Treba li većina odlučivati baš o svemu?
U današnje vrijeme prevladava mišljenje kako je nemoguće izgubiti slobodu u demokratskom obliku vladavine. Poznato je kako država može porobiti svoje građane. Brojni carevi, diktatori, kraljevi ili generali dokazali su to kroz povijest, ali demokracija osigurava prevlast volje naroda. Iz tog razloga, dok god čuvamo demokraciju, ne moramo se bojati za slobodu.
Demokratski oblik vladavine predstavlja donošenje odluka putem izbora većine, a provedbu može izvršavati narod putem “direktne demokracije” ili putem svojih predstavnika.
No je li baš uvijek tako?
Ukoliko promatramo tržište, tvrtke koje dovoljno uspješno pružaju usluge ljudima oko sebe napreduju i bogate se. Ukratko, svoju pohlepu za bogatstvom moraju zaslužiti radom i idejama (ukoliko izuzmemo rentijerstvo, spregu sa politikom i kriminalne radnje općenito). U određenom trenutku vlasnike uspješnih poslova ostatak društva počinje nazivati gramzivima i pohlepnima. To društvo istovremeno također želi više za sebe: žele tv, kompjuter, internet, auto, stan, vikendicu, ukratko, žele više i bolje nego trenutno imaju. No većina se, umjesto da poduzme korake poput poslovnih ljudi, okreće demokraciji. U svojoj vlastitoj pohlepi, neprestano glasaju za političare koji propagiraju oduzimanje imovine bogatijima, kako bi istu preraspodijelili siromašnijima.
Dakle, iako smo svi mi pohlepni za boljim, lakšim i jednostavnijim životom, neki svoju pohlepu utažuju moralnim putem, tj. vlastitim trudom i radom bilo u svojoj ili tuđoj tvrtki. Drugi demokratskim putem izglasavaju oduzimanje imovine, te sistem pretvaraju u legalnu krađu. Tužna činjenica jest da se demokracija pretvorila upravo u to – sistem kupovine glasova u kojem siromašnija većina bez ikakve odgovornosti neprestano staje uz političare koji propagiraju veće poreze bogatijoj manjini i redistribuiraju tuđu imovinu u zamjenu za glasove na izborima.
Takvo izglasavanje redistirbucije naši političari upakirali su pod terminom socijalna pravednost, koja je naravno za “opće dobro”, zapravo je ništa drugo nego – socijalizam. Redistribucija je krađa. To je ništa drugo nego prisilno uzimanje (pokušajte ne platiti neki državni namet) jednoj skupini, kako bi se dalo drugoj. Ljudi kojima se bogatstvo oduzima najčešće nisu glasali za provedbu takve akcije, ali oni koji bi taj novac trebali primiti uvijek jesu za provedbu te akcije.
Ukoliko pogledamo proračun vidjet ćemo kako ovdje nije riječ samo o pomoći najsiromašnijima i porezu prikupljenom radi funkcioniranja policije, sudstva, vatrogasnih postrojbi ili države općenito, nego činjenici kako većina novca prikupljenog putem poreza zapravo završava u džepovima drugih osoba, bilo da je riječ o potporama raznim strankama, udrugama, subvencijama državnih tvrtki, poljoprivrede, turizma i slično. Drugim riječima, socijalna pravda svodi se na poticanje nerada. Jedan takav pogled na poticaj turizma, koji ljudima izbija novac iz džepa, a zauzvrat im nudi manju vjerojatnost odlaska na ljetovanje napisao je Kapitalac.
Ljudima koji su uložili svoje vrijeme i riskirali novac kako bi poboljšali svoju budućnost, nudeći društvu proizvod koje ono svojevoljno kupuje kako bi poboljšalo svoj život, sada isto to društvo koje ne vidi godine rada i rizika, ljubomorno na vidljivi uspjeh, demokratskim akcijama nameće razne poreze, restrikcije i propise. Sve to u konačnici samo dovodi do smanjenja produktivnosti, poskupljenja proizvoda i cjelokupnog sustava, te u konačnici i veće nezaposlenosti.
Ovo je daleko od vjerovanja kako demokracija sama po sebi čuva slobodu, a pod tom iluzijom vrlo je jednostavno izgubiti slobodu i ne shvatiti to dok nije kasno. Narod može malo po malo, ovisno kako se većina kreće, oduzimati prava pojedinim skupinama, dok se na kraju mjere podržane od većine ne okrenu upravo protiv njih samih. Jedan od takvih primjera jest porez na dodanu vrijednost, čije uvođenje je sredinom XX. stoljeća odobravala većina Francuza kao sredstvo oporezivanja isključivo velikih kompanija, tj. bogatog sloja društva. Danas vidimo kako svi plaćamo taj porez i to u nemalim iznosima. Pošto je bogatstvo prilično proizvoljan pojam, slična stvar se već događa sa imovinom, a uskoro će i sa štednjom.
Sloboda ne znači raditi bilo što ukoliko je to odobreno demokratskim sustavom, niti da je takva akcija sama po sebi značajka slobode i u interesu slobode. Pravo glasanja ne možemo izjednačiti sa slobodom, nego samo kao mogućnost sudjelovanja u demokratskom procesu. U demokraciji uvijek treba biti svjestan kako većina, vođena isključivo pohlepom, a ne i moralom i razumom, vrlo lako može prouzročiti gospodarsko i političko samoubojstvo.
Iluziju kako je sloboda osigurana dok god postoji demokratski izabrana vlast svakodnevno možemo vidjeti i u novinskim člancima, na primjer kada razne službe nalažu roditeljima kako trošiti novac na dijete, ili kako razne agencije za “zaštitu” provode cjenovne kontrole, u pojedinim slučajevima zabranjujući čak i pojeftinjenja. Političari su danas postali dobri glumci na opasnom natjecanju popularnosti, koji u konačnici brinu samo o svojim kampanjama i mandatima, a ne stvarnom napretku zemlje i njenih državljana.
Zaista je čudan taj koncept slobode, u kojoj je pojedinac prisiljen plaćati provedbu zakona koji je usmjeren protiv njega, ili ideje s kojom se ne slaže.
Monopolizam 
Nije bit demokracije u vladavini većine, nego u izboru najboljih predstavnika naroda u predstavničko tijelo koje svoje odluke donosi nakon temeljite rasprave i pretvara ih u zapisana načela (Ustav) kojih se nakon toga trebaju stalno pridržavati pri donošenju svakodnevnih odluka (zakona i dr.).
Direktna demokracija je po mom mišljenju vladavina rulje kojom netko kratkoročno manipulira radi ostvarivanja svojih prikrivenih ciljeva, baš kao što je to vidljivo iz priloženog stripa.
Vladavina rulje nije demokracija.
Ne, bit demokracije upravo jest u vladavini rulje. Što je demokracija direktnija to je demokratičnija, pravija. To sam i Vedranu napisao prije par dana: pokušaji da se demokracija redefinira tako da zapravo znači “ograničena vladavina rulje” su besmisleni i samo unose konfuziju. Da bi uopće mogli raspravljati moramo koristiti iste termine. A stoljećima se zna što je demokracija: vladavina rulje.
🙂
vidiš ironiju. da bismo moglim raspravljati moramo terminologiju uskladiti sa tvojom (ili si ti zauzeo meritum većine?).
Svejedno kako god, vidiš kad nema demokracije nastupa autokracija.
neznam zašto ljudi koji se zalažu za slobodu vole postavljati ultimatume? prvo sloboda, sad ti?
ako želimo raspravljati raspravljat ćemo, upravo nerazumjevanje je razlog za raspravu. kada se svi slažu i svima je sve jasno, meni se pali lampica, nešto ne štima.
🙂 nemoj zamjeriti ništa osobno.
Mojom? Pa pogledajte u rječnik Ili udžbenik povijesti…
Mijenjanje definicije riječi “demokracija” korisno koliko i mijenjanje definicije riječi “plavo”.
Dakle, dva su viđenja:
Moje: demokracija je neograničena vlast rulje, a onaj tko priča o nečemu drugome treba koristiti termin “ograničena demokracija” (ili sličan)
Vaše: demokracija je ograničena vlast rulje, a onaj tko priča o nečemu drugome treba koristiti termin “neograničena demokracija” (ili sličan)
Moje je ispravno :), a mislio sam da vi griješite iz neznanja. No ako je iz namjere, OK, vaša stvar.
pokaži mi riječnik gdej piše da je demokracija tiranija većine. nemojmo izvrtati
evo wiki
While there is no universally accepted definition of “democracy,”[4] equality and freedom have both been identified as important characteristics of democracy since ancient times.
pametnom dosta.
A ti misliš da ćeš na Wikipediji, koja se ponosi svojom demokratičnošću, naći nešto loše o demokraciji. E jesi se potrudio. To ti je kao da u Vatikanskom glasniku tražiš definiciju inkvizicije 😉
Selektivno čitaš,… sve ti piše na wikipediji.
“Majority rule is often listed as a characteristic of democracy. Hence, democracy allows for political minorities to be oppressed by the “tyranny of the majority” in the absence of legal protections of individual or group rights.”
Onda klikneš na “tyranny of the majority” i dobiješ…
“A term used in Classical and Hellenistic Greece for oppressive popular rule was ochlocracy (“mob rule”).”
Pa onda odeš još i na “Ochlocracy”…. i tako…
Vladavina rulje je očito pogrdan izraz za demokraciju i onaj tko ga koristi vjerojatno nema puno simpatija za istu, ali u demokraciji većina odlučuje.
Pike, ali to je upravo što ja tupim cijelo vrijeme.
demokracija i tiranija većine nisu istoznačnice.
demoracija uz “in the absence of legal protections of individual or group rights” = tiranija većine
@b16a2
članak ukazuje na neke dobre stvari, ne bih se htio poanvljati ali evo moram.
Naime svi mi znamo da kompanije korupcijom dolaze do zarade mimo tržišta kroz politiku.
I u čemu je sad problem kada su istu metodu izabrali siromašni? Zašto je to problem demokracije odjednom, a ono prije (s potpuno istim ishodom) nije. Ne bismo li na vrlo jednostavan način mogli ograničiti efekte i jednog i drugog.
Smanjenjem ovlasti.
Po mojem shvaćanju libertijanci ukazuju na taj koruptivni element politike u smislu ovlasti politike i ukazuju da smanjenjem ovlasti će se taj neminovan proces (koji nemožemo iskorijeniti nikad dok god imamo državu i vlast) smanjiti. Smanjenje ovlasti politike, povećanje ovlasti/slobode pojedinca.
Zar nije ista stvar sa demokracijom, treba smanjiti ovlasti demokratskom odlučivanju, svesti ga na mjeru u kojoj će njegova šteta biti manja.
Kao što većina nas (osim nekih :)) shvaća, trebamo makar minimalnu državu, pa tako trebamo i makar minimum demokracije
Ukidanjem demokracije nismo učinili ništa, autokracija nije ništa bolja zar ne?
ajmo adresirati problem na pravu adresu. Trebamo smanjiti ovlasti države.
Poanta je bila u tome da ne možemo uvijek staviti znak jednakosti između slobode i demokracije kako se općenito priča, jer demokracija itekako može biti smrt slobodi. Pa slobodno tržište je demokracija u kojoj kupci glasaju o kvaliteti proizvoda svojim novčanikom.
točno tako, ovo potpisujem.
demokraciju ne možemo izjednačiti s ničim to je samo alat. kao što i pištolj nemožemo izjednačiti sa ubojstvom. o ljudima ovisi kako će se određeni alat koristiti.
zato se meni ne sviđa proganjanje demokracije (jednako kao i slavljenje), jer me to podsjeća na intervencioniste koji su zabranili vatreno oružje jer je netko nekoga ubio s tim.
Malo upornije isticanje prirode i opasnosti demokracije s moje strane datira od čitanja knjige Hansa Hermana Hoppea “Democracy – God that failed”. Knjiga je kratka, ali čak ju nije potrebno ni čitati, Hoppe je svoj argument izložio i u brojnim člancima i predavanjima na internetu.
Dakle, i ja sam podrazumijevao demokraciju, automataki i bez nekog razmišljanja, kao nešto potpuno dobro, dok mi pažnja nije skrenuta na probleme. Toliko smo kroz medije bombardirani demokracijom kao dobrom stvari, nečime što je suprotno svim groznim trećesvjetskim diktaturama, da ju smatramo jamcem i sastavnim dijelom dobrog, zapadnog načina života i propitujemo onoliko koliko propitujemo je li dobro u stanu imati toplu vodu. Zato uostalom i toliki otpor kad ju nazovem pravim imenom – vladavina rulje :). Jer svi imaju pred očima neku švedsku ili američku demokraciju, gdje se pojedinac poštuje, a zanemaruju demokraciju koja diljem svijeta u ovom trenutku linčuje ljude zbog vrijeđanja vjere. E pa ljudi moji, ova druga je također punokrvna demokracija, nikakvo zastranjenje.
Planiram to pročitati neko vrijeme, pa nikako.. uglavnom, njegovi argumenti protiv demokracije imaju smisla, ali mislim da je preoptimističan kod benevolentnosti monarhije. Zamisli Sjevernu Koreju kao monarhiju pod dinastijom Kim. Iako je sve tamo njegovo privatno vlasništvo, jedino Kim i vojska koja ga čuva imaju povlastice, dok ostatak stanovništva živi u bijedi.
Problem sa Sj. Korejom je što dinastija ima vlasništvo i nad ljudima, a ne samo imovinom.
Recimo u jednom Lihtenštajnu su nedavno povećane ovlasti monarhu, a najbogatiji su. Ne ulazim u to dal je to bogatstvo rezultat (i) monarhije niti da li je komparativno monarhija bolja od demokracije, samo primjećujem… 🙂
Pištolj može i ne mora dovesti do ugrožavanja nečijeg života, slobode i imovine, a demokracija, shvaćena i provođena na današnji način (društveno-politički sustav kao oblik posrednog upravljanja državom demokratskim izborima), uvijek ugrožava ili život ili slobodu ili imovinu ili bilo koju njihovu moguću kombinaciju onih koje žive na određenom državnom teritoriju, ali ne žele sudjelovati u takvom političkom poretku – dakle, A i B, neizazvani štetnim postupanjem osobe C spram njih i njihove imovine, odlučuju o osobi C, a da je prethodno nisu pitali želi li pristati na takva pravila igre, štoviše, ako se osoba C ljubazno zahvali na sudjelovanju, osobe A i B spremno dalje tjeraju svoj naum, pa ako treba, i upotrebom sile. Primjer: A i B smatraju da je C dužna sudjelovati u podmirenju troškova njihovog zdravstvenog osiguranja i školovanja. Osoba C kaže: ne, hvala, neka svatko plaća svoje troškove. Osoba A i B demokratski zaključuju da je osoba C sebična i pohlepna i za to joj ostave još 8 dana da podmiri namet jer će joj, u suprotnom, na vrata poslati naoružane čuvare demokracije koji će je sigurno i “zakonito” odvesti u zatvor.
Svi društveno-politički modeli: komunizam, fašizam, feudalizam, robovlasništvo, liberalna demokracija, socijalizam ili bilo koji drugi koji vam pada na pamet – dobri su i sjajni su ako se provode na dobrovoljnosti članova zajednice, tj. ako se pravila političke igre ne odnose prisilom na one koji u toj igri ne žele sudjelovati.
Što me briga tko mi – neizazvan mojim ponašanjem za koje je utvrđeno da su njime ugrožena ili oštećena ista takva prava drugih – i na koji način “zakonito” umanjuje ili oštećuje moje pravo na život, slobodu i imovinu. Svejedno mi je tko je pljačkaš i ubojica – demokrat, nacist ili komunist.
@sloboda ili ništa
ne govorim o izborima, govorim o alatu.
“demokracija, shvaćena i provođena na današnji način (društveno-politički sustav kao oblik posrednog upravljanja državom demokratskim izborima), uvijek ugrožava ili život ili slobodu ili imovinu”
i kapitalizam shvaćen i provođen na današnji način ugrožava …
no jel to problem do kapitalizma ili do provođenja?
isto bi se moglo konstruirati i za mnoštvo drugih alata. i pištolj se danas shvaća i koristi kao sredstvo za oduzimanje života, slobode i sl. iako se može koristiti i za samoobranu, ali kako je zabranjeno imati oružje. ubojstvo se može planirati, a samoobrana ne. dakle mi smo svojim dizajnom odredili način korištenja.
da ne bude zabune, mi se i trebamo baviti problemom korištenja, a ne teorijom. no moramo razumjeti srž problema, ne možemo case graditi na predrasudama i krivim premisama, jer na taj način možemo doći do potpuno pogrešnih zaključaka.
U čemu je problem? Zašto jogunasto nastavljaš u svojim tvrdnjama kad je stvar u osnovi jednostavna i lišena svake suvišne “filozofiije”?
Dakle, današnji “kapitalizam” – ali i bilo koji drugi – možeš, naravno, promišljati i ocjenjivati ovako ili onako, nazivati ga ovakvim ili onakvim alatom, možeš tvrditi da ovo danas ovdje kod nas nije kapitalizam, da ga ima u Hong Kongu ili Somaliji. Možeš i s tim je sve u redu. Nemam primjedbi.
Međutim, demokratski način upravljanja jednom zemljom ili savezom država (parlamentarna demokracija, izbori i sl.) naprosto ne može biti drugačije ocijenjen nego kao nasilje većine nad manjinom, i to iz jednog jedinog jednostavnog razloga – jer njegova pravila kažu da većina može donositi pravila koja se primjenjuju i na manjinu koja ne želi sudjelovati u anonimnom nasilju većine i koju ta demokratska većina nikada nije pitala za suglasnost ili pozvala u društvo dobrohotnih demokrata.
Ne znam kako da ti bolje objasnim: država je, dakle, demokratska, ima ustav i zakone i ti dokumenti kažu da se njihova regulatorna moć proteže na sve građane, pa čak i na one, to, naravno, ne kaže i tu je “demokratski” keč, koji ne žele biti dio demokratskog procesa.