Rezultati pretraživanja

Keyword: ‘minimalna plaća’

Minimalna plaća

Listopad 25, 2011 12 komentara

Bliže se izbori, a s njima se povećava i količina populizma i demagogije. Redoviti gost predizbornih programa je i rast minimalne plaće:

Primarni zahtjev SSSH je povećanje minimalne plaće na 50 posto prosječne. Istaknuli su i kako će na ovim zahtjevima inzistirati bez obzira koja Vlada nakon parlamentarnih izbora bude na čelu države, jer će jedni ili drugi, kako ističu, morati više voditi računa o radnicima, njihovim pravima i egzistenciji.

Prije mjesec dana i čelnik HSLS-a izjavio je kako treba povećati minimalnu plaću.

Svaki zagovaratelj ima svoju viziju koliki bi taj iznos trebao biti, ali poanta je jasna: svima će od toga porasti standard. Zašto onda ne povećamo minimalnu plaću još više, pa će nam standard biti još bolji?

No, postoji jedan problem u ovoj ideji. Poslodavac neće isplatiti plaću koja je veća od proizvodne vrijednosti radnika, jer bi u suprotnom bankrotirao. Ne kreira plaću u potpunosti kako hoće, nego kako može. Što nas dovodi do zaključka kako će u slučaju prisilnog rasta plaće poslodavac morati otpuštati manje produktivne radnike, te će ih takav potez gurnuti u siromaštvo, a ne blagostanje kako se često propagira u predizbornim kampanjama. Takvi ljudi ujedno imaju i najmanje šanse pronaći drugi posao, a to također znači da ti ljudi više neće doprinositi blagostanju, niti svom niti društvenom, nego će dodatno crpiti proračun primajući neki oblik socijalne pomoći.

Često se spominju ideje kako bi porast minimalne plaće učinio radnika zadovoljnijim, te samim time i produktivnijim. Da je ova tvrdnja istinita, tj. da poslodavci na taj način mogu podići produktivnost slabije educiranih i neiskusnijih radnika, rasprava o minimalnoj plaći uopće ne bi bila potrebna, pošto bi svi poslodavci dragovoljno isplaćivali veće plaće radnicima.

Ovo ne znači da će porast nezaposlenosti biti drastičan, ali će gotovo sigurno najveći teret snositi mlađa populacija koja tek kreće stjecati poslovno iskustvo, te je samim time znatno neproduktivnija od svojih iskusnijih kolega. Ovakav potez eliminira pripravnike iz utrke za posao, jer će tvrtke početi tražiti iskusnije zaposlenike, koji su u startu produktivniji od nekoga bez radnog iskustva.

Idemo to grafički skicirati:

Plava linija predstavlja ponudu radne snage, crvena linija je potražnja za radnom snagom. Ravnotežna točka (E) je plaća p* i zaposlenih radnika q*.  Ukoliko uvedemo minimalnu plaću (crna crta), pomičemo minimalnu plaću na p1. Prilikom povećanja plaće, više radnika želi posao (q2), ali poslodavci mogu zaposliti manji broj radnika (q1) jer im rastu troškovi. Ono što će se dogoditi je otpuštanje radnika u broju q*-q1, i to radnika s najmanjim iskustvom ili produktivnošću. Samim time dodatno rastu tenzije između radnika i poslodavaca.

Porast minimalne plaće učinio bi samo veće štete onima za koje se tvrdi kako će im takav potez pomoći, a ironija je da upravo oni najčvršće stoje uz sindikate koji zagovaraju takve ideje.

Postoji još mnogo razloga nezaposlenosti, iako sam se ovdje zadržao samo na plaći (blog Usporedbe napisao je jedan poprilično neuobičajen članak za današnje okvire razmišljanja, definitivno za pročitati). Još neki od razloga nezaposlenosti su definitivno nevoljkost osnivanja i širenja kompanija zbog političke i ekonomske neizvjesnosti, jako oporezivanje, prezaduživanje države, subvencije, tarife i zabrane ulaska na tržište, kreiranje preplaćenih (često i izmišljenih) državnih poslova, socijalne pomoći, naknade za nezaposlene i slično.

Oglasi

Stalno ponavljajuće iluzije

Ožujak 6, 2013 2 komentara

U medijima neprestano čitamo i slušamo jedne te iste preporuke i analize o ekonomiji i ekonomskim problemima, te savjete kako izaći iz krize. Neki od njih toliko su u suprotnosti s činjenicama, da ja jednostavno ne shvaćam zašto je toliki problem pogledati činjenice i malo razmisliti prije izlaska u medije.

Evo nekih:

Mjere štednje odgovorne su za trenutnu krizu

Sada ulazimo u recesiju s dvostrukim dnom koja je stvorila samu sebe. To je rezultat pretjerane štednje u južnim zemljama i nespremnosti sjevera da učini nešto više.

Državne mjere štednje ne postoje osim na papiru. Smanjenje brzine rasta proračuna nije štednja. Navedene države ne štede, sve do jedne neprestano povećavaju proračun. Španjolska je u posljednji 10 godina udvostručila državnu potrošnju. Oni koji štede su građani, kojima zbog sve većih poreza radi punjenja sve raskošnijeg proračuna, ostaje sve manje novca za život.

Kako izgledaju “mjere štednje” u EU možete vidjeti ovdje, a kako to izgleda u Hrvatskoj možete vidjeti ovdje.

Država mora povećati potrošnju kako bismo izašli iz krize

Ako vi sada smanjite proračun, netko će izgubiti svoj dohodak, neće biti potražnje i domaća će proizvodnja još više opasti. To će potaknuti novi pad gospodarstva.

Ukoliko želimo povećati državnu potrošnju, potrebno je povećati i državne prihode. Što to točno znači za građane? Veći porezi zbog većeg zaduživanja države, plaćanje kamata u budućnosti, niže plaće privatnog sektora, manja potrošnja građana, manja radnička prava. Drugim riječima, veći radni napori, ali manje novca koji ostaje građanima da ga troše onako kako sami žele. Rastom državne potrošnje država može umjetno stvoriti radno mjesto, no to istovremeno dovodi do pada potrošnje građana i istiskivanja njihovih investicija. Neoptimalno raspolaganje resursima privremeno će povećati zaposlenost i BDP, no smanjuje privatne investicije, te samim time i rast gospodarstva u budućnosti. Sve što rast državne potrošnje donosi jest gašenje produktivnih radnih mjesta kako bi se kreirala nepotrebna birokratska, transferiranje bogatstva iz džepova ljudi u državnu blagajnu, te rast siromaštva.

U konačnici, neprekidno novo zaduživanje kako bi se rastom državne potrošnje zadržao privid rasta standarda, zatvaranje dospjelog duga novim zaduživanjem, te rast kamata koje je potrebno otplatiti unosi nesigurnost u ekonomiju, jer ljudi nikad nisu sigurni hoće li se dug plaćati kroz nove poreze, inflaciju ili slijedi bankrot. Našim ekonomistima koji savjetuju rast državne potrošnje bitna je jedino pozitivna brojka BDP-a, kako bi se ta iluzija napretka dalje održala. Ne ramišljaju pri tome kako je BDP sastavljen od mnoštva čimbenika i daje samo djelomičnu sliku, koja vrlo lako može zavarati.

Ideja kako povećana državna potrošnja doprinosi rastu blagostanja nije točna, ona šalje pogrešne signale i ubija gospodarstvo. Povećana potrošnja kralja neće donijeti veće blagostanje kraljevstvu kada ta potrošnja dolazi od novca prethodno uzetog stanovništvu kroz poreze. U tom slučaju bolje će proći samo oni bliski kralju. Stvarni rast proizlazi iz privatnog sektora, kojeg veći porezi i bujanje birokracije guše.

Subvencije su dobra ideja

Pogrešno vjerovanje kako država najbolje zna što treba proizvoditi jako dobro se ocrtava na politikama subvencija i poticaja izvoza. Hrvatska tako traži razne načine kako subvencionirati domaću proizvodnju i poticati izvoz. Pogledajmo proračun Ministarstva poljoprivrede u razdoblju 1998. – 2007:

Subvencije navodno služe poticanju proizvodnje, modernizaciji proizvodnih procesa i mehanizacije, kako bi proizvođači mogli proizvesti što veću količinu proizvoda. Pogledajmo sada poljoprivrednu proizvodnju:

Iako su u periodu od 2000. do 2004. porasli, kako proračun Ministarstva (za 570 milijuna kuna kn), tako i subvencije, te razne potpore, proizvodnja po hektaru porasla je samo kukuruzu i neznatno zobi. Svi ostali prinosi po hektaru su pali. U tih 4 godine građani Hrvatske poklonili su oko 8 milijardi kuna, što je godišnje otprilike 1.500 kuna po zaposlenoj osobi – bez da su kupili jedno pecivo, ribu, jabuku ili litru mlijeka. Zauzvrat su dobili propalu, nekonkurentnu poljoprivredu koja se potpuno oslanja na pomoć države umjesto na vlastiti trud.

Brojke za cjelokupne potpore gospodarstvu u Hrvatskoj još su katastrofalnije, a izdvajati sve više kako bi se dobilo sve manje je siguran put u propast. Većina ljudi mjesečno ne zaradi neto iznos koji daju kao godišnje sponzoriranje nekonkurentnosti. Umjesto da se svake godine zadužuje ili dodatno oporezuje svoje državljane, Hrvatska bi se trebala okrenuti primjeru Novog Zelanda.

Velike korporacije su neoliberali koji podržavaju slobodno tržište

Occupy prosvjednici poznati su po ideji kako su neoliberalne banke i korporacije i kapitalisti općenito uzrok problema, te kao rješenje istoga predlažu nametanje većeg utjecaja države. Istina je kako većina gospodarstvenika zapravo favorizira zaštitničke, a ne tržišne mjere, no nedvosmislena je činjenica kako privilegije poput financijskih potpora ili zaštite od konkurencije mogu ostvariti samo i isključivo uz pomoć države. Korporacijama odgovara jači utjecaj države, jer na taj način vrlo lako mogu ostvariti vlastitu korist potkupljujući političare. Glasanjem za jači utjecaj države glasamo za manju mogućnost raspolaganja vlastitom zaradom i imovinom. Sustav kojem trebamo težiti jest samostalan odabir gdje želimo trošiti svoj novac. Sustav u kojem naše odluke kupovine ili suzdržavanja od kupovine odlučuju tko opstaje, a tko propada, nikako sustav u kojem drugi lobiranjem odlučuju koliko će naše imovite prisvojiti sebi suprotno našim željama.

Korporacije bez privilegija države nisu niti približno opasne kako to tvrde prosvjednici. Postavite si pitanje, koji poziv bi vas više uznemirio: “Dobar dan, ovdje istraživanje tržišta vozila, zovemo u vezi automobila kojeg ste nedavno kupili” ili “Dobar dan, ovdje Porezna uprava, zovemo u vezi vaše porezne prijave”?

Minimalna plaća štiti siromašne

Minimalna plaća štiti maleni postotak siromašnih, međutim uvelike pogoršava situaciju slične populacije. Ljudi koji danas skupljaju boce ne smiju raditi za iznos ispod minimalne plaće, te se snalaze prosjačenjem, skupljanjem ambalaže ili radom na crno. Ukidanjem minimalca, tim ljudima dali biste pravo na izbor žele li raditi za taj iznos, ili žele sreću potražiti uz neku drugu opciju.

Ukoliko želimo pomoći siromašnima, nemojmo gledati listu opcija koje imaju i zabraniti im upravo onu koju bi sami odabrali kao najbolju u postojećem vremenu.

Kapitalizam je surov sustav u kojem opstaju samo najjači

Istina, opstaju samo najjači, no najjači u čemu? Najjači u svim drugim sustavima su oni koji opstaju zahvaljujući goloj sili i političkim vezama. Najjači na slobodnom tržištu su oni koji se najbolje prilagođavaju služenju društvu, tj. oni čije robe i usluge ljudi dobrovoljno konzumiraju. Dok u ostalim sustavima opstaju oni najbliži vlasti, tj. najuspješniji lobisti i rentijeri koji svojim političkim vezama prisilno prisvajaju vašu imovinu, sudionici slobodnog tržišta jedinu mogućnost bogaćenja imaju u uspješnom služenju svima nama, tj. pružanju usluga koje mi želimo i tražimo. Bogaćenje u drugim sustavima moguće je gotovo isključivo na teret drugih, za razliku od slobodnog tržišta gdje dobrovoljnom razmjenom svi završavaju bolje nego da te razmjene nema. Zapitajte se samo biste li radije veće poreze kako bi davali novac državi na raspolaganje, da bi ga ona slala na recimo subvencioniranje HRT-a, kupovine blindiranih automobila političarima, plaćanje lažnih mirovina i slično? Ili vam bolju opciju predstavlja trošenje vlastitog novca prema vlastitim prioritetima?

U sustavu slobodnog tržišta kupci su ti koji donose odluke tko opstaje, a ne privilegirani pojedinci na vlasti i njihovi suradnici. Nitko vas ne prisiljava da kupite Coca Colu ili mobitel, no vlast vas itekako prisiljava da plaćate njihove greške, krađe, manipulacije, kampanje, ratove, lobiste i spašavanja propalih kompanija sa političkim vezama.

Uništavanje radnih mjesta

Studeni 11, 2011 3 komentara

Otvaranje novih radnih mjesta posvuda je glavna tema. Nezaposlenost i kreiranje novih radnih mjesta uvijek su na vrhu prioriteta u anketama. No, otkuda dolaze poslovi? Velika ulaganja u autoceste, mostove, poljoprivredu, stanogradnju i ostala Potemkinova sela nisu urodila plodom, a nezaposlenost raste iz mjeseca u mjesec. Neki od razloga za nezaposlenost su minimalna plaća koja s tržišta izbacuje manje produktivnu radnu snagu, naknade za nezaposlene koje omogućavaju odbijanje raznih poslova i sve veće oporezivanje. Političari i zagovornici državne potrošnje i kreiranja radnih mjesta imaju otprilike ovakav stav:

Ukoliko imamo zaposlenu osobu A i nezaposlenu osobu B, moramo osobi B kreirati radno mjesto. To možemo napraviti isključivo oporezivanjem osobe A. Dakle, osoba A koja je zarađivala 10.000kn, sada će nakon poreza zarađivati 5.000kn, a osoba B dobit će neki birokratski posao i plaću od 5.000kn i sve je na mjestu.

No ovo nije točno. Bogatstvo ne postoji samo po sebi, nego ga prvo treba stvoriti. Osoba A neće htjeti obavljati istu količinu posla i istu odgovornost za upola manju plaću, te će pomalo smanjivati svoj trud. Iz tog razloga društvo gubi dio korisnosti osobe A. Ali tu je osoba B koja sad ima posao. No, koliko je posao osobe B koristan za društvo, kad društvo ne želi plaćati posao osobe B svojevoljno, već mu se prisilno oduzima putem poreza?

Dakle, oporezivanje osobe A je štetno za društvo, ali i njenog poslodavca. Taj radnik sada radi manje, ili traži drugi, manje stresan i odgovoran posao, što za poslodavca predstavlja gubitak dobrog radnika. Ukoliko poslodavac želi zadržati osobu A, morat će joj povećati plaću kako bi vratio razinu produktivnosti. Ovo dovodi do povećanja troškova poslodavca, koji dovode do povećanja cijene finalnih proizvoda koje potrošači kupuju. Još jedan problem oporezivanja je nevoljkost otvaranja drugih kompanija, koje bi dale stvarni posao osobi B. Nova kompanija neće se otvoriti jer se mogućnosti zarade smanjuju povećanjem poreznog opterećenja, a rizik ulaganja ostaje isti ili čak raste.

U slučaju takvog oporezivanja i preraspodjele bogatstva, količina bogatstva ne ostaje ista kako neki zamišljaju, nego opada. Drugim riječima, ovakvo oporezivanje i preraspodjela znače uništavanje bogatstva. Uz to, također postoje i administrativni troškovi ubiranja poreza, koji se zapravo svode na čisto transferiranje, umjesto kreiranje novih vrijednosti.

Umjetni poslovi kreirani od strane države nisu rješenje, jer takvi poslovi ne proizvode nove vrijednosti, tj. bitna je zdrava produktivna aktivnost, a poduzetnici nisu voljni ulagati svoja sredstva u nesigurnim vremenima, kada im država uzima velik dio zarađene vrijednosti. Nažalost, u takvim vremenima, država pojačano širi birokraciju i investira u često neisplative mastodontske projekte, kako bi umjetno povećala zaposlenost. Takvim potezima potrebna je veća količina novca koja se ubire većim porezima ili zaduživanjem.

Za kraj, evo problema Grčkog stanja sažetog u jednoj slici:

Grčki državni aparat u 30 godina narastao je za više od 100%, dok je populacija u istom periodu narasla oko 20%. Ovaj graf prikazuje samo porast birokracije, ali ne i porast njihovih plaća.

Kako povećati nezaposlenost

Travanj 16, 2012 13 komentara

Vrlo jednostavno, dajte državi da se zaigra. Već sam pisao o minimalnoj plaći, a sada se raspravlja o porastu zakonom propisanog minimalca: “Veću plaću bi trebalo dobiti više od 200 tisuća radnika”. Hoće li? Nekima će plaća nedvojbeno porasti za tih 157 kuna, a nekima pasti za 2.243 kune. Drugim riječima, nekima će plaća sigurno porasti, dok ostale čeka otkaz.

Uzmimo jedan primjer:

Dolazimo u trgovinu i na polici vidimo čokolade istog proizvođača od 200 (10kn), 250 (14kn) i 300 (17kn) grama. Uzet ćete količinu po svom vlastitom izboru. No idemo malo promijeniti pravila. Trgovina na ulaz stavlja obavijest: “Blagajna je pokvarena i ne prepoznaje iznos manji od 15 kn. Svaki proizvod biti će zaračunat sa minimalno 15 kn, čak iako mu je cijena manja.”

Hoćete li ikad uzeti čokoladu manju od 300 grama po tim uvjetima? Realno vam je isplativije uzeti dvije čokolade po 200 grama za 20 kuna, ali sa novim pravilom, to će vas koštati 30 kuna, pa ćete radije uzeti jednu od 300 grama. Kao svi mi, tako i poslodavci žele dobiti najviše za svoj novac. Jasno je da poslodavci radije zapošljavaju radnike s iskustvom, pogotovo u situaciji kada su zakonom ograničeni.

No to nije sve.

Kako bi privremeno maskirali katastrofalne brojke na tržištu rada, Vlada priprema zakonski prijedlog o poticanju zapošljavanja mladih:

Mladi bi dobili mogućnost zaposliti se kod poslodavca na godinu dana, stručno se usavršavati i steći potrebno iskustvo. Godina bi im se upisivala u radnu knjižicu, poslodavac bi im bio dužan plaćati prvi i drugi stup mirovinskog osiguranja (i na kraju godine od države za to tražiti povrat), a za rad bi država svakom takvom radniku osigurala 1600 kuna mjesečne naknade. Zaposlenike će moći primati samo poslodavci koji nisu otkazivali suradnju u zadnjih šest mjeseci i koji su uredni platiše svih obveza.

Ove dvije mjere potpuno su kontradiktorne. Prvo mladim i neiskusnim radnicima država otpili najniže prečke na ljestvama tržišta rada, a zatim od ostalih radnika (koji su međusobno i konkurencija) traži da ih nose na svojim ramenima kako bi mogli doseći prvu čitavu prečku na ljestvama. Da ne spominjemo brojne mogućnosti izigravanja ovog prijedloga. Velika nezaposlenost posljedica je, a ne uzrok gospodarske situacije, a bolest se ne liječi skrivanjem simptoma.

Za neto plaću od 2.243 kn, bruto 2 plaća iznosi 3.298 kn. Ako već žele povećati minimalnu plaću, jedna od mogućnosti bilo bi smanjenje poreznog opterećenja. Ali to traži smanjenje državne potrošnje. A to očito nije opcija.

Drugačiji pristup nezaposlenosti

Veljača 26, 2012 2 komentara

Posljednji podaci Državnog zavoda za statistiku ponovno pokazuju porast nezaposlenosti. Krajem siječnja 2012. u evidenciji Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje registrirana je 334.351 nezaposlena osoba. U odnosu na mjesec prije broj nezaposlenih povećao se za 18.913 osoba. Broj nezaposlenih otprilike je jednak siječnju 2011, ali tako je samo zato jer je država dodatno zapošljavala (uspoređivao sam podatke Statistička izvješća Prosinac 2010 i Prosinac 2011.) u Javnoj upravi i socijalnom osiguranju (1560), obrazovanju (1574), administrativnim i pomoćnim djelatnostima (1396), zdravstvenoj zaštiti i socijalnoj skrbi (1826), opskrbi vodom i upravljanjem okolišem (1312).

Nezaposlenost je očito  rastući problem, no odgovor Vlade i dalje su razni poticaji gubitašima, kreiranje neproduktivnih administrativnih poslova, stimulusi, socijalne pomoći i investicije u državne tvrtke. Već imamo vrlo visoko subvencioniranje, pumpanje novca u kompanije i razne poticaje za zapošljavanje, no to su sve odreda propali projekti, a to jako dobro možemo vidjeti kada pogledamo kretanje (ne)zaposlenosti i državnu potrošnju.

Ono što u velikoj mjeri pridonosi ovim brojkama je visok nivo strukturne nezaposlenosti. Čak i prije krize, recimo početak 2008, broj nezaposlenih bio je 261.129 (15,1%). Zašto se tada, uz jasno priznavanje kako nemamo radnu snagu za naše potrebe i  utrošene milijune za prekvalifikacije radnika, tržište nije očistilo? Očito je kako nije toliko problem u ponudi poslova, koliko u ponudi pogrešne radne snage koja konstantno dolazi na tržište, a vlast uporno troši ogroman proračunski novac u reforme koje bi trebale riješiti ponudu poslova, a ne radne snage. Ovo je tipično za državni intervencionizam: jedna ruka kreira problem, zatim druga pokušava (i ne uspijeva) riješiti problem korištenjem dodatnih resursa. Mjesto gdje se reforme moraju provesti je ponuda kvalificirane radne snage, tj. školstvo. Državni obrazovni sustav u potpunosti je zakazao u zadaći osposobljavanja novih zaposlenika u onim granama koje poslodavci traže, a to u konačnici rezultira ili ponovnim plaćanjem obrazovanja, tj. prekvalifikacijom, ili odljevom kadrova koji su ovdje nepotrebni i teško pronalaze posao. Također je potrebno ukinuti minimalnu plaću, deregulirati zapošljavanje i otpuštanje, te smanjiti i izravnati porezne stope.

Jasno, mnoge od ovih reformi su dugotrajne i od vlasti zahtjevaju mnogo truda i živaca prilikom suočavanja sa raznim opozicijskim interesnim skupinama. Nažalost, trenutna vlada, poput prethodne, nastavit će baviti se problemima kratkoročnog kreiranja poslova zaduživanjem, te i dalje kreirati probleme na strani ponude radne snage. Ovo je prilično razočaravajuće, s obzirom da ovakva nezaposlenost u Hrvatskoj nije toliko problem svjetske krize, koliko strukturne prirode.

Evo zašto vas neću zaposliti

Siječanj 10, 2012 8 komentara

Ovo je prijevod teksta mađarskog blogera Jakab Andora, koji bi se mogao gledati kao još jedna perspektiva posta koji sam pisao o tome koliko radimo za državu. Pisan je iz stajališta potencijalnog mađarskog poduzetnika dok je PDV u Mađarskoj iznosio 25%. Vjerujem kako niti situacija u Hrvatskoj ne bi bila bitno drugačija kad bi se naši podatci stavili na papir:

Mogao bih zaposliti 12 ljudi sa neto plaćom od €760, ali neću. Mogli biste raditi za mene u lijepom uredu. Nije telemarketing, niti prijevara. Radili biste ozbiljan posao koji zahtjeva dosta vještina, 8 sati dnevno, slobodni vikendi. Bili biste zaposleni legalno, platio bih sva davanja koja moram. Evo zašto neću:

Ne bih zaposlio žene.

Razlog je jednostavan. Žene rađaju. Ja ne smijem pitati želi li žena djecu. Kad bih imao pravo pitati, žena bi me mogla namjerno zavarati, ili naknadno promijeniti mišljenje. Nemojte me pogrešno shvatiti, nemam ništa protiv žena koje rađaju. Tako sam i ja rođen, tako su i moja djeca rođena. Ne bih zaposlio ženu, jer ukoliko zatrudni, otići će na 3 godine porodiljnog, tijekom kojih ju ne mogu otpustiti. Ukoliko želi dvoje djece, nema je 6 godina. Naravno, posao se treba obaviti, pa ću morati zaposliti nekog drugog da nauči njen posao. Ali ne samo da ju ne mogu otpustiti tada, nego ju ne mogu otpustiti ni kada se vrati, tako da ću morati otpustiti onoga koga sam zaposlio umjesto nje. Kada se žena vrati s porodiljnog, zakonom sam obvezan povećati joj plaću jer joj je porastao staž, te joj dati slobodne dane koje je skupila dok je bila na porodiljnom. Kada se vrati na posao, otići će na 2-4 mjeseca plaćenog godišnjeg.

Ne bih zaposlio ljude starije od 50 godina.

Nemam ja ništa protiv starijih radnika. Ali ih ne bi zaposlio jer uskoro ulaze u zaštićeno doba. A tada ću zaglaviti s njima, jer ne smijem otpustiti ljude koji su u zaštićenom dobu, te ću im morati isplaćivati plaću i ostale troškove čak i ukoliko uopće ne rade ili ne zadovoljavaju nekakve prihvatljive standarde. Posao mora biti obavljen, pa moram zaposliti još nekoga. Što se mene tiče, neka budu zaštićeni, ali ih zato neću zaposliti.

Zaposlio bih samo muškarce 25-50 godina starosti.

Oni su također riskantni, jer ih ne mogu otpustiti ukoliko tako odlučim (tvrtka ne zarađuje dovoljno ili mi se ne sviđa kako rade). Velik je rizik da ću zbog toga završiti na sudu, i velika je vjerojatnost kako će oni dobiti parnicu, ali taj rizik prihvaćam.

Koštat ćete me €1572:

Ovo su stvarni podatci sa stranice www.nettober.com (mađarski kalkulator plaća). Kao što vidite, vaša plaća od €760, mene košta €1572. Ova razlika od 2 puta može biti manja samo ukoliko vam isplaćujem manju plaću. Ali ako to napravim, nećete imati dovoljno novca i postat ćete depresivni, uništit ćete sebe, moju kompaniju i mene.

Usporedba Mađarske i Europe:

Ovaj grafikon je iz Deloittovog istraživanja. Kao što možete vidjeti, država vam uzme više od 50% onoga što zaradite. Idiotizam je da vam plaćam više od €1500, a vi dobijete manje od pola tog iznosa. Posebno zato jer nećete imati ništa bolje zdravstveno osiguranje od nekoga sa minimalnom plaćom.

Također bih napomenuo kako osoba od 35 godina starosti ima pravo na 25 dana godišnjeg odomora. To znači jedan mjesec radnih dana. Ukoliko trebam 12 zaposlenika, morat ću zaposliti 13 ljudi zbog toga. Ali ipak bih vas zaposlio.

Ja sam hrabri poduzetnik. Prodao bih svoj stan i preselio se u manji kao podstanar. Nadao bih se kako je €90000 koje bih na taj način stekao dovoljno. Hrabro bih krenuo u taj podhvat, ali ako ne uspije, ne bih cmizdrio.

Moja tvrtka pružala bi odličnu uslugu, ali to je nemoguće bez odličnih radnih uvjeta. Zaposlio bih 13 ljudi, plus sebe. To je 14 ljudi u 158 kvadrata lijepih, udobnih ureda. To bi koštalo €10/m2 mjesečnog najma i €3,5/m2 režija, što je €2133 mjesečno.

Ovo bi bili troškovi:

  • Ured: €2133
  • Plaće: 13 x €1572 = €20436
  • Ostali troškovi (marketing, računovodstvo..): €3058

Ukupno mjesečno: €25627

Zastrašujuć mjesečni račun, zar ne? To bih plaćao svaki mjesec, neovisno o zaradi, bila ona dobra ili loša. U slabijoj ljetnoj sezoni, ili pred Božić kad svi manje rade.

Tvrtka nema šanse da proda više usluga od 1000 sati mjesečno. Ovo znači kako bih, da pokrijem troškove, morao odrediti cijenu od €25627/1000 = €25/sat. Ali trebam i nešto zaraditi. Nećemo biti pohlepni, pa ću staviti 20% profita, što znači kako ću sat rada naplaćivati €30 + PDV, što je otprilike €37.

Ja sam optimističan, pa ću pretpostaviti kako će marketing rasturiti, planovi će biti savršeni, posao će cvjetati i sve će ići kao po špagi.  To će generirati €30 x 1000 sati = €30000 prihoda. €4373 je profit. Recimo da si odredim plaću €1521, to bi koštalo moju tvrtku €3144, što ostavlja €1229 profita prije oporezivanja. Nakon toga, još ću platiti porez na dobit, korporativni porez i lokalni porez na tvrtke i ostaje mi €507, tj. toliko bi svaki mjesec rastao kapital moje tvrtke.

I tako, zarađivao bih €1521 mjesečno, ali ne zaboravite, morao sam prodati stan kako bih pokrenuo posao. Živio bih umjeren podstanarski život, ne bih puno trošio, ali ne bih niti stigao, jer bih za razliku od mojih zaposlenika radio 12 sati dnevno, pa i vikendom. Recimo da bih tako uštedio €900 mjesečno, a moja početna investicija od €90000 isplatila bi se za 100 mjeseci, tj. 9 godina.

Nadam se kako je razumljivo da pod ovim okolnostima ne osjećam potrebu da pokrenem tvrtku. Ali zbog ova 4 razloga defititivno ne bih pokrenuo posao:

  1. Konkurencija prodaje sličnu uslugu, ali u mnogo gorim uvjetima, za €9 po satu. Sve spremaju u džep, nema računa, nema plaćanja PDV-a. Ne preuzimaju nikakvu odgovornost, nema garancije, ukratko – ne postoje. Ne trebaju ured, niti računovodstvo. Radeći tako 5 sati dnevno, mogu doći do iznosa od €1000 i pokazati srednji prst na moju ponudu od €760, gdje ne bi smjeli fušati, nego održavati nekakve standarde ili varati klijente.
  2. Konkurencija bi vrijeđala moju kompaniju, suočio bih se sa anti-kapitalističkom kampanjom, gdje bih bio prozvan pohlepnim šupkom koji naplaćuje €37 za nešto što oni naplaćuju €9, postao bih neprijatelj dragog mađarskog naroda, dok ostali pošteno rade za djelić moje plaće.
  3. Mnogi od mojih zaposlenika dolazili bi na posao samo kako bi naučili raditi, a pomalo bi krali klijente govoreći im kako im mogu pružiti istu uslugu znatno jeftinije. Zatim bi namjerno prouzročili štetu kako bi dobili otkaz, nakon čega bi me tužili jer su dobili otkaz. Tada bi proširili po svim mogućim forumuma kako su radili u lošim uvjetima, a tvrtka previše naplaćuje za svoje usluge.
  4. Da se požalim na sve ovo, nikoga ne bi bilo briga.

Eto zašto ne zapošljavam. Zaposlit ću jedino ako:

  • Mogu otpustiti radnika kad smatram da ne zadovoljava
  • PDV padne na 20%, ili još bolje na 15%
  • Veći prihod nije eksponencijalno više kažnjavan
  • Ako država kažnjava korupciju, a ne poštene tvrtke.

Dok se te stvari ne promijene, ne zapošljavam.

Ovdje, ovdje i ovdje možete pročitati još par primjera kako pretjerano oporezivanje i razne državne intervencije uništavaju radna mjesta.

%d bloggers like this: