Početna > Hrvatska, krugman, mirovinski sustav, poljoprivreda, porezi, posao, protekcionizam, socijalizam, zdravstvo, školstvo > Traže li sindikati doista promjenu smjera ili ubacivanje u veću brzinu?

Traže li sindikati doista promjenu smjera ili ubacivanje u veću brzinu?

sindikalni prosvjedPet godina krize jasno pokazuje da politika štednje ne može izvući zemlju iz recesije. Hrvatska još ima prostora za zaduživanje, a od smanjenja deficita ne treba raditi dogmu, prvo treba izgraditi zdravu ekonomiju, kaže sindikalist Vilim Ribić koji se pritom poziva na nobelovce Paula Krugmana i Josepha Stiglitza, koji su već odavno procijenili da politika štednje ne može pobijediti krizu. Europa je preplavljena sličnim izjavama. Predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso prošli tjedan u Bruxellesu izjavio je kako je politika štednje došla do svojih granica, te kako moraju imati rješenja skrojena prema potrebama pojedinih zemalja, a ne primjenjivati jedan, uniformni program za sve europske države. Predsjednik Europskog vijeća Herman van Rompuy na istom je sastanku ocijenio da gospodarska kriza traje predugo. Istaknuo je da treba brže provoditi reforme koje najizravnije utječu na rast.

Što znače takva rješenja skrojena prema potrebama država? Znači li to da će nekima dodatno narasti porezi, a drugima potrošnja ili rezovi? Iz njihovih govora može se isčitati kako zapravo ne planiraju odustati od dosadašnjih poteza koje i dalje smatraju pozitivnima, ali pravi problem je što sad dolaze do Francuske i Italije, koje su ipak veći zalogaj od grčke ili španjolske ekonomije. Kad zemlja poput Francuske potpuno utone u krizu, čak ni Njemačka neće moći i htjeti plaćati održanje socijalne države i zajedničke valute.

No postoje li mjere štednje u Europskoj uniji i Hrvatskoj? Sve dosadašnje državne mjere proizvele su učinak upravo suprotan od najavljenog i problemi koji su trebali biti riješeni su eskalirali. Svi pokušaji rezanja deficita doveli su do njegovog rasta, mjere dizajnirane za rezanje državne potrošnje rezultirale su rastom te potrošnje što očigledno rezultira pogoršanjem stanja u Europi i rastom javnog duga. Španjolski javni dug tako je od početka provedbi mjera štednje porastao sa 53% BDP-a na 90%, a Grčka koja je sa mjerama započela 2009. godine sa javnim dugom visine 129% BDP-a skočila je na 170%, francuski javni dug je 90,2% BDP-a, a hrvatski bi sa 29% BDP-a 2008. mogao dosegnuo 65% ove godine.  Kako je moguće da javni dug europskih država, pa tako i Hrvatske, raste ako se provode mjere štednje? Predstavljaju li te mjere štednje samo dizanje poreza građanima kako bi se omogućio daljnji rast državne potrošnje?

Proracunski rashodi clanica EUŠpanjolski proračunski rashodi 2001. iznosili su 263 milijarde eura, početkom krize 451 milijardu, a prošle godine gotovo 494 milijarde eura. Grčki rashodi proračuna 2001. iznosili su 66 milijardi eura, početkom krize 117 milijardi, a prošle godine 106 milijardi. Rast francuskog i britanskog proračuna daje do znanja kako oni uopće ne pomišljaju na štednju.

Problem sa Španjolskom, Grčkom ili Hrvatskom nije u ograničavanju brzine rasta proračuna, nego način na koji se provodi. Takozvane mjere štednje u navedenim državama imaju za cilj smanjenje proračunskog deficita nastalog potrošnjom većom od prihoda ali se provode putem dva instrumenta: rastom poreznog opterećenja i ograničenjem brzine rasta ili neznatnim smanjenjem proračuna. Problem nastaje kada zagovornici prestanka „štednje“ pogledaju iznose proračuna koji pokazuju smanjenje brzine rasta ili uštedu ali ne pokazuju gdje su točno te uštede ostvarene. Ako formula za izračun BDP-a glasi: osobna potrošnja + investicije + državna potrošnja + izvoz – uvoz, tada primjerice rast državne potrošnje zaduživanjem (uz sve druge stavke nepromijenjene) jednostavno mora rezultirati rastom BDP-a, no bez spomena koliko je takav rast dugoročno zdrav i održiv. Promatranje pokazatelja poput visine proračuna, štednje ili BDP-a može rezultirati potpuno pogrešnom slikom ukoliko ne obratimo pozornost na njihove stavke ili ne znamo od čega se one sastoje. Pogledamo li na taj način nekoliko pokazatelja Švedske, možemo vidjeti kako izvoz predstavlja veći udio u BDP-u od osobne potrošnje i kako Švedska ima vanjskotrgovinski suficit otprilike u visini državne potrošnje. Bez pomnije analize takvih podataka bez problema možemo zaključiti kako je Švedska ništa više nego industrijalizirana banana država podijeljena u 2 dijela: uspješnu vanjsku trgovinu o čijem izvozu ovise prihodi i domaći privatni sektor čija potrošnja je ugušena visokim porezima i državnom potrošnjom.

Postoje štetne i korisne mjere štednje a dosadašnje mjere bile su uglavnom štetne. Ono što sve države provode i nazivaju mjerama štednje je povećanje poreznog opterećenja kako bi se smanjio deficit u proračunu a eventualne uštede baziraju se na smanjenju povratka novca u privatni sektor. Primjerice, grčki državni aparat u 10 godina narastao je za više od 50% iako je broj stanovnika u tom periodu smanjen. Uz to, grčki javni sektor izdašno plaća zaposlenike u odnosu na privatni sektor, a tu poveznicu dijele sve države PIIGS-a. Prema podacima Eurostata javni sektor u Njemačkoj ima neznatno niže plaće od zaposlenika u privatnom sektoru dok s druge strane zaposlenici javnog sektora u Grčkoj, Španjolskoj i Irskoj imaju oko 30% , a u Portugalu čak 50%, veću plaću od zaposlenih u privatnom sektoru.

Broj zaposlenih u Hrvatkoj koji primaju plaću iz proračuna neprestano raste, dok broj zaposlenih koji pune proračun pada, a takvo kretanje može rezultirati jedino sve većim opterećenjem proračuna. Sindikati izjavljuju da broj zaposlenih u državnom sektoru nije prevelik i to potkrepljuju činjenicom kako naknade za zaposlene u općoj državi izražene kao postotni udio u BDP-u ne odstupaju od prosjeka ostalih zemalja u Europi, tj. 11%, no taj prosjek s jedne strane sadrži zemlje u krizi poput Cipra (14%), Portugala (13%), Grčke (11,3%) ili Španjolske (11%)  a s druge strane zemlje koje kriza nije toliko pogodila poput Njemačke (7%), Slovačke (6,5%), Češke (7,6%) ili Švicarske (7,7%). Ovakve usporedbe ipak su vrlo nezahvalne i ne mogu poslužiti za ništa drugo osim kao pokazatelj početne točke u detektiranju problema jer ne govore ništa o učinkovitosti tih radnika, o višku ili manjku u pojedinim područjima ili je li zapravo riječ o višku zaposlenih u administraciji.

Ono što niti jedna država ne provodi, pa tako ni Hrvatska, je štednja putem smanjenja količine sredstava koja se izdvajaju na socijalnu državu i troškove plaća iz proračuna. Prošlogodišnji proračun i njegov rebalans jasno su to pokazali. Rebalans krajem prošle godine nije bio uzrokovan podbačajem prihoda, nego neplanirano visokim rashodima. No u problemu fiskalne neodgovornosti krije se mnogo veći problem. Rast rashoda za 2,5 milijarde kuna više od planiranog nije uzrokovan investicijama i projektima kojima je Vlada planirala pokrenuti gospodarstvo nego povećanom potrošnjom na subvencioniranje poljoprivrede i brodogradnje te troškove plaća zaposlenih u javnom sektoru. Na povećanje rashoda za plaće izdvojeno je više od polovice dodatnog troška rebalansa, tj. 1,6 milijardi kuna, a između ostalog je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta planirane investicije za održavanje škola prenamijenilo u plaće zaposlenima. Čak i bez pokretanja planiranih investicija Vlada se prošle godine uspjela zadužiti 3,7 milijardi kuna više od plana.

Navedene mjere i iskrivljavanja stvarnog stanja stavki proračuna samo prikrivaju problem, dodatno iscrpljuju ekonomiju i smanjuju gospodarsku aktivnost te dugoročno povećavaju proračunski deficit i zaduženje. Rast poreznog opterećenja koji zbog nastavka pada gospodarstva prati takve mjere u početku će povećati prihode, ali za posljedicu ima smanjenje porezne baze. Drugim riječima, ljudi koji bi inače trošili ili investirali u proizvodnju sada se suzdravaju od ekonomskih aktivnosti zbog rasta cijena i investicijske nesigurnosti, a to dugoročno dovodi do sve slabijeg punjenja proračuna, što trenutno možemo vidjeti i u hrvatskoj potrošnji te domaćim i stranim investicijama. Kada država dođe na pogrešnu stranu Lafferove krivulje, tj. kada veće porezno opterećenje rezultira smanjenjem proračunskih prihoda, svako dodatno porezno opterećenje za posljedicu će imati dodatno smanjenje porezne baze te sve manji iznos prikupljenog poreza.

Negativne mjere „štednje“ dakle mogu kratkoročno pokazati rezultat ili prikriti problem no dugoročno su uvijek praćene rastom poreznog opterećenja. To znači da država pojačano crpi privatni sektor, ali ne nudi povoljnije gospodarsko okruženje ili poboljšanje usluga. Naprotiv, za više novca nudi sve manju i nekvalitetniju uslugu i podršku. Jednom kada državni i javni sektor nabujaju, svojom aktivnošću i potrebama nagrizaju gospodarsku aktivnost privatnog sektora, te polako ali sigurno usporavaju rast i razvoj cjelokupnog gospodarstva. Nedavno istraživanje Reinharta i Rogoff-a o utjecaju zaduženosti države na gospodarski rast pokazalo je kako sve veći dug rezultira smanjenjem rasta gospodarstva. Nažalost, u izračunu je postojala greška koju su brojni novinari i političari odmah protumačili kao dokaz za neophodnost povećanja državne potrošnje. No ispravkom navedene greške brojčani podaci su nešto drugačiji, ali zaključak ide u istom smjeru. Njihovo istraživanje nije jedino koje dolazi do sličnih rezultata, čak i Herndon, Ash i Pollin koji su otkrili grešku, u svom radu pokazuju smanjenje rasta, samo ne toliko drastično. Takav odnos zapravo bi se mogao i očekivati jer visok javni dug države obično pokušavaju riješiti većim porezima i inflacijom što negativno utječe na privatne investicije.

Negativne mjere smanjuju gospodarsku aktivnost a ukoliko se počnu provoditi u recesiji mogu proizvesti depresiju, što se u pojedinim dijelovima Europe i događa. Rast države privreda do određene mjere može tolerirati i prilagođavati se bez značajnijih posljedica, ali upozorenja kritičara socijalne države koja u tim trenutcima tvrde da će to dovesti do problema u budućnosti obično se smatraju pogrešnima. Kada država naraste toliko da se realni sektor više ne može adekvatno prilagođavati novim porezima i intervencijama koje deformiraju tržište, gospodarski rast usporava. Političarima to obično predstavlja signal da država mora dodatno intervenirati kako bi pokrenula gospodarstvo te povećavaju potrošnju. Kako sredstva prikupljena porezima više nisu dovoljna, počinje sve veće zaduživanje koje završava rasprodajom državne imovine kako bi se otplatio dug propale ekonomije.

Izjave sindikata kako se država u nedostatku novca može zaduživati, kako treba oporezivati štednju građana, pojačati oporezivanje bogatijih i inflacijskom politikom dolaziti do novca napad su na imovinu svakog, pa tako i buduću imovinu još nerođenog državljanina Hrvatske. Zaduživanje budućih naraštaja radi današnje potrošnje osiromašuje sve osim onih koji će ta sredstva dobiti a to je upravo ono za što sindikati optužuju druge – pohlepa i nepravedno uzimanje tuđeg. Instant rješenje za svoje probleme koje proračunski ovisnici nude je dizanje kredita u ime onih koji još nemaju pravo glasa – djece, pa neka se ti budući radnici i buduća vlast brinu kada ti krediti dođu na naplatu. Ljudi koji odlaze na posao kako bi privredili za sebe i svoju obitelj, poštuju zakon i svojim radom pridonose svojoj obitelji i zajednici okarakterizirani su kao pohlepna predatorska manjina samo zato što su uspjeli nešto uštedjeti svojim radom i stoga njihova štednja u očima sindikata mora biti predmetom novog poreza. Još gore je to što sindikati u svojim govorima prosvjeduju protiv poduzetnika i obrtnika koji i u ovakvim uvjetima zapošljavaju stotine tisuća ljudi koji nam osiguravaju odjeću, mobitele, hranu, namještaj i ostale potrepštine. Svi ti ljudi, njihov rad i ušteđevina su predatorska manjina i krave muzare u očima sindikalnih čelnika. Povećanje potrošnje države koju traže proračunski ovisnici zahtjeva rast poreznog opterećenja radnicima i tvrtkama, niže plaće i sredstva raspoloživa za potrošnju građana, smanjenje privatnih investicija i posljedično rast nezaposlenosti. Sjetimo se samo kriznog poreza koji je osmišljen i uveden upravo na nagovor predstavnika sindikata pod izlikom ravnomjerne podijele tereta krize.

Printanje novca u svrhu poticanja ekonomskog razvoja i borbe protiv recesije ne samo da uzrokuje inflaciju nego i zamku likvidnosti. Kada se količina novca poveća, a potražnja za njim ostaje nepromijenjena, banke smanjuju kamatne stope kako bi lakše plasirale novu količinu novca. Iako niže kamate omogućuju lakše kreditiranje i zaduživanje, mora postojati dovoljno velik broj osoba i tvrtki koji kredite mogu vraćati i po sniženim stopama, tj. mora postojati dovoljan broj kreditno sposobnih osoba, a to je malo vjerojatno u vrijeme recesije. Države u tim trenutcima bankama često garantiraju podmirenje gubitaka (bail-out) kako bi se što prije pokrenuo poslovni ciklus. U takvim aranžmanima za banke ne postoji rizik gubitaka jer ukoliko ne ostvare profit, države, ili točnije porezni obveznici, pokrivaju gubitke. To za posljedicu ima moralni hazard jer banke tada odobravaju kredite svima koji ih zatraže, a cijena moralnog hazarda vrlo je skupa za porezne obveznike bilo koje države. Samo za bail-out Grčke je svaki stanovnik u posljednje dvije godine dao 21.600 eura. Želimo li zaista takav scenarij i u Hrvatskoj?

Rashodi proracuna RHHrvatska ne štedi, samo smanjuje brzinu rasta potrošnje: 2001. godine rashodi su iznosili 58 milijardi kuna, 2008. 118,6 milijardi, 2012. 120 milijardi, a plan za 2013. je 124 milijarde kuna. Čak i takva „štednja“ teško je ostvariva jer je Vlada već u prva tri mjeseca ove godine potrošila više od pola planiranog deficita za cijelu godinu. Projekcije proračuna za iduće godine također ne odaju bilo kakva smanjenja rastrošnosti i zaduživanja, stoga Vlada ne treba brinuti jer ovogodišnje prvomajske izjave ne traže od Vlade promjenu smjera gospodarske politike nego ubacivanje u veću brzinu kako bismo što prije udarili u zid.

Produktivne mjere štednje trebale bi ne samo prepustiti investicije privatnom sektoru i liberalizirati tržište rada nego i trajno eliminirati obećanja države na trenutna i buduća proračunska izdvajanja za razna izmišljena stečena prava, privilegije i benefite te brojne transfere. Takve mjere štednje otvaraju put privatnom sektoru da uđe u dijelove gospodarstva potpuno monopolizirane državnom aktivnošću poput školstva, bankrotiranog mirovinskog sustava ili zdravstva čije dugove građani neprestano saniraju, preuzmu financiranje svojim sredstvima te tako oslobode proračun, smanje proračunske rashode i omoguće smanjenje poreznog opterećenja. Za njih je potrebno mnogo više vremena za implementaciju i pokazivanje rezultata, a to je vrlo bitan čimbenik u njihovoj nepopularnosti jer vladajući moraju nekakvo vatrogasno rješenje dati odmah ukoliko želi ostati na vlasti.

Proracunski rashodi EUEuropa se pred našim očima pretvara u ekonomsku propast. Godine rastuće socijalne države koja obeshrabruje rad potpomognute sve većim brojem regulatornih mjera i poreza postavile su temelje stagnaciji gospodarstva a zatim je recesija povećala deficite. Kroz desetljeća redistributivnih programa države su u poziciji da preraspodijeljuju tuđu imovinu u ime socijalne pravde. Dijelila su se sredstva nezaposlenima, bolesnima, starima, mladima, manjinama, većinama… Ljudi su se jednostavno prestali pitati odakle ta sredstva dolaze. Država daje i uvijek se možeš osloniti na državu. Kako su se socijalni programi povećavali, s njima su rasli i porezi. Rezultate toga gledamo danas, kada su svi na neki način postali toliko ovisni o državama da njihovo porezno opterećenje više nije dovoljno za pokriće svih troškova. Države su postale prezadužene a vladine mjere koje su uslijedile, donešene u dogovoru sa sindikatima, socijalnim partnerima koji od proračuna žive, nisu mogle završiti drugačije nego pogubno za one koji osiguravaju punjenje proračuna. Sve što su dosadašnje kratkovidne mjere takozvane štednje postigle su pad gospodarske aktivnosti, rast poreznog opterećenja, povećanje zaduženja i rast državne kontrole a cijenu tih kolosalnih ekonomskih pogrešaka i mislokacije resursa plaćat će mladi i budući naraštaji čitavog kontinenta.

  1. troopa
    Svibanj 4, 2013 u 5:57 pm

    “Printanje novca u svrhu poticanja ekonomskog razvoja i borbe protiv recesije ne samo da uzrokuje inflaciju nego i zamku likvidnosti. ”

    Ovo preformuliraj. Ako smo u zamci likvidnosti, sredisnja banka ne moze stvoriti inflaciju

    Pozz

    • troopa
      Svibanj 4, 2013 u 6:05 pm

      “Švedska ima vanjskotrgovinski suficit otprilike u visini državne potrošnje. ” I ovo

      +
      Ako formula za izračun BDP-a glasi: osobna potrošnja + investicije + državna potrošnja + izvoz – uvoz, tada primjerice rast državne potrošnje (uz sve druge stavke nepromijenjene) jednostavno mora rezultirati rastom BDP-a,

      Ne mora ako centralna banka cilja inflaciju tj BDP=AD=MV

    • Svibanj 4, 2013 u 7:52 pm

      Da, to bi trebalo biti jasnije napisano, a što se tiče BDP-a, mislio sam na porast potrošnje putem zaduživanja. Neka stoji kakvo je, a nejasnoće i rasprave u komentarima🙂

    • Svibanj 5, 2013 u 9:27 pm

      Helikopterski Ben je dobio taj nadimak zato jer je (točno) ustvrdio da centralna banka UVIJEK može stvoriti inflaciju, čak i u zamci likvidnosti. Pitanje je samo želi li to.

      • Petar Sisko
        Svibanj 5, 2013 u 10:08 pm

        Upravo tako, zamka likvidnosti nije “prirodno stanje” vec pokazatelj nekompetentnosti sredisnje banke. Posto zamka likvidnosti predstavlja keynesijanski mit, svaki poziv za fiskalnu ekspanziju pada u vodu, pa i u keynesijanskom okviru.

        Pozz

  2. Svibanj 6, 2013 u 7:17 pm

    Kako vam ni u jednom momentu ne pada na um da rješenje ne postoji na temelju emisije novca preko kredita? Tada ne postoji veza između kamate i ponude novca jer kamata više nije faktor za ekspanziju novčane mase.

    • Svibanj 6, 2013 u 9:15 pm

      Printanje novca ne stvara novu vrijednost. Novac je medij za razmjenu, ne roba.

      • Svibanj 6, 2013 u 9:38 pm

        Dobra fora. odgovarate na ono što nisam rekao. Hajmo sad pričati što se vidi u očima slonova ……

    • Svibanj 6, 2013 u 10:29 pm

      Previdio sam “ne” i krivo shvatio. Emisiju novca nigdje nisam ni sugerirao, a vi svoje rješenje niste ni spomenuli.

      • Svibanj 7, 2013 u 1:15 pm

        Što bi bilo da prema preporuci miltona Friedmana svaka država dodaje novac preko deficita proračuna (cca 3-5% novčane mase), a da banke ne mogu multiplicirati novčani dotok u višestruko više kredita te da su kamate limitiranje na pola od postotka dodavanja novca. Tada bi ponuda novca bila definirana državnim deficitom. To je slično suficitu platne bilance sa inozemstvom, ali ovdje taj iznos ide u potrošnju države i generira potražnju. Takvih dijagrama uopće nema!

  3. Petar Sisko
    Svibanj 7, 2013 u 4:50 pm

    Nostradurus Zagrebački :
    Što bi bilo da prema preporuci miltona Friedmana svaka država dodaje novac preko deficita proračuna (cca 3-5% novčane mase), a da banke ne mogu multiplicirati novčani dotok u višestruko više kredita te da su kamate limitiranje na pola od postotka dodavanja novca. Tada bi ponuda novca bila definirana državnim deficitom. To je slično suficitu platne bilance sa inozemstvom, ali ovdje taj iznos ide u potrošnju države i generira potražnju. Takvih dijagrama uopće nema!

    Gdje je friedman to predložio, molim izvor? Pretpostavljam da se referiraš na Friedman rule (iako imaju -bar – dvije verzije)?

    Pozz

    • Svibanj 7, 2013 u 6:37 pm

      Od Miltona Friedmana koristim samo analitiku, a ne slažem se sa drugim idejama. Ima jedan udžbenik o monetizmu: http://www.ekof.bg.ac.rs/nastava/osnovi_makro_ekonomije/radovi/b-d/B-D-1.pdf. Autor je prof. Bojan Dimitrijević. Ako zaključimo da je ta analiza točna i spojimo je sa stabilnom državnom emisijom novca, tada dobivamo najbolje rješenje. Ali tada treba razmisliti o tome kako će država kao generator globalnog profita taj novac najbolje koristiti za sve u zajednici.
      Šteta je da svoje znanje ne nadopunite te ga modificirate u održivu i društveno prihvatljivu ekonomsku politiku. Ja se slažem da libertarijanci odlično vide probleme, ali nude rješenja koja su iz think than laboratorija. A to me podsjeća na Trojanskog konja. Ne smijemo misliti da će nam bilo tko besplatno nuditi rješenja koja su dobra za nas. Ne vjerujem u ekonomske samaritance. Osobito, ako je teško saznati tko ih finnacira.

      • Petar Sisko
        Svibanj 7, 2013 u 7:48 pm

        Pogledat cu, mozda sam propustio nesto od Friedmana, pa ce mi bit jasnija tvoja ideja

        Btw, sta nam ti upravo sada ne nudis besplatna rjesenja koja su dobra za nas, ili si zaboravio navesti cijenu?

  4. Svibanj 7, 2013 u 8:27 pm

    Petar Sisko :
    Pogledat cu, mozda sam propustio nesto od Friedmana, pa ce mi bit jasnija tvoja ideja
    Btw, sta nam ti upravo sada ne nudis besplatna rjesenja koja su dobra za nas, ili si zaboravio navesti cijenu?

    Cijena je to što to radim trošeći svoje slobodno vrijeme i svoj PC i svoj prostor koji održavam i plaćam iz rada koji ne može ostvariti nikakvu osobnu pogodnost od primjene mojih ideja. Dakle, cilj je isključivo društveno angažirana i korisna aktivnost za većinu. A sve po principu da ne želiš raditi drugima ono što ne bi želio da drugi rade tebi. Dakle, ako ja želim biti bogatiji, želi to tako da ne stvaram siromaštvo oko sebe. Razmislite malo o ovim mojim načelima. Da li vi imate slična?

    • Svibanj 8, 2013 u 10:48 am

      a koje to društvo sije siromaštvo oko sebe? Švedska, Norveška, SAD ili Kuba, Sj.Koreja, Venecuela, i sl…odnosno što je touopće siromaštvo. jel ti razumiješ da danas siromašni ljudi u najrazvijenijim kapitalističkim zemljama žive bolje nego najbogatiji kroz cijelu povijest.

      što nije slobodno tržište odgovor na društveno korisna aktivnost za svakoga (svatko sa svojim novcem radi što je za njega korisno). ja ne kužim koje ti ideje imaš uopće osim da si prilično bahat u nastupu kao da si popio svu pamet svijeta.

      netko tko može izjaviti za jednog nobelovca poput Friedmana da se s njim ne slaže, očito je ili jako frustriran sa sobom ili je nobelovac in making. želim ti svu sreću da dobiješ nobel iako nekako sumnjam🙂

      • Svibanj 8, 2013 u 2:49 pm

        Evo, mogu izjaviti da se ne slažem i sa nobelovcem Obamom. Vi se slažete?🙂 . A ne slažem se ni sa politkom mira EU za koju je također pala nobelova nagrada. Koji vam je to argument? Dobiti nobela, ne znači da si radom stvorio nešto što koristi većini. Možda koristi samo manjini koja ima utjecaj na dodjelu nagrada !!!!!!!!
        Kad sam govorio o svom osobnom bogaćenju govorio sam i o svom susjedstvu i državi. Recite vi meni, ako bogataši uspjevaju uvijek imati veće prihode od troškova, da li to ne znači i da mi ostali kada poslujemo sa njima imamo veće troškove od prihoda. Jer ako i mi imamo veće prihode od troškova, tada se i mi bogatima. A ako se bogatimo, od kuda onda siromašni? 🙂🙂

      • Svibanj 8, 2013 u 4:35 pm

        bogatstvo i siromaštvo se mjeri u količini roba i usluga, a ne kroz prihode i troškove. valjda vam je bitno što možete dobiti za svoj novac a ne koliko novca imate. a taj broj je u konstantnom porastu, dakle svi smo bogatiji, čak i oni najsiromašniji.

        dakle socijalizam koji vi zastupate prosperira zahvaljujući ogromnom bogatstvu koje stvara moderni svijet zahvaljujući primarno slobodnoj trgovini i razmjeni, roba, usluga, ideja,…

        ako vam se ne sviđa Friedman, možete čitati nekog drugog, ali činjenice nemožete izvrtati, a činjenice govore da je Friedman za vas autoritet i da ako već idete pljuvati takav autoritet morate ponuditi neke činjenice a znamo da ih nemate.

        primjetio sam da trolate još neke libertijanske blogove besmislenim komentarima pa tako tretiram i ovaj vaš komentar.

  5. Svibanj 8, 2013 u 8:39 pm

    vedran2006 :
    bogatstvo i siromaštvo se mjeri u količini roba i usluga, a ne kroz prihode i troškove. valjda vam je bitno što možete dobiti za svoj novac a ne koliko novca imate. a taj broj je u konstantnom porastu, dakle svi smo bogatiji, čak i oni najsiromašniji.
    dakle socijalizam koji vi zastupate prosperira zahvaljujući ogromnom bogatstvu koje stvara moderni svijet zahvaljujući primarno slobodnoj trgovini i razmjeni, roba, usluga, ideja,…
    ako vam se ne sviđa Friedman, možete čitati nekog drugog, ali činjenice nemožete izvrtati, a činjenice govore da je Friedman za vas autoritet i da ako već idete pljuvati takav autoritet morate ponuditi neke činjenice a znamo da ih nemate.
    primjetio sam da trolate još neke libertijanske blogove besmislenim komentarima pa tako tretiram i ovaj vaš komentar.

    Ako je netko autoritet za vas, za mene ne mora biti. Nigdje nisam blatio Friedmana jer me to ne zanima. Ne znam o čemu vi pričate? A što se tiče komentiranja, pretjerivanje u komentarima nije trolanje nego način da vam ukažem na šupljinu argumenata. Za mene je porazan podatak da institut Ludwig fon Mises nalazi na listi think tankova: http://www.thinktanknetworkresearch.net/wiki_ttni_en/index.php?title=Category:Think_Tank. A na njega se većina libetarijanaca poziva. Vama to nije problem?

  6. Petar Sisko
    Svibanj 8, 2013 u 8:54 pm

    @Nostra …razmišljao sam malo o tvojim stavovima sa strane monetarne teorije. Iako mislim da si krivo prokuzio Friedmana, tj doradio ono sto ti se svidja iz njegove analize, mislim da bi tvoj stav bio puno blizi tzv MMT (modern monetary theory) tj nekoj vrsti neochartalijanaca, s obzirom na ulogu drzave koju zastupas. Doduse, cudno mi je sto od friedmana prihvacas analitiku a ne ostalo jer su njegovi zakljucci upravo proizlazili iz analitike. npr friedman rule je rezultat dugogodisnjeg rada u istrazivanju monetarne povijesti i teorije, jednako kao sto je protivljenje keynesijanizmu djelomicno rezultat njegova fokusa na drugaciju teoriju funkcije potrosnje i odbacivanju ideje zamke likvidnosti (npr na temelju njegove teorije potraznje za novcem).
    Morao bi razmisliti kako ideje prezentirati na sistematican i konzistentan nacin, kad ovako uletis, bar meni, nije jasno o cemu pricas jer se postavis, ili kao da mi to sve znamo ili kao da smo idioti pa si ti misteriozni mag koji ce nam to docarati, a to je kao sto je i Vedran napisao, bahat pristup. Korisniji bi bio upravo Friedmanov pristup koji mozes vidjet ako pogledas koji njegov video.

    sto se tice ovog mog pitanja prije, kako ne kuzis da se ti predstavljas kao ekonomski samaritanac, a ponosan si kako ne vjerujes u njih, tj postoje inkonzistentnosti u tvojim izjavama.

    Pozz

    • Svibanj 9, 2013 u 12:46 am

      @Petar
      čitao sam malo tvoj blog i naišao na članak gdje kritiziraš hnb. iako se ja slažem da je hnb dio problema i da nije napravio puno. no nije mi jasno kako misliš da bi monetarna ekonomija mogla rješiti naše očito fiskalne probleme odnosno kako misliš da se neka monetarna akcija ne bi odrazila na daljnje zaduživanje države i povećanje potrošnje neefikasne i bolesno rasipne države?
      Naime koliko ja vidim banke isključivo preferiraju financiranje države naspram gospodarstva…ako možeš to malo pojasniti što točno ciljaš. poznato mi je ovo sa ngdp-om iako nisam makroekonomist pa mi je možda malo teže razumjeti tvoje argumente. ja bilo kakvu makroekonsku akciju hnb-a vidim samo u produbljivanju duga džave i odgađanje fiskalnih prilagodbi (dok god mogu dobiti išta odgađaju reforme)
      pozdrav

      • Petar Sisko
        Svibanj 9, 2013 u 6:14 pm

        Vedrane, provat cu ovih dana spojit neki post na tu temu, po meni hrvatska ima i monetarni i strukturalni problem, nije pitanje samo pojedinih poteza HNB-a vec mislim da je potrebno minjat pristup monetarnoj politici (cilj, strategiju, komunikaciju). Ako vidis postove koje sam pisao kao odgovore Vuku, vidjet ces da sam i sam rekao da imam “moralni” problem u slucaju da se ispostavi da je vecina problema zaista monetarna, tj da bi popravak situacije politicari iskoristili u svoju korist. Nisu tu ni ekonomisti drugaciji,npr krugman iste brojke vidi na jedan nacin, mi market monetaristi na drugi…

        Pozz

      • Svibanj 10, 2013 u 10:16 am

        čitam baš zadnji post na Selginovom blogu, gdje piše o kombinaciji gold standarda i centralno banakarskog sustava i upravo i on spominje da bi čak i u takvom sistemu države vjerojatno koristile zlato za daljnje zaduživanje. meni se nekako čini da je možda u okolnostima u kakvim smo mi bolje izgladniti zvijer nego ju pokušavati staviti na dijetu. pišite vi dalje zanimljiv je blog.

    • Svibanj 9, 2013 u 10:55 am

      @Petar Sisko, preklapanje mojih stavova i MMT-a je u detekciji da država mora stvoriti novac i njime financirati deficit proračuna. Međutim MMT u primjeni ide na ruku postojećim bogatašima i bankama te na taj način radi krpariju koja itso kao i libertarijanizam ide njima na ruku. Moje ekonomsko znanje nije formalno, ali bolje razmišljam svojom glavom od mnogih ekonomisita. Npr. zbog nevjernih Toma koji pričaju o kapitalizmu i uspjehu pojedinca, napravio sam malu simulaciju: https://sites.google.com/site/financijskisustav/Simulacijafinancijskogsustava.xls?attredirects=0 . Simulacija nije naštimana i svatko ju može mijenjati da bi dokazao svoju argumentaciju. Pogledajte je i proučite. Primjenite liberalna načela kod svakog od 4 subjekta i banke (nema korporacija i korupcije – državna potrošnja može biti jednaka prema svima ili promjenjiva) te vidite koje rezultate postižete. Utrošio sam više dana da napravim tablicu. Utrošite berem koji sat da uvidite da liberalna načela u vezanom financijskom sustavu ne funkcioniraju dobro za sve. A oni koji ispadaju iz igre ne modu dalje ići u minus. Stoga je logično kuda sve vodi.
      Zbog toga vas pozivam da razmislite o promjeni mišljenja: http://www.slate.com/articles/arts/the_dilettante/2011/06/the_liberty_scam.single.html . I to ne na ideološkoj bazi, nego na temelju dokaza i ove simulacije koju vam nudim u prilogu.

      • Svibanj 9, 2013 u 12:02 pm

        @nostra
        o kojem slobodnom financijskom sustavu ti govoriš ja nemam pojma.

        tvoji argumenti su tipični “straw man”, kojeg bismo mi sad kao trebali braniti. financisjki sustav kakvog poznajemo je sve samo ne libertijanski, a ponašanje banaka je sve samo ne slobodno tržišno.

        ako želiš raspravljati o libertijanskim načelima financijskog sustava, odnosno argumentirati protiv, preporučam da odeš George Selginu
        http://www.freebanking.org/

        Matt Ridley načeo temu o privatnom novcu i budućnosti ali i prošlosti istog, referira se na Selgina.
        http://www.rationaloptimist.com/blog/the-bitcoin-bubble-and-birmingham-tokens.aspx

  7. Svibanj 9, 2013 u 12:41 pm

    @vedran2006, kaj je ovo? Imate ruke i napravite malu simulaciju tog svog slobodnog financijskog sustava pa da vidimo. Ne priznajem ništa nego samo analitiku. A priča o bitcoinu me uopće ne interesira. Pokažite kako te vaše ideje funkcioniraju u konkretnoj simulaciji sa novčanim transakcijama. Ne izvlačite se na mene. Dokažite svoje stavove primjerom koji radi. To će biti dokaz da ste u pravu.

    • Svibanj 9, 2013 u 1:00 pm

      nisu to nikakve moje ideje, ako vas zanima kažem odite na free-banking, pa tamo tražite simulacije.
      a ovu vašu preporučam da ne gubite vrijeme ovdje sa nama, nego da ju odmah prijavite za nobelovu nagradu. možete poslati i u sj.koreju tamo možda dobijete i državljanstvo na osnovu svog doprinosa “istini”..

      • Svibanj 9, 2013 u 1:44 pm

        He, he, niste provjerili da li to što zagovarate zbilja funkcionira. A meni govorite da ja pričam gluposti. Toliko o vjerodostojnosti ideja koje nisu vaše, ali ih prodajte drugima.

  8. Petar Sisko
    Svibanj 9, 2013 u 6:05 pm

    @Nostr Dobro si ti utrosija vremena u simulaciju, ali u excell tablici ne mores pokazat stvari kao sto su incentivi, optimizacija ponasanja subjekata, ravnoteze itd. Mislim da bi, ako mislis da imas tu nesto, sve ove relacije trebao formulirati matematicki, tako bi bilo puno preglednije. Tvoja tablica je okvir u kojem ne vidim puno osim da si postavio neki model – ja taj model ne vidim iz tablice. nema smisla da gubim sate na shvacanje necega sta se moglo postaviti na nacin kako struka vec radi godinama – da se vide asumpcije, da se vide relacije i rezultati. Onda se ti rezultati mogu pokusati empirijski testirati. Posto tako nesto ne postoji, mogu se raditi counterfactual analize na modelu gdje bi imao rezultat koji je pregleda u odnosu na ono sto imamo sada. Ukratko ti govorim da napises clanak u kojem predstavljas ideju na nacin koji je razumljiv. Nemoj ovo shvatit ko kritiku, vec vise ka upute potrosaca kako ucinit stvari preglednijima. Recimo ako si postavio racionalnog utility optimizirajuceg agenta (subjekta) u bazu modela znao bi da se meni ne isplati trositi vrijeme na pokusaj razumjevanja tablice kojoj ne znam gdje je pocetak gdje je kraj u odnosu na moje preferencije. Tj ja ne znam koji je cilj postojanja 4 od ova tvoja subjekta, koja je rekacijska funkcija itd. Po meni cinis gresku kad povezujes centralnu banku (pitanje kreacije novca) sa financijskim sustavom, ali u tom stavu sam i ja cesto sam pa ne ocekujem razumijevanje.

    Pozz i sritno

    • Svibanj 9, 2013 u 10:15 pm

      @Petar Sisko, hvala na kulturnom odgovoru. Međutim, tablicu sam napravio da bih mogao simulirati stvari koje sam logički već znao. Međutim, nisam mogao znati kako će se točno razvijati u nekom konkretnom slučaju. Meni je jasno da se vi u odgovoru izvlačite da je simulacija nepotpuna. Međutim, daje se prilika svakome da napravi bolju simulaciju pa da dokaže nešto. Izostanak bilo kakvih transakcijskih simulacija pokazuje možda da se takvim simulacijama može razotkriti skrivena istina.
      ——
      Inače tablica je čisto računska i bilo je teško ugraditi neku umjetnu inteligenciju u ponašanje subjekta. Međutim, simulacija omogućava da skoro ravnopravni subjekti određuju cijenu svojih usluga (ili možemo reći da će isporučiti više usluga po manjoj cijeni). U tom određivanju cijene sam ugradio težnju (pohlepu) da postignu određeni saldo na računu. Zanimljivo je to da kako subjekti postižu sve veći kumulativni saldo tako smanjuju cijenu te time padaju porezni prihodi države (koji su iz prometa). A sličan taj efekt imamo i sada. Lova je akumulirana i cijene su možda negdje pale te pada promet i porezni prihod. Samo danas je više u pitanju besparica nego izostanak potrošnje akumuliranog novca.
      —–
      Nadalje, tek paralelnim generatorom dizanja cijena (ili produkcije i potrošnje) uspio povećati porezne prihode u državi. Tj. kada država uzima kredite i trošenjem napravi porast prometa i porast prihoda to ne može trajati u nedogled. Kada novac završi u nečijim uštedama, on prekida cirkulaciju. Svojedobno je naš ministar financija Linić izjavio da će inflacijom potaknuti privredu. I točno, inflacija podiže porezne prihode jer cijene rastu. Međutim, količina novca se mora povećati. I to ne smije biti na račun duga. Samo Slavko je zaboravio da to nije kao nekad u SFRJ (kada smo štampali novac bez duga).
      —–
      I da zaključim, bez obzira što tablica nije savršena, može pokazati vezu između poreznih prihoda i crkulacije novca. Ona priča da je neka sitna inflacija potreba da bi se potaknula potrošnja, a ne štednja je točna. Jedino što cijene ne smiju rasti brže od inflacije jer se time ulazi u hiperinflaciju. Druga stvar koja se vidi iz tablice je da je sustav povezan i da financijski uspjeh pojedinaca ima refleksiju na druge u državi. I to nema veze sa njihovim sposobnostima, nego sa knjigovodstvenim zakonitostima povezanog sustava. Prema tome, ne možemo proglasiti financijsku slobodu pojedinca jer svojim formiranjem cijena utječe na financijsku slobodu drugih. Samo pojedinac koji sam može zadovoljiti sve svoje potrebe bez interakcije sa drugima može biti apsolutno slobodan u svakom pogledu (Robinson Cruso bez Petka). Zbog te povezanosti i zbog tendencije da učinimo bolji život svima u državi, ne možemo gajiti ideal b eskrajne osobne slobode, nego zajedništva i što pravednijeg dijeljenja plodova rada. I to pokazuje baš ova simulacija. Tek kada se tako uskalde odnosi cijena da nitko ne radi bez gubitka (osim države koja gubitak sanira emisijom novca) imamo održiv financijski i gospodarski sustav. Naravno ovo je u idealnoj simulaciji. Praktično je to skoro nemoguće postići za sve u državi. Međutim, ako krenemo sa pozicije potpuno slobodnog formiranja cijena tada niti teoretski ne možemo postići cilj o kojem pričam (što je lako simulirati u XLS tablici jer većina rezultata simulacije završi tako sve dok se ne pronađe rješenje koje je donekle zadovoljavajuće za sve). A broj onih koji su u gubitku može biti znatno veći i ne može im se pomoći.
      —–
      Liberalne ideje čak i u jednostavnoj simulaciji ne vode ka boljem društvu, a kamo li u praksi. nije čudo da je Robert Nozick, filozofski otac libertariarizma, odustao od pokreta koji je inspirirao.

      Toliko od mene. N.Z.

      • Svibanj 10, 2013 u 10:28 am

        bravo!
        očekujem da ovaj svoj model prvo uvališ španjolcima, te očekujem da pošteno i ja zaigram u realu ili barceloni, a ne samo pohlepni ronaldo i modrić.

        ako utakmice reala i bracelone nakon toga postanu negledljive, imaju gledatelji pošteno odsjediti cijelu utkamicu, kako i rpiliči pravom pravednom drutšvu koje zagovaraš.

        nakon toga želim nastupiti sa rollingstonesima na wembleyu, pa te molim da također ovaj svoj model uvališ i englezima. svirao bih bubnjeve i pjevao pa se nadam da ćeš objasniti Charlie Wattsu i Micku Jaggeru da je to s ciljem poštenieg i manje pohlepnog društva…

        postati ću kasnije još svojih želja s ciljem povećanja pravednosti ovog nepravednog društva gdje samo odabrani napreduju. hvala ti na genijalnim idejama.

  9. Svibanj 10, 2013 u 12:02 am

    Nostradurus Zagrebački :

    Inače tablica je čisto računska i bilo je teško ugraditi neku umjetnu inteligenciju u ponašanje subjekta. Međutim, simulacija omogućava da skoro ravnopravni subjekti određuju cijenu svojih usluga (ili možemo reći da će isporučiti više usluga po manjoj cijeni). U tom određivanju cijene sam ugradio težnju (pohlepu) da postignu određeni saldo na računu. Zanimljivo je to da kako subjekti postižu sve veći kumulativni saldo tako smanjuju cijenu te time padaju porezni prihodi države (koji su iz prometa). A sličan taj efekt imamo i sada. Lova je akumulirana i cijene su možda negdje pale te pada promet i porezni prihod. Samo danas je više u pitanju besparica nego izostanak potrošnje akumuliranog novca.

    Porezni prihodi u određenom trenutku padaju sa rastom poreznog opterećenja. Ili će ljudi tražiti sve više načina kako izbjeći porez, ili će se preorijentirati na supstitut ili nešto drugo (Lafferova krivulja i porezna evazija).
    Dobar primjer za to je spuštanje carina koji je uzrokovalo veće carinske prihode.

    Nisam imao vremena odgovarati na sve napisano, niti proučiti priloženi model, pa oprosti ako malo “tapkam u mraku” što se modela tiče, no napisao si kako si ugradio određeni stupanj težnje/pohlepe u njega. Pohlepa nije fiksni čimbenik i svakom čovjeku se neprestano mijenja. Danas si recimo nebrojeno puta promijenio nivo pohlepe za hranom, a taj nivo se mijenjao ovisno o tvojim postupcima. Možda ti se čak pojavila i nepredvidiva pohlepa za slatkim nakon ručka, a recimo da vrlo rijetko jedeš slatko. Stavljanje jednog čovjeka u takav model izrazito je teško, a cjelokupnu ekonomiju nemoguće.

    Nostradurus Zagrebački :

    Kada novac završi u nečijim uštedama, on prekida cirkulaciju.

    Zašto? Ako ja štedim, banka će taj novac iskoristiti recimo za kreditiranje proširenja tvoje tvornice.
    Čak i da ga spremim u madrac, ekonomija se cjenovno prilagođava drugačijoj količini novca u opticaju.

    Nostradurus Zagrebački :

    Međutim, količina novca se mora povećati.

    Mislite ako se povećava količina bogatstva da treba povećati i količinu novca? Zašto ne ostaviti istu količinu novca, a pustiti da se cijene smanjuju?

    Nostradurus Zagrebački :

    Druga stvar koja se vidi iz tablice je da je sustav povezan i da financijski uspjeh pojedinaca ima refleksiju na druge u državi. I to nema veze sa njihovim sposobnostima, nego sa knjigovodstvenim zakonitostima povezanog sustava. Prema tome, ne možemo proglasiti financijsku slobodu pojedinca jer svojim formiranjem cijena utječe na financijsku slobodu drugih.

    Moguće da nisam shvatio, no što je loše u tome da financijski uspjeh nekoga ima utjecaj na još nekoga? Ako netko napiše odličnu knjigu i zaradi na tome, te uposli još XY ljudi na tisku, suvenirima, majicama, snimanju filma i slično, nisu li svi sudionici toga bogatiji?
    Uostalom, slobodnim formiranjem cijene nečega okolina nije prisiljena kupiti baš to. Visoka cijena tražene robe je signal okolini da u proizvodnji slične robe postoji zarada, stoga će se takvom proizvođaču vrlo brzo pojaviti konkurencija. Osim naravno, ako državna regulativa tu konkurenciju ne zaustavi.

    • Svibanj 10, 2013 u 11:04 am

      Kada štednja krene u kredite i na tome se zaračunava kamata to je put ka jačanju lanca zarađivanja do granica pucanja. To je vidljivo u našoj zbilji. Puno je bolje poticati potrošnju nego posuđivanje uz kamatu. Pa čak je manja šteta da štednja stoji nego da se koristi kao kredit nekome. Naime, Mio fondovi ulažu našu štednju i očekuje se napredak u vrijednosti kapitala. Međutim kako, ako je novac dug te je tada sve pod hipotekom duga. Kako se može gospodarstvo nositi i uzimati sve veće kredite da bi radilo akumulaciju?
      ——
      Ograničenje količine novca uopće nema nikakvog smisla. Deflacija je opasnija od inflacija. Pa valjda čitate radove M. Friedmana.
      —–
      Čini mi se da još uvijek ne možete shvatiti moje riječi da nema slobode u financijskom pogledu jer je sustav međusobno knjigovodstveno vezan. Zamislite da vežete dva čovjeka konopcem i kažete im da imaju slobodu ići kuda hoće. Točno je imaju, ali zajedno. A ne svako u drugom smjeru. To je bit svega. Oni mogu puno toga učiniti zajedno premda su vezani. Vaša teorija je da svatko slobodan i može raditi što hoće te da će to uroditi zajedničkim uspjehom.🙂

      • Svibanj 10, 2013 u 11:39 am

        ako vežeš dva čovjeka oni nikako ne mogu biti slobodni. kao što rekoh straw man.

  10. Svibanj 11, 2013 u 2:48 pm

    vedran2006 :
    ako vežeš dva čovjeka oni nikako ne mogu biti slobodni. kao što rekoh straw man.

    Kako vam je jasno sa užetom, a nije sa financijskim transakcijama koje su također međusobne vezane? Čim postoji djelovanje jednih na druge, više nema slobode. A to i sami zaključujete kada je u pitanju konopac.

    • Svibanj 11, 2013 u 2:49 pm

      Kad sam mislio na vezanje dva čovjeka konopcem, mislio sam na udaljenosti od recimo 2m. Svako se osjeća slobodnim dok onaj drugi ne krene u drugom pravcu.

  11. Petar Sisko
    Svibanj 11, 2013 u 9:53 pm

    @vedran da, i ja se slažem, ne mislim da je zlatni standard sa centralnom bankom garancija manjeg zaduživanja. Znam da je primamljivo gledati situaciju u kojoj se država više ne zadužuje, i još bolje, monetarni sustav joj onemogućuje isto – ali nikakav monetarni sustav nije garancija istoga, bar dok drzava stvara regulatorni okvir. Ja pokušavam gledati stvari sa malo pragmatičnije pozicije. Kad bi ljudi shvatili da novac drzavi ne pada s neba bila bi cijela stvar puno lakša i mislim da je to ono sto blogovi pa mozda kasnije i neki jaci mediji trebaju propagirati. Zamisli kako je teško objasniti to kad, kao ja, zagovaraš monetarnu politiku koja bi sad bila aktivnija (doduše reagirala bi smirujuće i na ekscese prije), tj lako je zamijeniti moj stav s stavom nekog sindikalnog retaja jer ljudi cuju samo “printaj”.
    Pogledaj ovaj novi post, pokusao sam pokazati svoje vidjenje stvari, koje mislim vise manje sumira, u kontekstu monopolizam clanka, zasto sindikati nemaju pravo oko povecanja potrosnje (tj zasto ne mislim da bi imalo efekte na ukupnu potraznju) i ako vec nece sredisnja banka reagirati, zasto su strukturne promjene jedini izlaz iz takve situacije.

    Pozz

  12. Svibanj 13, 2013 u 11:58 am

    @petar
    iz nekog razliga nisam uspio komentirati na tvom blogu, pa ću ovdje

    odličan novi članak.

    ja bih volio da još odeš korak dalje, kao očito libertijanski nastrojen nejasno mi je kako pišeš o monetarnoj politici u rukama političara. jasno mi je da ih kritiziraš, ali mi nije jasno kako očekuješ da se nešto s njihove strane pokrene.
    da postoji mogućnost da se od strane države nešto pokrene onda ne bismo trebali slobodno tržište kao rješenje, dakle priču o monetarnoj poltiici u rukama države kao rješenju problema vidim kao priču o rješavanju problema državnim intervencijama no samo da su nam pravi ljudi na pravim mjestima. jasno to ne ide.

    dakle volio bih da pišeš o spoju libertijasntva i monetarne ekonomije, odnosno monetarne ekonomije na slobodnom tržištu. vjerujem da ne moram pojašnjavati na što ciljam.
    keep up the good work

  13. Svibanj 17, 2013 u 7:40 pm

    Tu viziju neće biti moguće ostvariti bez puno povoljnijih uvjeta za nove investicije, domaće i inozemne, osobito u obnovu hrvatske industrijske proizvodnje, orijentirane prema izvozu i supstituciji neprirodno visokog uvoza. U uvjetima vrlo suženog prostora za daljnji ekspanzivni rast domaće potražnje, priliku za gospodarski oporavak i rast treba tražiti u povećanju produktivnosti, jačanju konkurentnosti te rastu izvozne usmjerenosti hrvatskoga gospodarstva.

  1. No trackbacks yet.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: