Nebitno je što pričaju, gledajte što čine
Kada sam pisao o razlikama u doniranju novčane pomoći lijevih i desnih glasača, te spominjao darežljivost državnih intervencionista napisao sam:
Iako se neprestano skrivaju iza retorike poštenja i socijalne pravednosti, socijalisti (osim na riječima) u pravilu nisu socijalno osjetljivija, darežljivija i društveno odgovornija društvena skupina od skupina koji zagovaraju ekonomsku slobodu, prava i samostalnost pojedinaca. Državni intervencionisti samo se pretvaraju dobrotvorima, no u stvarnosti svoju škrtost skrivaju trošenjem tuđeg novca. Kada svoju ideologiju trebaju dokazati iz vlastitog novčanika, stvari izgledaju potpuno drugačije.
Pola godine kasnije stiže još jedna zanimljiva potvrda.
Devyani Khobragade, diplomatkinja i aktivistica poznata po rasipništvu tuđeg novca u borbi za ženska prava i rodnu jednakost, u intervjuu o poslu koji obavlja između ostalog odgovara:
Moja ambicija je direktno utjecati na zakonodavstvo kada su u pitanju prava siromašnih žena. Zbog toga bih radila kao savjetnik u nevladinoj organizaciji kako bih mogla biti u bliskom kontaktu sa zajednicama i potrebitima.
No što u situacijama kada taj aktivizam treba potkrijepiti vlastitim financijama i zalaganjem?
Zamjenica glavnoga konzula za politička, gospodarska, trgovinska i ženska pitanja, Devyani Khobragade, uhićena je u četvrtak. Američki istražitelji tvrde da je diplomatkinja u zahtjevu za vizu napisala kako čistačici plaća 4.500 dolara na mjesec, a plaća joj tek 480 dolara mjesečno. To znači da je riječ o satnici od 3,31 dolar, što je manje od polovine od američkog zakonskog minimuma od 7,25 dolara na sat.
Postoje još i neke sitnice vezane uz lažiranje dokumentacije i kršenja nekoliko zakona, no sve u svemu vrlo neočekivan rezultat. Usporedbe radi, vječiti negativac Foxconn plaća radnike $2.50 po satu ($3,75 za prekovremene), što je iznadprosječno u Kini. Borac za prava žena plaća radnicu $3,31 po satu, što je više nego duplo manje od minimalca. U slučaju kada umjesto vješanja o skute države moraju koristiti vlastita sredstva, plemeniti borci za siromašne ponovno ispadaju veći izrabljivači od robovlasničkih kapitalista.
Monopolizam 
Složio bih se s konstatacijom o zabludi ( koja se zasniva na ideološkoj premisi prije nego li onoj gospodarskoj). Doduše, kod nas spram UREĐENA svijeta kojem , kao ,je li , težimo, to znači naći rupu u zakonu radi partikularnih interesa, pa makar po svaku cijenu.
Tako na jednoj strani možete biti i vodeći humanitarac, a na drugoj radnike plaćati u bonovima barem dijelom, uskraćujući tako dobar dio doprinosa, prireza i poreza.
Uvijek na taj dvojni moral u kombinaciji s politikom i gospodarstvom gledam s skepsom, sjetim se Clintonova gargantuovskog napora za podizanjem minimalne nadnice u SAD, a Republikanci to tad nazvaše “a job killer cloaked in kindness.”, zanemarujući osnovne faktore kao što je 38 % ljudi s minimalnom nadnicom koji JEDINI rade u u npr. Californiji.
Gotov je statut, postoji neki mali početni kapital i postoji ideja za proizvode. Još su samo dva dobrovoljca kako bi imali 3 osnivača.