Početna > Hrvatska, investicije, kriza, krugman, porezi, posao > Laž, velika laž, BDP

Laž, velika laž, BDP

Naši ekonomisti ponovno se bave predviđanjem kretanja BDP-a, koje je zapravo poprilično jednostavno u ovo vrijeme: ukoliko država pokrene velike investicije, BDP će rasti, u suprotnom neće. Zašto? Sve skupa je besmisleno jer BDP gledaju isključivo kao brojku koja predstavlja sumu jednakovažnih elemenata. Pogledajmo formulu za izračunavanje:

BDP=C+I+G +X

Ovo je jednostavna verzija keynesianskog modela bruto društvenog proizvoda, kojeg čini zbroj privatne potrošnje, investicija, državne potrošnje i razlike uvoza i izvoza. Ideja je to koja u svojim temeljima sadrži destruktivnu misao kako je potrošnja izvor rasta. Gledajući ovu jednadžbu, možemo lako uvidjeti da ekonomisti koji savjetuju kako upravljati državom vjeruju kako je moguće stimulirati ekonomiju povećanjem državne potrošnje. Kada osobna potrošnja i investicije padnu, državna potrošnja trebala bi porasti kako bi se zadržala postojeća razina BDP-a. Hrvatska je imala godine rasta BDP-a, ali taj rast bio je prividan, jer je državna potrošnja iz godine u godinu rasla sve više. Imali smo velike građevinske projekte, poticanja zapošljavanja, spašavanja posrnulih kompanija, no gospodarstvo i dalje tone. Kao lijek, ova vlada razmišlja o novim kapitalnim investicijama koje bi potaknule zapošljavanje.

Problem ovoga jest, kao što je već navedeno, ideja kako državna potrošnja doprinosi rastu blagostanja, no u stvarnosti, ona ubija gospodarstvo. Stvarno gospodarstvo je privatan sektor. Državni sektor proizlazi iz privatnog. Nitko (nadam se) ne smatra kako bi povećana potrošnja kralja uzrokovala blagostanje kraljevstva, kada je kraljeva potrošnja financirana porezima prikupljenim od stanovništva.

Ista situacija odnosi se i na moderne države. Državna potrošnja je parazitska, a što je ona manja, stanovnicima te države je bolje. Svima bi nam bilo bolje kada bi veći broj stanovnika radio na proizvodnji stvarnih roba i usluga, umjesto da ispijaju kave u raznim Ministarstvima za gubljenja vremena, a sve to na naš trošak.

Državni programi koji plaćaju ljudima da ne rade također su poprilično nelogični. Razni oblici socijalne pomoći potiču ljude da ne traže posao (jer im se tako više isplati biti bez posla) podižu nezaposlenost, a financiraju ih trenutni zaposlenici. Svi takvi programi financirani su od strane privatnog sektora putem oporezivanja. Iako takvi transferi ne ulaze u izračun BDP-a, oni realno smanjuju količinu novca kojim privatni sektor može raspolagati, te u konačnici na taj način guše ekonomiju.

Zbog pojačanog oporezivanja koje bi trebalo financirati rastuću potrošnju države ljudi će zatražiti proširenje ili pojačanje socijalnih programa, kako bi vratili dio oporezivanih sredstava kroz neki oblik pomoći. To dovodi do još veće porezne presije i još jedne zablude – nemoguće je da svi subvencioniraju svakoga i da društvo napreduje u cjelini. Stavka G u jednadžbi BDP-a predstavlja upravo to – uz državnu pomoć trebamo jedni potkradati druge i to će nas dovesti do većeg stupnja blagostanja.

Mjere štednje koje naši mediji prenose, u stvarnosti ne postoje, jer ukoliko pogledamo kretanje državne potrošnje gotovo bilo koje države, vidjet ćemo konstantni rast, a ukoliko pogledamo kretanje poreznog opterećenja, vidjet ćemo da ono raste u skladu s apetitima države. Ono što zapravo moramo učiniti jest smanjiti državnu potrošnju, kako bismo smanjili poreze i oslobodili privatni sektor i stanovništvo da sami troše, štede ili ulažu svoj novac prema svojim željama i preferencijama.

  1. Srpanj 17, 2012 u 12:31 am

    Kad je ova nova vlada navodno smanjila državnu potrošnju, ja sam predvidio da neće biti ništa od toga. I izgleda da neće — planirali su rast BDP-a od 0,8%, a pasti će 2%, dakle ni stopa proračunskog deficita ni udio države u BDP-u najvjerojatnije neće pasti, kao što nije pao niti jedne godine od osamostaljenja. Odnosno, najviše što su “bolni rezovi” do sada uspjeli postići je stagnacija državne potrošnje. Pad još nismo vidjeli.

  2. Srpanj 17, 2012 u 10:36 am

    jasan je strah keynezijanaca, i donekle je jasna njihova strategija izlaska iz krize kroz supstituciju privatne potrošnje državnom, kratko i privremeno kako bi se povratio optimizam.
    teorija i praksa su tu jasne.
    no naša vlada i većina naših uvaženih ekonomista, školovanih na planskoj privredi., vide državu kao kolovođu, što po niti jednoj uvaženoj teoriji ne može pomoći, zapravo isključivo odmaže, iz gore navedenih razloga, jer država istiskuje i ono malo privatnih investicija.

    druga stvar koja je ključna, jer utjecaj države potrošnje na pesimizam. Pesimizam potrošaća upravo je posljedica loše ekonomske politike, ljudi osjećaju nesigurnost, i najava pojačanih investicija od države tu nesigurnost neće i nemože otkloniti, odnosno u nekom srednjem roku samo će ju produbiti.

    lijepo o štednji i potrošnji piše ovdje, već sam na više mjesta stavio članak, ali nije na odmet jer pogađa u bit.
    http://triblive.com/opinion/donaldboudreaux/2139451-74/saving-spending-instinct-confidence-economic-economy-existing-less-bartender-consume

    a i ovaj članak, je must read
    http://www.telegraph.co.uk/finance/financialcrisis/9338997/Reith-Lecture-Were-mortgaging-the-future-of-the-younger-generation.html

  3. Srpanj 17, 2012 u 1:42 pm

    Bitna karakteristika promašaja kejnzijanizma osim što sve stvari sabira, i potrošnju i investicije, je i to da posmatra samo tok dohotka ali ne i stok bogatsva. Tako ogromna potrošnja finansirana kreditom računa se kao rast potrošnje, investicija pa i BDP ali zapravo je trošenje budućeg i sadašnjeg bogatsva zarad trenutne potrošnje. Ovaj segment se najbolje vidi kada dođe katastrofa. Srušiš kući i izgradiš novu, BDP poraste iako se bogatsvo nije promenilo

  4. Srpanj 17, 2012 u 6:56 pm

    Ali ovo je zastrašujuće: http://www.manifestoforeconomicsense.org/

    Zašto se ne bi napravio neki manifest za zaista “razumnu” ekonomiju? Nešto tipa “Svi mi koji podržavamo mjere štednje i želimo manje države?”

    • Srpanj 18, 2012 u 10:37 am

      ne radi se omjerama štednje, štednja po svaku cijenu nije razumna strategija na makro razini. Problem je razumjevanja mikro razine i povezivanja uzroka i posljedica.
      Ovaj manifest i općenito pristup koji vidimo po mnogim forumima, odnosi se na američku ekonomiju koja ima zdrave temelje, i tamo određena mjere čak i mogu polučiti rezultate.

      Više se tu ne slažemo sa moralnim dijelom priče, tko bere vrhnje u svim tim mjreama, a tko dobiva račun.

      Što se tiće RH tu nemamo što raspravljat, jedini izlazak je povratak u rikverc i nagli zaokret.
      Jer mi jurimo u nizbrdo bez volana u provaliju, a razgovaramo o uključivanju brisaća i aktiviranju air-bag ili da se možda vežemo. A nitko se ne usudi stisnuti kočnicu. Da mi je “eject button” odmah bih ga stisnuo.

  1. Kolovoz 14, 2012 u 9:07 am
  2. Ožujak 6, 2013 u 12:20 pm

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: