotine ljudi i ostvaruje zamjetan prihod. U tom trenutku pojavljuju se moralne vertikale poput Ribića ili Linića koje traže da tvrtka “pošteno” plati svoj dio, iako već plaća popriličan porez. Jer uz trenutne poreze i dalje ima, što znači da ne plaća dovoljno. Nije bitno zašto ima, niti koji rizik i odricanja u prošlosti je vlasnik pretrpio zbog toga. Treba tvrtku kazniti novim nametima jer je odlučila raditi s dobiti. Vlasnik je u međuvremenu prozvan pohlepnim lopovom koji ima previše, od pojedinaca koji ne žele mrdnuti guzicu s kauča i radije žive od parazitiranja. Pri tome mislim isključivo na one koji ne žele tražiti posao i vire u tuđe džepove, a ne na one koji posao ne mogu naći.

Poštovana Vlado, jednu sitnicu ne shvaćate. Ne plaća tvrtka sve te poreze koje uporno izmišljate. Građani ih plaćaju kroz veće cijene proizvoda. Tvrtke će možda smanjiti maržu za iznos koji im manevarski prostor dopušta, no većina novog troška se prelijeva na kupce (veće cijene) i radnike (manje plaće). Svi zagovornici većih poreza moraju biti svjesni kako tim postupkom u konačnici osiromašuju sebe kao kupce. Veći porezi ujedno znače i veći rizik propasti posla, to znači manju vjerojatnost pokretanja posla, a to dovodi do manje potražnje za radnicima. Ukratko, lošiji položaj radnika i pad plaća.

Mislite li Vi kako ćete gore opisanim razvojem situacije privući nove investicije (bilo strane, bilo domaće), te tako potaknuti stvaranje novih poslova? Ja bih rekao da idemo u smjeru bježanja investitora, pada poduzetničkog duha i rasta nezaposlenosti.

Poštovana Vlado, ne znam znate li, ali najbolja socijalna politika je smislen i koristan posao, a ne redistribucija koju nazivate socijalnom pravdom.

Broj bogataša u porastu

Nakon ljetne stanke nastavljam sa jednom dobrom vijesti:

Najnovije izvješće o kretanju svjetskog bogatstva The Wealth Report 2012 pokazuje da su, unatoč financijskoj krizi, najbogatiji stanovnici Zemlje postali još bogatiji. Analitičari procjenjuju da će se ovakvi trendovi nastaviti. Do 2016. očekuje se porast globalnog broja superbogataša za 37 posto.

No novinarka Večernjeg lista ne smatra izvještaj pozitivnim, nego ga objašnjava poznatom uzrečicom “bogati postaju bogatiji, a siromašni siromašniji”:

Unatoč padu ekonomskih aktivnosti svijet se sve jače raslojava na bogate i siromašne, pa je u prošloj godini broj najbogatijih narastao za 7 posto.

I to je to. Podatci o kretanju broja siromašnih nisu izrečeni u tekstu, samo je broj bogatih narastao. Ako gledamo količinu bogatstva kao jedan kolač (kako ga gleda novinarka), onda je sasvim razumljivo da ukoliko netko uzme veći dio, nekome će ostati manji. Ali takvo gledanje na stvari nije ispravno. Ukoliko Pero Perić počne zarađivati 5.000 kuna više, to ne znači kako će Ivo Ivić i Ana Anić zarađivati po 2.500 kuna manje (osim ukoliko Perina plaća dolazi iz poreznih prihoda).

Pogledajmo kretanje realnih i nominalnih neto plaća u Hrvatskoj:

Ok, ovo je prosjek, pa nismo saznali ništa osim da prosjek raste, no pogledajmo usporedbu kretanja po percentilima:

Izvor: I. Urban: Progresivnost poreza na dohodak u Hrvatskoj: dekompozicija učinaka osnovice i poreznih stopa
Financijska teorija i praksa 30 (3) str. 205-230 (2006.)

Nažalost, novije podatke o prosječnim plaćama po percentilima nisam našao, no i ovo dovoljno pokazuje kako nejednakost prihoda među grupama raste. Ovakve stvari (posebno ukoliko se gledaju samo kao brojevi Gini koeficijenta) brojne ljude dovode do vjerovanja kako bogati postaju bogatiji, a siromašni siromašniji, te pokreću razna politička pitanja. Kao što vidimo, dohodak raste i najbogatijima i najsiromašnijima, ali ne raste istim tempom. Iz toga je jasno kako su obje skupine u boljem položaju nego prije. No prema zagovarateljima jednakosti, samo bogati prolaze bolje. I ne samo to, siromašnima je prema tim stajalištima zapravo gore nakon povećanja vlastitih prihoda, samo zato jer su nečija primanja još veća.

Ono što se iz ovakvih podataka ne vidi, posebno ukoliko se promatra u dužem vremenskom periodu, jest činjenica da nisu uvijek isti ljudi u istim skupinama. Netko je u međuvremenu povećao svoja primanja i bogatstvo, a netko smanjio, te tako ušao ili ispao iz određene statističke skupine. Ako pogledate Forbes-ove liste najbogatijih, svake godine pojavi se dio novih imena, a dio starih nestane.

Ali što je nejednakost i kako ju jednoznačno definirati? Je li misao vodilja slična pogledu na pornografiju; ne mogu ju objasniti, ali prepoznat ću kad ju vidim? Pogledajmo nakratko odnos osobnih automobila i mobitela u relativno kratkom vremenskom razmaku:

Broj registriranih osobnih automobila 2003. iznosio je 1.293.421, a 2009. 1.532.549.

Broj korisnika mobilnih mreža 2003. godine iznosio je 2.551.000, a 2009. broj je porastao na 6.035.000.

Jasno je kako ne voze svi najnovije i najbolje automobile, ali konačni cilj putovanja sa točke A na točku B u vlastitom vozilu postao je dostupniji većem broju ljudi. Ista je situacija sa mobitelima i brojnim drugim robama i uslugama. 

Dakle, ukoliko pojam “nejednakost” gledamo kao nedostupnost siromašnih sličnim zamjenskim dobrima koje koriste bogati (npr. bogati imaju plazmu, a siromašni supstitut plazmi je televizor sa katodnom cijevi), onda se nejednakost u Hrvatskoj zapravo sve više smanjuje.

Laž, velika laž, BDP

Naši ekonomisti ponovno se bave predviđanjem kretanja BDP-a, koje je zapravo poprilično jednostavno u ovo vrijeme: ukoliko država pokrene velike investicije, BDP će rasti, u suprotnom neće. Zašto? Sve skupa je besmisleno jer BDP gledaju isključivo kao brojku koja predstavlja sumu jednakovažnih elemenata. Pogledajmo formulu za izračunavanje:

BDP=C+I+G +X

Ovo je jednostavna verzija keynesianskog modela bruto društvenog proizvoda, kojeg čini zbroj privatne potrošnje, investicija, državne potrošnje i razlike uvoza i izvoza. Ideja je to koja u svojim temeljima sadrži destruktivnu misao kako je potrošnja izvor rasta. Gledajući ovu jednadžbu, možemo lako uvidjeti da ekonomisti koji savjetuju kako upravljati državom vjeruju kako je moguće stimulirati ekonomiju povećanjem državne potrošnje. Kada osobna potrošnja i investicije padnu, državna potrošnja trebala bi porasti kako bi se zadržala postojeća razina BDP-a. Hrvatska je imala godine rasta BDP-a, ali taj rast bio je prividan, jer je državna potrošnja iz godine u godinu rasla sve više. Imali smo velike građevinske projekte, poticanja zapošljavanja, spašavanja posrnulih kompanija, no gospodarstvo i dalje tone. Kao lijek, ova vlada razmišlja o novim kapitalnim investicijama koje bi potaknule zapošljavanje.

Problem ovoga jest, kao što je već navedeno, ideja kako državna potrošnja doprinosi rastu blagostanja, no u stvarnosti, ona ubija gospodarstvo. Stvarno gospodarstvo je privatan sektor. Državni sektor proizlazi iz privatnog. Nitko (nadam se) ne smatra kako bi povećana potrošnja kralja uzrokovala blagostanje kraljevstva, kada je kraljeva potrošnja financirana porezima prikupljenim od stanovništva.

Ista situacija odnosi se i na moderne države. Državna potrošnja je parazitska, a što je ona manja, stanovnicima te države je bolje. Svima bi nam bilo bolje kada bi veći broj stanovnika radio na proizvodnji stvarnih roba i usluga, umjesto da ispijaju kave u raznim Ministarstvima za gubljenja vremena, a sve to na naš trošak.

Državni programi koji plaćaju ljudima da ne rade također su poprilično nelogični. Razni oblici socijalne pomoći potiču ljude da ne traže posao (jer im se tako više isplati biti bez posla) podižu nezaposlenost, a financiraju ih trenutni zaposlenici. Svi takvi programi financirani su od strane privatnog sektora putem oporezivanja. Iako takvi transferi ne ulaze u izračun BDP-a, oni realno smanjuju količinu novca kojim privatni sektor može raspolagati, te u konačnici na taj način guše ekonomiju.

Zbog pojačanog oporezivanja koje bi trebalo financirati rastuću potrošnju države ljudi će zatražiti proširenje ili pojačanje socijalnih programa, kako bi vratili dio oporezivanih sredstava kroz neki oblik pomoći. To dovodi do još veće porezne presije i još jedne zablude – nemoguće je da svi subvencioniraju svakoga i da društvo napreduje u cjelini. Stavka G u jednadžbi BDP-a predstavlja upravo to – uz državnu pomoć trebamo jedni potkradati druge i to će nas dovesti do većeg stupnja blagostanja.

Mjere štednje koje naši mediji prenose, u stvarnosti ne postoje, jer ukoliko pogledamo kretanje državne potrošnje gotovo bilo koje države, vidjet ćemo konstantni rast, a ukoliko pogledamo kretanje poreznog opterećenja, vidjet ćemo da ono raste u skladu s apetitima države. Ono što zapravo moramo učiniti jest smanjiti državnu potrošnju, kako bismo smanjili poreze i oslobodili privatni sektor i stanovništvo da sami troše, štede ili ulažu svoj novac prema svojim željama i preferencijama.

Investicije treba prepustiti privatnom sektoru

Prema nedavnoj izjavi potpredsjednika Vlade, Radimira Čačića, na putu smo potpunog prihvaćanja Keynesianskog “puta oporavka”.

Vlast je u nastavila politiku usmjeravanja donošenja investicijskih odluka privatnog sektora. Bilo je tu svega, od pozivanja mirovinskih fondova da preuzmu autoceste, preko plaćanja tvrtkama da zapošljavaju, do današnjeg osnivanja Agencije za investicije i konkurentnost:

Investitori će dobiti svog direktno zaduženog mentora, koji će ih voditi kroz birokratske prepreke i nelogičnosti zakonodavstva“, ocijenio je prvi potpredsjednik Vlade i ministar gospodarstva Radimir Čačić, pod čijom će paskom nova agencija i funckionirati.

Tipično birokratski: problem birokratskih prepreka riješit ćemo s još birokrata.

Ova vlada, poput prethodne, pokušava provesti centralno planiranje razvoja zemlje. Sam Čačić nedavno je izjavio kako je za državu i svakog građanina najbolje da oni (Vlada) donose odluke, jer boljeg rješenja nema. Jasno, kreće se u dodatno zaduživanje i povećanje potrošnje.

Ono što zabrinjava je količina populizma, te činjenica da se vlast radije okreće pokušajima stvaranja prividne slike razvoja, nego da rade na dugoročno stabilnim ciljevima. Pogrešno je vjerovati kako država može efikasno usmjeriti resurse, a planovi u kojima će megalomanski infrastrukturni i građevinski projekti osnažiti ekonomiju poprilično su nerealni.

Jedan od primjera je državna pomoć pri kupnji stanova, koja je dala poticaj brojnim ljudima da “jeftino kupe stan”. Ne samo da ovo nije i neće smanjiti cijene kvadrata, nego je dio ljudi uzeo veći kredit nego što si realno može priuštiti, u nadi kako će u budućnosti imati bolje financijske uvjete. Ukoliko se to ne ostvari, postoji velika mogućnost kako neće moći nastaviti otplaćivati kredite.

Konačni rezultat koji će nastati nakon što ove mjere po tko zna koji put propadnu biti će ono najgore. Zbog svih dosadašnjih prezentiranja javnosti o potrebi štednje, upravo će mjere štednje biti okrivljene za probleme. Jasno, to nije točno, prvenstveno jer su te mjere ostale samo na riječima. Neodgovorno trošenje, nesposobnost i neodgovornost vlasti da promijeni javno mnijenje prema socijalnoj politici, te nastavak provođenja populističkih mjera biti će pravi razlog “ponovnog” potonuća.

Ono što Vlada mora napraviti jest smanjiti porezno opterećenje i zaista smanjiti proračun. To je jedini ispravan način poticanja obrtnika i općenito privatnog sektora. Ono što će privatnicima dati “poduzetnički impuls” nije otvaranje još jedne agencije koja će dobiti na raspolaganje porezne prihode i raspoređivati ih prema svojim idejama, nego zdrava poslovna klima u kojoj se pravila igre ne mijenjaju svakih pola godine.

Brutalne mjere štednje

Graf iznad prikazuje državne rashode od 2003. do 2011. te projekcije za 2012.-2014. (izvor). Djeluje li ovo vama kao radikalne mjere štednje?

U najboljem slučaju možemo to okarakterizirati kao ograničenje potrošnje, ništa više. Zašto onda sve izjave političara i novinski naslovi imaju malo sličnosti s ovim? Jedan od glavnih razloga je činjenica kako Vlada svim silama pokušava uvjeriti tržišta i kreditne agencije o svojoj odlučnosti oko smanjenja potrošnje i rasta deficita, kako bi i dalje mogli nastaviti jeftinije posuđivati novac. Zbog toga se konstantno provlači retorika štednje i rezanja, pa i kada to nije potvrđeno stvarnim stanjem.  

Iz prijedloga proračuna za naredne godine vidljivo je smanjenje rashoda za zaposlene, no nije mi jasno na koji način će se to postići, pošto u javnom sektoru nema planova niti za otpuštanja, niti za smanjenja plaće. Jedina činjenica je nastavljen rast zaposlenih u državnim i javnim službama u prošloj godini.

Kako god okrenemo, nema najavljivanih velikih rezova, štednje ili apokalipse javnog sektora. Samo dizanje poreznog opterećenja.

Drugačiji pristup nezaposlenosti

Posljednji podaci Državnog zavoda za statistiku ponovno pokazuju porast nezaposlenosti. Krajem siječnja 2012. u evidenciji Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje registrirana je 334.351 nezaposlena osoba. U odnosu na mjesec prije broj nezaposlenih povećao se za 18.913 osoba. Broj nezaposlenih otprilike je jednak siječnju 2011, ali tako je samo zato jer je država dodatno zapošljavala (uspoređivao sam podatke Statistička izvješća Prosinac 2010 i Prosinac 2011.) u Javnoj upravi i socijalnom osiguranju (1560), obrazovanju (1574), administrativnim i pomoćnim djelatnostima (1396), zdravstvenoj zaštiti i socijalnoj skrbi (1826), opskrbi vodom i upravljanjem okolišem (1312).

Nezaposlenost je očito  rastući problem, no odgovor Vlade i dalje su razni poticaji gubitašima, kreiranje neproduktivnih administrativnih poslova, stimulusi, socijalne pomoći i investicije u državne tvrtke. Već imamo vrlo visoko subvencioniranje, pumpanje novca u kompanije i razne poticaje za zapošljavanje, no to su sve odreda propali projekti, a to jako dobro možemo vidjeti kada pogledamo kretanje (ne)zaposlenosti i državnu potrošnju.

Ono što u velikoj mjeri pridonosi ovim brojkama je visok nivo strukturne nezaposlenosti. Čak i prije krize, recimo početak 2008, broj nezaposlenih bio je 261.129 (15,1%). Zašto se tada, uz jasno priznavanje kako nemamo radnu snagu za naše potrebe i  utrošene milijune za prekvalifikacije radnika, tržište nije očistilo? Očito je kako nije toliko problem u ponudi poslova, koliko u ponudi pogrešne radne snage koja konstantno dolazi na tržište, a vlast uporno troši ogroman proračunski novac u reforme koje bi trebale riješiti ponudu poslova, a ne radne snage. Ovo je tipično za državni intervencionizam: jedna ruka kreira problem, zatim druga pokušava (i ne uspijeva) riješiti problem korištenjem dodatnih resursa. Mjesto gdje se reforme moraju provesti je ponuda kvalificirane radne snage, tj. školstvo. Državni obrazovni sustav u potpunosti je zakazao u zadaći osposobljavanja novih zaposlenika u onim granama koje poslodavci traže, a to u konačnici rezultira ili ponovnim plaćanjem obrazovanja, tj. prekvalifikacijom, ili odljevom kadrova koji su ovdje nepotrebni i teško pronalaze posao. Također je potrebno ukinuti minimalnu plaću, deregulirati zapošljavanje i otpuštanje, te smanjiti i izravnati porezne stope.

Jasno, mnoge od ovih reformi su dugotrajne i od vlasti zahtjevaju mnogo truda i živaca prilikom suočavanja sa raznim opozicijskim interesnim skupinama. Nažalost, trenutna vlada, poput prethodne, nastavit će baviti se problemima kratkoročnog kreiranja poslova zaduživanjem, te i dalje kreirati probleme na strani ponude radne snage. Ovo je prilično razočaravajuće, s obzirom da ovakva nezaposlenost u Hrvatskoj nije toliko problem svjetske krize, koliko strukturne prirode.

Zar je to tako loše?

U ovom tekstu ne mislim se baviti pitanjem “da” ili “ne” u EU, već jednim argumentom kojeg euroskeptici često koriste:

Ukoliko uđemo u EU, stranci će nam pokupovati otoke, nekretnine, zemlju…

Kao prvo, to mogu i sad, ali ne primjećujemo neku navalu. Kao drugo, zašto je to loše? Isti ti ljudi zagovaraju povećanje domaćeg izvoza, no možemo li prodaju nekretnine strancu gledati kao izvozni proizvod? Ukoliko izvozni proizvod gledamo kao robu koju će kupiti stranac, a samim time mi ju više nećemo moći konzumirati, ne bi li se uz mandarine i nekretnine mogle nazvati izvozni proizvod? Zašto je onda toliko loše da oni koji imaju novac i mogu ga potrošiti bilo gdje na svijetu, dođu upravo nama i troše velike iznose na naš izvozni proizvod? Zauzvrat bi vlasnici dobili novac od prodaje koji mogu trošiti po svom izboru, a država bi uzela svoj dio poreza. Zapitajte se je li vama kao prodavaču bitna nacionalnost kupca ili činjenica da možete prodati svoju robu po traženoj cijeni.

Istina, postoji mogućnost da velika navala na nekretnine (u koju sumnjam) digne cijene, ali zašto je onda svima odlična ideja subvencionirane prodaje stanova koja je pokrenuta zbog pada prodaje nekretnina? Umjesto da se pustilo prodavače da spuste cijene kako bi prodali nekretnine, država je osiromašila svoje stanovnike za 28 milijuna kuna prošle godine kako bi pomogla malom broju stanovnika u kupnji novih stanova. A ove godine planiraju dati oko 50 milijuna.

Nije li onda bolja opcija za nas i naš proračun da stranci kupuju ionako prazne nekretnine, te da punimo proračun umjesto praznimo? Ili je možda bolje da imovina stoji, generira gubitke ili jednostavno propada.

Evo zašto vas neću zaposliti

Ovo je prijevod teksta mađarskog blogera Jakab Andora, koji bi se mogao gledati kao još jedna perspektiva posta koji sam pisao o tome koliko radimo za državu. Pisan je iz stajališta potencijalnog mađarskog poduzetnika dok je PDV u Mađarskoj iznosio 25%. Vjerujem kako niti situacija u Hrvatskoj ne bi bila bitno drugačija kad bi se naši podatci stavili na papir:

Mogao bih zaposliti 12 ljudi sa neto plaćom od €760, ali neću. Mogli biste raditi za mene u lijepom uredu. Nije telemarketing, niti prijevara. Radili biste ozbiljan posao koji zahtjeva dosta vještina, 8 sati dnevno, slobodni vikendi. Bili biste zaposleni legalno, platio bih sva davanja koja moram. Evo zašto neću:

Ne bih zaposlio žene.

Razlog je jednostavan. Žene rađaju. Ja ne smijem pitati želi li žena djecu. Kad bih imao pravo pitati, žena bi me mogla namjerno zavarati, ili naknadno promijeniti mišljenje. Nemojte me pogrešno shvatiti, nemam ništa protiv žena koje rađaju. Tako sam i ja rođen, tako su i moja djeca rođena. Ne bih zaposlio ženu, jer ukoliko zatrudni, otići će na 3 godine porodiljnog, tijekom kojih ju ne mogu otpustiti. Ukoliko želi dvoje djece, nema je 6 godina. Naravno, posao se treba obaviti, pa ću morati zaposliti nekog drugog da nauči njen posao. Ali ne samo da ju ne mogu otpustiti tada, nego ju ne mogu otpustiti ni kada se vrati, tako da ću morati otpustiti onoga koga sam zaposlio umjesto nje. Kada se žena vrati s porodiljnog, zakonom sam obvezan povećati joj plaću jer joj je porastao staž, te joj dati slobodne dane koje je skupila dok je bila na porodiljnom. Kada se vrati na posao, otići će na 2-4 mjeseca plaćenog godišnjeg.

Ne bih zaposlio ljude starije od 50 godina.

Nemam ja ništa protiv starijih radnika. Ali ih ne bi zaposlio jer uskoro ulaze u zaštićeno doba. A tada ću zaglaviti s njima, jer ne smijem otpustiti ljude koji su u zaštićenom dobu, te ću im morati isplaćivati plaću i ostale troškove čak i ukoliko uopće ne rade ili ne zadovoljavaju nekakve prihvatljive standarde. Posao mora biti obavljen, pa moram zaposliti još nekoga. Što se mene tiče, neka budu zaštićeni, ali ih zato neću zaposliti.

Zaposlio bih samo muškarce 25-50 godina starosti.

Oni su također riskantni, jer ih ne mogu otpustiti ukoliko tako odlučim (tvrtka ne zarađuje dovoljno ili mi se ne sviđa kako rade). Velik je rizik da ću zbog toga završiti na sudu, i velika je vjerojatnost kako će oni dobiti parnicu, ali taj rizik prihvaćam.

Koštat ćete me €1572:

Ovo su stvarni podatci sa stranice www.nettober.com (mađarski kalkulator plaća). Kao što vidite, vaša plaća od €760, mene košta €1572. Ova razlika od 2 puta može biti manja samo ukoliko vam isplaćujem manju plaću. Ali ako to napravim, nećete imati dovoljno novca i postat ćete depresivni, uništit ćete sebe, moju kompaniju i mene.

Usporedba Mađarske i Europe:

Ovaj grafikon je iz Deloittovog istraživanja. Kao što možete vidjeti, država vam uzme više od 50% onoga što zaradite. Idiotizam je da vam plaćam više od €1500, a vi dobijete manje od pola tog iznosa. Posebno zato jer nećete imati ništa bolje zdravstveno osiguranje od nekoga sa minimalnom plaćom.

Također bih napomenuo kako osoba od 35 godina starosti ima pravo na 25 dana godišnjeg odomora. To znači jedan mjesec radnih dana. Ukoliko trebam 12 zaposlenika, morat ću zaposliti 13 ljudi zbog toga. Ali ipak bih vas zaposlio.

Ja sam hrabri poduzetnik. Prodao bih svoj stan i preselio se u manji kao podstanar. Nadao bih se kako je €90000 koje bih na taj način stekao dovoljno. Hrabro bih krenuo u taj podhvat, ali ako ne uspije, ne bih cmizdrio.

Moja tvrtka pružala bi odličnu uslugu, ali to je nemoguće bez odličnih radnih uvjeta. Zaposlio bih 13 ljudi, plus sebe. To je 14 ljudi u 158 kvadrata lijepih, udobnih ureda. To bi koštalo €10/m2 mjesečnog najma i €3,5/m2 režija, što je €2133 mjesečno.

Ovo bi bili troškovi:

• Ured: €2133
• Plaće: 13 x €1572 = €20436
• Ostali troškovi (marketing, računovodstvo..): €3058

Ukupno mjesečno: €25627

Zastrašujuć mjesečni račun, zar ne? To bih plaćao svaki mjesec, neovisno o zaradi, bila ona dobra ili loša. U slabijoj ljetnoj sezoni, ili pred Božić kad svi manje rade.

Tvrtka nema šanse da proda više usluga od 1000 sati mjesečno. Ovo znači kako bih, da pokrijem troškove, morao odrediti cijenu od €25627/1000 = €25/sat. Ali trebam i nešto zaraditi. Nećemo biti pohlepni, pa ću staviti 20% profita, što znači kako ću sat rada naplaćivati €30 + PDV, što je otprilike €37.

Ja sam optimističan, pa ću pretpostaviti kako će marketing rasturiti, planovi će biti savršeni, posao će cvjetati i sve će ići kao po špagi.  To će generirati €30 x 1000 sati = €30000 prihoda. €4373 je profit. Recimo da si odredim plaću €1521, to bi koštalo moju tvrtku €3144, što ostavlja €1229 profita prije oporezivanja. Nakon toga, još ću platiti porez na dobit, korporativni porez i lokalni porez na tvrtke i ostaje mi €507, tj. toliko bi svaki mjesec rastao kapital moje tvrtke.

I tako, zarađivao bih €1521 mjesečno, ali ne zaboravite, morao sam prodati stan kako bih pokrenuo posao. Živio bih umjeren podstanarski život, ne bih puno trošio, ali ne bih niti stigao, jer bih za razliku od mojih zaposlenika radio 12 sati dnevno, pa i vikendom. Recimo da bih tako uštedio €900 mjesečno, a moja početna investicija od €90000 isplatila bi se za 100 mjeseci, tj. 9 godina.

Nadam se kako je razumljivo da pod ovim okolnostima ne osjećam potrebu da pokrenem tvrtku. Ali zbog ova 4 razloga defititivno ne bih pokrenuo posao:

1. Konkurencija prodaje sličnu uslugu, ali u mnogo gorim uvjetima, za €9 po satu. Sve spremaju u džep, nema računa, nema plaćanja PDV-a. Ne preuzimaju nikakvu odgovornost, nema garancije, ukratko – ne postoje. Ne trebaju ured, niti računovodstvo. Radeći tako 5 sati dnevno, mogu doći do iznosa od €1000 i pokazati srednji prst na moju ponudu od €760, gdje ne bi smjeli fušati, nego održavati nekakve standarde ili varati klijente.
2. Konkurencija bi vrijeđala moju kompaniju, suočio bih se sa anti-kapitalističkom kampanjom, gdje bih bio prozvan pohlepnim šupkom koji naplaćuje €37 za nešto što oni naplaćuju €9, postao bih neprijatelj dragog mađarskog naroda, dok ostali pošteno rade za djelić moje plaće.
3. Mnogi od mojih zaposlenika dolazili bi na posao samo kako bi naučili raditi, a pomalo bi krali klijente govoreći im kako im mogu pružiti istu uslugu znatno jeftinije. Zatim bi namjerno prouzročili štetu kako bi dobili otkaz, nakon čega bi me tužili jer su dobili otkaz. Tada bi proširili po svim mogućim forumuma kako su radili u lošim uvjetima, a tvrtka previše naplaćuje za svoje usluge.
4. Da se požalim na sve ovo, nikoga ne bi bilo briga.

Eto zašto ne zapošljavam. Zaposlit ću jedino ako:

• Mogu otpustiti radnika kad smatram da ne zadovoljava
• PDV padne na 20%, ili još bolje na 15%
• Veći prihod nije eksponencijalno više kažnjavan
• Ako država kažnjava korupciju, a ne poštene tvrtke.

Dok se te stvari ne promijene, ne zapošljavam.

Ovdje, ovdje i ovdje možete pročitati još par primjera kako pretjerano oporezivanje i razne državne intervencije uništavaju radna mjesta.

Premijerka Kosor nahvalila Hrvatsku

Jučer je u Westin hotelu počelo održavanje dvodnevnog međunarodnog investicijskog foruma, pod nazivom Invest in Croatia. Organizatori skupa su Vlada RH, HGK i HUP, a pokrovitelji Financial Times i Bloomberg.

Jutarnji prenosi Jadranku Kosor:

– Vlada je unatoč krizi zadnjih dvije do tri godine uklonila niz prepreka za ulaganja. Aktivno privlačenje ulaganja je je prioritet politike. U posljednje dvije godine borbe protiv zle korupcije i kriminala šaljemo najbolju poruku investitorima – poručila je Kosor te dodala da se Hrvatska ubraja među naprednije tranzicijske zemlje po privlačenju ulaganja te da smo od 1993. do početka 2011. godine imali 24 milijarde eura izravnih ulaganja.

Što se samih inozemnih ulaganja tiče, HNB objavljuje podatak od 24,357.2 milijuna eura inozemnih investicija, ali premijerka u tom broju nije spomenula round-tripping iznose od 825,7 mil EUR (2008.), 666,5 mil EUR (2009.) i -618,6 mil EUR (2010).

Ovako to izgleda po godinama (sa round-trippingom):

Po privlačenju ulaganja definitivno nismo među najnaprednijima, u najboljem slučaju smo malo iznad prosjeka ukoliko gledamo FDI u odnosu na GDP:

Što se konkurentnosti tiče, nedavno izvješće o globalnoj konkurentnosti stavlja nas na 76. mjesto (od 142). Za usporedbu, 2009. bili smo 72, a 2008. na 61. mjestu, što ukazuje na negativan trend.

Najproblematičniji faktor u Hrvatskoj upravo je birokracija:

Kosor je kao pozitivan primjer uklanjanja prepreka navela dolazak Ikea-e. Iste one koja od 2008. još nije stavila ni kamen temeljac zbog birokratskih sporosti.