Rezultat državne brige o narodu
Kao što se dalo pretpostaviti, rezultati državne intervencije u Mađarskoj ponovno daju neželjene posljedice:
U Mađarskoj su krenuli masovni otkazi iz tvornica slatkiša, nakon što je izglasan zakon kojim je povećan porez na nezdravu hranu, popularno nazvan porezom na čips. Država je na ovaj način, pravdajući to brigom za narodno zdravlje, dodatno htjela napuniti praznu blagajnu, no mjera je doživjela pravi fijasko. Iz kompanije Chio objavili su da će sve svoje planirane investicije u Mađarskoj preseliti u Francusku i Češku.
Ova intervencija je problem na više razina. Država je pojačanim oporezivanjem željela prikupiti više sredstava za još veću kontrolu i birokraciju u budućnosti, a to je rezultiralo povećnjem nezaposlenosti, smanjenjem investicija, seljenjem domaće proizvodnje u porezno slabije opterećene sredine, te u konačnici i manje prihode, kako od kompanija, tako i od radnika koji su ostali bez posla.
Nadalje, država je ovim potezom odlučila koja metoda mršavljenja je ispravna za sve, iako znamo da različite osobe različito toleriraju pojedinu hranu (upravo takav primjer koristio sam i ovdje). Postavlja se pitanje kako država može za sve svoje stanovnike pravilno ustanoviti koja dijeta iz ove gomile najbolje odgovara baš svima, kad niti među stručnjacima uopće ne postoji sporazum oko “pravoj” dijeti i ishrani.
Birokrati su izgleda odlučili voditi se prema najrazvikanijoj, tj. o unosu manje količine mesa, maslaca i masnoće. Djeluje razumno, no je li ispravno za cijelu populaciju? Ako je vjerovati Gary Taubesu, takva prehrana je u potpunosti pogrešna (cijeli tekst ovdje):
Postoji mnoštvo razloga koji pokazuju kako je prehrana bazirana na niskom unosu masti i mesa pogrešna. Trenutno smo usred epidemije pretilosti koja je počela ranih ’80-ih, a poklapa se sa usponom teorije o nemasnoj prehrani. U istom periodu također je značajno porastao broj oboljelih od dijabetesa tip 2.
Djelatnici javnog zdravsta savjetovali su nam kako trebamo jesti što manje masne hrane, a to nas je učinilo sve gladnijima i težima. U praksi je to vjerojatno dovelo do pretilosti, a možda i srčanih problema.
Je li Taubes u pravu? Vjerojatno je barem za dio populacije. Sigurno je jedino to kako vlast nema pravo svima nametati svoju viziju prehrane. Ukoliko je Taubes u pravu, onda je ta vizija upravo ono što nas čini sve debljima. No, mnogim birokratima odgovara odsustvo izbora jer je na taj način jednostavnije provoditi standardizaciju.
Monopolizam 
Baš je čudno to tržište – oporezuješ i očekuješ da ljudi s čipsa pređu na makrobiotiku, kad ono šipak… 🙂
Nedavno sam pričao s jednom Amerikankom našeg podrijetla koja je oduševljena kampanjom Michelle Obama protiv “epidemije pretilosti djece”. Ja sam joj rekao da se država nema šta miješati u prehrambene navike građana, na šta mi je dala jedan protuargument od kojega sam ostao zbunjen: “Odakle djeca da znaju išta ako im ona to neće omogućiti!”
U neku ruku je u pravu – nakon 2 godine wellfare state-a ta djeca nemaju oca i majku koji bi im znali reći da prežderavanje i pretilost nisu dobri. Država je raskinula dječije veze s roditeljima – neka ih sada ona i uči osnove prehrane.
Sve u svemu – još samo jedan korak u infantilizaciji naroda. Michael Moore bi bio ponosan da je Mađar.
na te ideje zabrane ili kampanje protiv nećega što je kao loše za nas i sl. su dokazano “sranje”.
Npr. svi mi znamo da čipsevi, slatkiši i sl. nisu zdravi i da bi nam vjerojatno bilo bolje bez toga ali nismo dovoljno “jaki” da odustanemo. i to je glavni argument kod onih koji zagovaraju intervenciju, naime očito treba nam netko drugi da nam “pomogne” da prestanemo sa lošim navikama.
M.Friedman koristio je jedan odličan argument protiv takvih, koji posebno dobro funkcionira u americi. Naime u njihovoj povijesti postoji razdoblje prohibicije, koje je zabranjivalo trgovinu i konzumaciju alkohola (poznatog ubojice), jer je to očito bilo za dobrobit svih amerikanaca, no svi znamo kako je taj pokušaj završio.
Dakle zabrana koliko nam se god činila ispravna, uvijek napravi “backfire” jer to nije način kako se borimo sa problemima.
Da bi se ljudi ponašali normalno, očekivno potrebo je stvoriti zdravi sustav “incentiva”, dakle pojedinci reagiraju na poticaje (ovdje ne mislim na subvencije iako i na to reagiraju). Jedan od vrlo uspješnih poticaja za ovakve probleme je skupo osobno zdravstveno osiguranje, koje nas onda kako bismo uštedjeli i imali više novca, tjera da živimo zdravije. ako je zdravlje “besplatno” kroz socijalni sustav zdravstva ne možemo očekivati da je zdravlje na visokoj razini jer nikome se ne isplati biti zdrav, to nije najpogodniji način za upravljanje resursima.
socijalni sustav oduzima te poticaje i logično dovodi do toga da su ljudi neodgovorniji jer trošak snosi netko drugi, te upravo taj socijalni sustav hrani sam sebe i stvara sve veću potrebu za ograničenjima (jer su ljudi sve iracionalniji – neće raditi, hoće nezasluženu penziju, hoće socijalno zdravstvo, školstvo, hoće sve ono što imaju oni koji rade i trude se)
i tako to polako završi …u komunizmu, fašizmu, staljinizmu i sl.
Mađarska je na dobrom putu nažalost.
Ne znam zašto Mađari ne tuže svoju vladu zbog narušavanja zdravlja.
Uvođenjem ovog poreza proizvođači će umjesto šećera stavljati umjetna sladila ( Aspartam,Saharin
Ciklamat), koji su kancerogeni. Naravno, ključna je doza – i voda može ubiti.
Ploblem je što se povećanjem proizvoda sa umjetnim sladilima povećava i vjerojatnost prekoračenja dozvoljenog dnevnog unosa, a najugroženija su djeca zbog manje tjelesne mase.
Previše komentiram, ovo je zadnji za danas…
Kako je moguće da roditelji imaju moralno pravo tužiti državu za ono što njihova vlastita djeca jedu? Valjda je primarna odgovornost na roditeljima! Državu treba tužiti ako ne može osigurati uvjete u kojima ljudi mogu uživati svoja neotuđiva prava, npr. pravo na vlasništvo, pravo na slobodu od prisile.
Mađarska vlada je out od control, ali nemojmo brkati stvari. Oni krše slobode, ali ne smanjuju odgovornost roditelja. Treba ih tužiti, ali za kršenje slobode i diskriminaciju protiv onih koji žele jesti što im se sviđa, a ne za štetni hranu (dokle god nekog ne sile da ju jede).
Tomek: tako je, a kako je to znanje svima dostupno, upravo zbog toga ne treba regulirati.
Zato većina po cijeli dan i dangubi ne pokušavajući naučiti ništa, jer znaju da bi ih država trebala zaštiti od svega.
EU sve više postaje totalitarna država. Odvratno!