HRT: lider ili ovisnik o subvencijama?

Zagovornici postojanja javne televizije mogli bi reći kako postoji potreba za objektivnom i nepristranom televizijom. Da većina Hrvata treba HRT kao pružatelja točnih informacija, te dokumentarnog i kulturnog programa, koji mora imati novčana sredstva za izvještavanje o ključnim društvenim problemima na koristan i nepristran način. Zagovornici takve televizije također bi rekli da država mora na neki način regulirati televiziju kao vrlo utjecajan medij dostupan gotovo svakom domu i djetetu. Zašto onda mijenjati trenutnu strukturu HRT-a i sustav javnog izvještavanja poput Grčke koja je ugasila državni ERT?

Za razliku od grčkog modela gdje se ERT financirao iz postotnih iznosa računa za struju (dakle nije bilo bitno posjedujete li uopće TV) i prodaje oglasnog prostora, hrvatski model dizajniran je tako da je svaki vlasnik radijskog i televizijskog prijamnika na području Hrvatske dužan plaćati RTV pristojbu u visini 1,5% prosječne plaće u Hrvatskoj, što trenutno iznosi 80 kuna mjesečno. Uz to HRT također ima ograničenu mogućnost zarade od oglašavanja, tj. prema podacima s njihove internet stranice, oglašavanje je ograničeno na 9 minuta po satu, te 4 minute po satu u udarnom terminu. Na taj način pokušava se izbjeći mogućnost da vlast ima direktan utjecaj nad radom HRT-a, uz istovremenu zaštitu od punog pritiska konkurencije komercijalnih televizija. Zauzvrat bi HRT trebao nuditi usluge javnog sustava informiranja, edukacije i zabave. Iako izolirana od čiste tržišne konkurencije, javna televizija i dalje se natječe s komercijalnim konkurentima, reagira na promjene u okruženju i shodno njima prilagođava program kako bi zadržala popularnost među gledateljima. No popularna televizija i usluga javne televizije nisu istoznačnice. Danas je dakle HRT bliži subvencioniranoj zabavnoj kompaniji s nekomercijalnim obvezama nego sustavu nepristranog javnog medija. 

Pretpostavljena svrha javne radiotelevizije je “ispravak propusta tržišta”, tj. proizvodnja i prikazivanje javnosti korisnog sadržaja kojeg komercijalne tv postaje ne nude, te neovisno i nepristrano informiranje javnosti. No ako vjerujemo u argument ispravki tržišnih pogrešaka, npr. približavanje visoke kulture širokim masama, to je ništa drugo nego subvencioniranje ukusa manjine od strane većine koja i dalje neće slušati Maxa Emanuela Cenčića, nego će jednostavno prebaciti program. Javna televizija tako se nalazi između čekića i nakovnja, jer ukoliko se drži argumenta „ispravka tržišnih propusta“ doimat će se elitistički, imati nisku gledanost zbog većini nezanimljivog programa i izgubiti potporu javnosti, no ako brine o gledanosti programa i pokušava loviti tržišne udjele potpuno potkopava bilo kakve argumente za financiranje putem RTV pristojbe.

„Tržišni propusti“ komercijalne televizije prilikom pružanja usluge javnosti jednostavno su pretpostavljeni. Svaki pokušaj jasnog definiranja javne usluge i tržišnih propusta ostao je nedorečen, a nedefiniranost tih termina odgovara javnoj televiziji. Nikada nije postojao čvrsti dokaz propusta u informiranju javnosti, što možemo vidjeti i uspoređujući podatke o gledanosti. Najgledanija informativna emisija već dugo nije Dnevnik HRT-a, nego Nove TV. Novogodišnji zabavni program 2013. također je najviše gledatelja provelo uz Novu TV. Argumenti kako domaća produkcija serija ne može opstati bez javne televizije koja preuzima rizik razvoja također su pogrešni. Rizik poslovanja i stvaranja hit emisija sastavni su dio zabavne industrije, a hrvatske komercijalne televizije imaju visoku gledanost vlastite i otkupljene domaće produkcije. Brojne edukativne, političke i ekonomske emisije već dugo se vremena svode na pozivanje istomišljenika u studio i klimanje glavom umjesto konstruktivne rasprave koja sagledava problem iz više kuteva. Najpoznatija takva emisija je Peti dan, talk-show u kojem se najmanje raspravlja, a najviše klima glavom na spomen tekovina revolucije i čarima oduzimanja tuđe zarađene imovine, što teško da se može nazvati funkcijom obrazovanja javnosti.

U udarnom terminu tokom 2012. godine HTV po gledanosti se nalazio tek na trećem mjestu, no brojni građani još uvijek su neodlučni oko RTV pretplate. Mnogi smatraju kako ona nije dobra ideja, ali nisu odlučni u njenom ukidanju bilo zbog navike, bilo zbog straha od gubitka određenog nivoa kvalitete programa. Drugim riječima, onima koji podržavaju postojanje javnog servisa 960 kuna pretplate godišnje je prihvatljiva cijena za program koji gledaju. No unatoč činjenici da iznos smatraju prihvatljivim, to ne znači nužno da bi način prikupljanja pristojbe trebao biti prihvatljiv. Godišnje HRT provede više od 100 tisuća ovrha, a ukoliko kojim slučajem ne želite plaćati pristojbu morate odjaviti svaki oblik rtv uređaja, te potpisati vrlo neodređen i nejasno definiran formular kojim djelatnicima HRT-a možda dajete veće ovlasti u vlastitom domu nego policiji, jer se stavljanjem potpisa na taj dokument svaki građanin zapravo dobrovoljno odriče ustavnog prava na nepovredivost doma.

Od ukupnog iznosa pristojbe koju HRT godišnje ubere, 3 posto odlazi u Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija koji djeluje kao potpora elektroničkim medijima, a određeni postotak odlazi Hrvatskom audiovizualnom centru. Obzirom da je pristojba puno stabilniji i pouzdaniji izvor prihoda od bilo kojeg tržišnog izvora, nije čudno kako je javni servis privržen upravo tom izvoru. Prema podacima HRT-a, gotovo 96% pretplatnika redovito plaća pristojbu, što im omogućuje vrlo stabilan dotok prihoda, a kako je ovaj oblik subvencije glavni izvor prihoda, čelnim ljudima glavni prioritet nije kvaliteta programa, nego trud da pipa ostane otvorena. Tako je prošle godine HRT prihodovao oko 1,4 milijarde kuna, od čega se većina odnosi na RTV pristojbu, a manji dio, tj. 134 milijuna odnosi se na prihode od promidžbe. Najveći dio prihoda utrošen je na plaće 3.390 zaposlenika, te 3.700 vanjskih suradnika. Usporedbe radi, grčki javni servis ERT, kojeg je 11 milijuna Grka godišnje plaćalo sa prosječno 52 eura, tj. oko 400 kuna po kućanstvu godišnje, imao je prije gašenja 2.660 zaposlenih. Ovako izdašan i stabilan zakonom definiran priljev sredstava, te mogućnost komercijalizacije programa omogućio je javnoj televiziji drastično smanjenje cijena oglašavanja, što ne samo da je utjecalo na najveće konkurente poput Nove TV ili RTL-a, nego je snažno pogodilo brojne manje postaje, pa čak i tiskane medije, koji su trpjeli gubitke ili propali dok je HRT gubitke pokrivao iz pristojbe.

Prema analizi Clean Start projekta, HRT je do kraja 2011. godine akumulirao gubitke od 333 milijuna kuna, te se ukupno zadužio oko 418 milijuna kuna. Za 2012. godinu planirano je smanjenje ukupnih troškova, prvenstveno kroz smanjenje troškova osoblja, no to se nije dogodilo. Povećao se udio proizvedenog ali neemitiranog programa zbog neadekvatnog korištenja kapaciteta i izostanka kontrole troškova projekata (gotovo 20% proizvedenog programa se ne emitira), a istovremeno se dogodio pad prihoda od prodaje oglasnog prostora zbog povećane konkurencije na tržištu oglašavanja, gospodarske krize, te smanjenja zakonskog ograničenja minutaže.

Pogledajmo recimo današnji HTV1 večernji program. U 19:30 Dnevnik, zatim izvlačenje lota, slijedi kviz znanja Sve u 7!, u 21:07 humoristična serija Odmori se, zaslužio si, u 21:43 talk-show Damin gambit, u 23:06 informativna emisija o korištenju pretpristupnih fondova EU, slijedi kriminalistička serija, zatim vrlo loše ocijenjen film Smrtonosni susret, a koga dosadašnji program održi budnim u 2:20 može pogledati Skicu za portret – emisiju o manje poznatim hrvatskim umjetnicima. Zar ovakav program, pod prijetnjom ovrhe, opravdava godišnju prisilnu naplatu 960 kuna svakome tko posjeduje rtv prijemnik?

Neki će reći kako je Hrvatska premalo tržište da HRT opstane bez novčane pomoći. Međutim, HRT prate i susjedne države, te brojni iseljenici, a kvalitetnije uratke poput Hrvatski kraljevi moglo se pratiti i na Viasat History programu tako da slične izjave ipak treba uzeti s rezervom. Ukoliko država želi potaknuti poduzetništvo i na medijskom planu, tada razne subvencije i zaštite nisu rješenje. Regulatorni sustav ne bi smio ljudima uskraćivati slobodu izbora i mogućnost promjene, stoga država mora prestati štititi interese postojećih institucija poput HRT-a koji želi benefite privatnih institucija, ali bez rizika tržišnog natjecanja.

No Sindikat novinara Hrvatske i Hrvatsko novinarsko društvo ovih dana očekivano su kritizirali gašenje ERT-a izjavom kako su “javne televizije jedan od temeljnih čimbenika demokracije u modernoj Europi, što ovu odluku grčke vlade čini dodatno neprihvatljivom”.

Tehnologija je već dovoljno demokratizirala medije. Dok na turskim TV postajama u početku navodno nije bilo ni spomena prosvjeda, koji su kasnije spomenuti vrlo šturo i krajnje pristrano, turski državljani ipak su se mogli informirati putem interneta ili stranih medija. Sa nebrojenim programima svih vrsta i sadržaja koji su dostupni jednim pritiskom tipke daljinskog upravljača, novinama i internetom, ne trebamo državu da nas informira, zabavlja ili kulturno uzdiže, što nedvosmisleno pokazuju i podaci o gledanosti emisija poput večernjeg Dnevnika. RTV pristojba je nešto što je možda bilo primjereno vremenu kada smo imali jedan ili dva TV kanala, te ograničenu mogućnost primanja signala, no u današnje vrijeme brzog interneta i stotina programa svih tematika od kulinarstva do povijesti, pristojba je postala zastarjela. Vrijeme je da HRT i vlast to napokon shvate.

Ovaj tekst objavljen je u Jutarnjem pod nazivom Može li Vlada grčki scenarij gašenja primijeniti na HRT.