Još malo jednakosti
U vremenu kad su pojedine članice EU pred bankrotom, birokrati imaju važnijeg posla. Tako Europska povjerenica za pravosuđe Viviane Reding predlaže uvođenje ženske kvote za sve firme unutar EU:
‘Nisam velika obožavateljica zakonski određenih kvota, ali mi se sviđaju rezultati!’, izjavila je Reding u intervjuu za njemačke novine Die Welt, najavivši kako će do ljeta pripremiti odgovarajući zakonski prijedlog. Reding također predlaže da se do 2015. europske firme obavežu broj žena na vodećim mjestima povećati na 30 posto, a do 2020. godine na 40 posto.
Sve su to lijepe želje, no ne bi li vlasnici kompanija trebali sami imati mogućnost odabira svojih zaposlenika? Ukoliko ste vlasnik tvrtke, trebali bi imati pravo zaposliti koga želite na poziciju koju želite.
Takav princip poprilično je izravan kada je riječ o osobnim stvarima. Gospođi Reding vjerojatno ne bi na pamet pala ideja o predlaganju zakona o diskriminaciji preferencija kupaca, jer ljudi iz nekog razloga više kupuju u jednom trgovačkom lancu, a to je diskriminatorno za druge. Ili zakona koji određuje koga zvati u svoj dom.
Ukoliko odemo na neki svečani domjenak i usporedimo hostese koje nas dočekuju i čistačice primjetit ćemo jednu očitu razliku u njihovoj vanjštini – ove prve su fizički puno atraktivnije. Je li to također jedan od slučajeva prilikom kojih poslodavac diskriminira?
Kada poslodavac bira hostese prvenstveno na temelju izgleda, to je normalna poslovna odluka temeljena na želji ljudi da ih na ulazu dočekuju mlade, lijepe djevojke, te će takva odluka u konačnici rezultirati dodatnom zaradom. S druge strane, ukoliko isti poslodavac zapošljava peračice, tajnice ili slično prvenstveno na temelju izgleda, takva poslovna odluka temeljena je osobnim željama i ne služi klijentima, te se kao takva može pokazati kao izrazito loš poslovni i financijski potez.
Uzmimo jedan primjer bliži uvodu ovog teksta:
Recimo kako se za natječaj na rukovodeće radno mjesto s plaćom 20.000 kn javljaju muška i ženska osoba. Muškarac kompaniji može svojim radom donijeti zaradu (na računajući njegovu plaću) 35.000 kn, a žena 45.000 kn. Poslodavac se iz nekog razloga (smatra kako će žena uskoro željeti djecu, muškarac mu je simpatičniji, nema visoko mišljenje o ženama, ili nešto drugo) ipak odluči zaposliti muškarca.
Kompanija će u tom slučaju, zbog diskiminatorske odluke mjesečno gubiti 10.000 kuna potencijalnog profita. E sad, nije li malo čudno da kompanije koje se vječito optužuje za pohlepu i trčanje za novcem namjerno odluče gubiti novac? Kada bi se ovo razmišljanje poslodavca preslikalo na cijelu kompaniju, tj. recimo da poslodavac promiče samo muškarce, dok žene ostavlja na nižim poslovima, ne postoji li mogućnost da konkurencija “ukrade” kvalitetne potplaćene radnice, zaposli ih u skladu s njihovim vještinama i znanjima, te tako pregazi konkurenciju koja odluke donosi na bazi osobnih, a ne poslovnih interesa?
Poslodavci i vlasnici kompanija trebali bi imati pravo “diskriminiranja” prilikom odabira svojih zaposlenika. U praksi postoje uobičajeni razni oblici takvog ponašanja, a one “loše” tržište ionako kažnjava, ponekad do te mjere da poslodavac mora zatvoriti kompaniju. Diskriminacija na temelju rase, spola ili nacionalnosti vjerojatno će uvijek postojati u određenoj mjeri, te će i dalje utjecati na odluke pojedinaca. Takve odluke rezultirat će određenim posljedicama za poslodavca same po sebi, stoga zaista nema potrebe da država prisilno uređuje privatna prava.
Monopolizam 
Pada mi na pamet dobro pitanje za ove ljevičare koji forsiraju ravnopravnost žena svugdje i pod svaku cijenu. Zašto ne uvedemo zakon da žene moraju predstavljati 50% bračnih partnera u svakom braku? 😉
Norveška je nešto slično napravila prije 10 godina, a rezultati su bili sve samo ne dobri.
Ima jedan članak o tome koji daje i hrpu brojki
Click to access NBD.SSRN.2011.05.20.pdf
Abstract
In 2003, a new law required that 40 percent of Norwegian firms’ directors be women – at the time only nine percent of directors were women. We use the pre-quota cross-sectional variation in female board representation to instrument for exogenous changes to corporate boards following the quota. We find that the constraint imposed by the quota caused a significant drop in the stock price at the announcement of the law and a large decline in Tobin’s Q over the following years, consistent with the idea that firms choose boards to maximize value. The quota led to younger and less experienced boards, increases in leverage and acquisitions, and deterioration in operating performance, consistent with less capable boards.
Ono što ne piše u sažetku je i da je to dovelo do toga da se hrpa firmi preoblikovalo u oblike gdje nisu morali imat žene u odborima i napustilo tržišta kapitala…
Ali ne smije nam stvarnost stati na put, jel…
Ja se oduvijek zalažem za ravnopravnost spolova. Žene bi trebale biti ravnopravno zastupljene u svim zanimanjima. U parlamentu ih mora biti 50%, na menadžerskim pozicijama također, direktora firmi mora biti podjednako i jednog i drugog spola, također i u vojsci, policiji i vatrogascima, Vozačica kamiona gotovo da i nema, armiračica, zidarica, krovopokrivačica, varilica, fizičkih radnica, bravarica i sl. ne možeš naći ni povećalom. Zar je žena manje vrijedna i sposobna od muškarca pa ne može voziti kamion, bager, tenk ili recimo variti i zidati. Nepravda je takvih razmjera i muški mentalni sklop je praktički zakržljao toliko da ne možemo ni zamisliti ženu da u škveru vari, toliko je to nevjerojatno da Hrvatski jezični portal nema riječ za ženu koja vari, već poznaje samo muškarca varioca, http://hjp.srce.hr/. (ja samo pretpostavljam da bi žena koja vari bila varilica). Tada više nebi pjevali “kako ću joj reć da varim” nego “kako će mi reć da vari”.
Kad bi već došlo do pravedne raspodjele poslova baš me zanima koliko bi se muškaraca bunilo da umjesto da rade u škveru ili na građevini moraju prodavati odjeću, raditi na šalteru, predavati u školi i sl. Pa kad baš hoćete, živim za dan da nakon 16:00, kada supruga i ja dođemo s posla, ja dam djeci jest i idem s njima šetati ili na dodatne aktivnosti a Ona ode na “faturetu” razvlačiti i spajati elektroinstalacije po stanovima.
U zadnje vrijeme na oglasima “Obrtnik i partner” predstavljaju neku ženu koja je automehaničarka i čija kćer također pokazuje zanimanje za popravke vozila. To je u redu, ženu to zanima i ako je dobra u tome, uspjet će. Misliš da je u redu propisati zakonom kako mora biti 50% žena u djelatnosti automehanike, iako nema toliko žena koje ta nauka uopće zanima? Gdje bi to završilo kad bi ljudi radili poslove koji ih ne privlače samo zato da se popune propisane kvote?
ispričavam se što sarkazam u tekstu nije naglašeniji.
A nikad ne znaš 😀