Evo zašto vas neću zaposliti

Ovo je prijevod teksta mađarskog blogera Jakab Andora, koji bi se mogao gledati kao još jedna perspektiva posta koji sam pisao o tome koliko radimo za državu. Pisan je iz stajališta potencijalnog mađarskog poduzetnika dok je PDV u Mađarskoj iznosio 25%. Vjerujem kako niti situacija u Hrvatskoj ne bi bila bitno drugačija kad bi se naši podatci stavili na papir:

Mogao bih zaposliti 12 ljudi sa neto plaćom od €760, ali neću. Mogli biste raditi za mene u lijepom uredu. Nije telemarketing, niti prijevara. Radili biste ozbiljan posao koji zahtjeva dosta vještina, 8 sati dnevno, slobodni vikendi. Bili biste zaposleni legalno, platio bih sva davanja koja moram. Evo zašto neću:

Ne bih zaposlio žene.

Razlog je jednostavan. Žene rađaju. Ja ne smijem pitati želi li žena djecu. Kad bih imao pravo pitati, žena bi me mogla namjerno zavarati, ili naknadno promijeniti mišljenje. Nemojte me pogrešno shvatiti, nemam ništa protiv žena koje rađaju. Tako sam i ja rođen, tako su i moja djeca rođena. Ne bih zaposlio ženu, jer ukoliko zatrudni, otići će na 3 godine porodiljnog, tijekom kojih ju ne mogu otpustiti. Ukoliko želi dvoje djece, nema je 6 godina. Naravno, posao se treba obaviti, pa ću morati zaposliti nekog drugog da nauči njen posao. Ali ne samo da ju ne mogu otpustiti tada, nego ju ne mogu otpustiti ni kada se vrati, tako da ću morati otpustiti onoga koga sam zaposlio umjesto nje. Kada se žena vrati s porodiljnog, zakonom sam obvezan povećati joj plaću jer joj je porastao staž, te joj dati slobodne dane koje je skupila dok je bila na porodiljnom. Kada se vrati na posao, otići će na 2-4 mjeseca plaćenog godišnjeg.

Ne bih zaposlio ljude starije od 50 godina.

Nemam ja ništa protiv starijih radnika. Ali ih ne bi zaposlio jer uskoro ulaze u zaštićeno doba. A tada ću zaglaviti s njima, jer ne smijem otpustiti ljude koji su u zaštićenom dobu, te ću im morati isplaćivati plaću i ostale troškove čak i ukoliko uopće ne rade ili ne zadovoljavaju nekakve prihvatljive standarde. Posao mora biti obavljen, pa moram zaposliti još nekoga. Što se mene tiče, neka budu zaštićeni, ali ih zato neću zaposliti.

Zaposlio bih samo muškarce 25-50 godina starosti.

Oni su također riskantni, jer ih ne mogu otpustiti ukoliko tako odlučim (tvrtka ne zarađuje dovoljno ili mi se ne sviđa kako rade). Velik je rizik da ću zbog toga završiti na sudu, i velika je vjerojatnost kako će oni dobiti parnicu, ali taj rizik prihvaćam.

Koštat ćete me €1572:

Ovo su stvarni podatci sa stranice www.nettober.com (mađarski kalkulator plaća). Kao što vidite, vaša plaća od €760, mene košta €1572. Ova razlika od 2 puta može biti manja samo ukoliko vam isplaćujem manju plaću. Ali ako to napravim, nećete imati dovoljno novca i postat ćete depresivni, uništit ćete sebe, moju kompaniju i mene.

Usporedba Mađarske i Europe:

Ovaj grafikon je iz Deloittovog istraživanja. Kao što možete vidjeti, država vam uzme više od 50% onoga što zaradite. Idiotizam je da vam plaćam više od €1500, a vi dobijete manje od pola tog iznosa. Posebno zato jer nećete imati ništa bolje zdravstveno osiguranje od nekoga sa minimalnom plaćom.

Također bih napomenuo kako osoba od 35 godina starosti ima pravo na 25 dana godišnjeg odomora. To znači jedan mjesec radnih dana. Ukoliko trebam 12 zaposlenika, morat ću zaposliti 13 ljudi zbog toga. Ali ipak bih vas zaposlio.

Ja sam hrabri poduzetnik. Prodao bih svoj stan i preselio se u manji kao podstanar. Nadao bih se kako je €90000 koje bih na taj način stekao dovoljno. Hrabro bih krenuo u taj podhvat, ali ako ne uspije, ne bih cmizdrio.

Moja tvrtka pružala bi odličnu uslugu, ali to je nemoguće bez odličnih radnih uvjeta. Zaposlio bih 13 ljudi, plus sebe. To je 14 ljudi u 158 kvadrata lijepih, udobnih ureda. To bi koštalo €10/m2 mjesečnog najma i €3,5/m2 režija, što je €2133 mjesečno.

Ovo bi bili troškovi:

• Ured: €2133
• Plaće: 13 x €1572 = €20436
• Ostali troškovi (marketing, računovodstvo..): €3058

Ukupno mjesečno: €25627

Zastrašujuć mjesečni račun, zar ne? To bih plaćao svaki mjesec, neovisno o zaradi, bila ona dobra ili loša. U slabijoj ljetnoj sezoni, ili pred Božić kad svi manje rade.

Tvrtka nema šanse da proda više usluga od 1000 sati mjesečno. Ovo znači kako bih, da pokrijem troškove, morao odrediti cijenu od €25627/1000 = €25/sat. Ali trebam i nešto zaraditi. Nećemo biti pohlepni, pa ću staviti 20% profita, što znači kako ću sat rada naplaćivati €30 + PDV, što je otprilike €37.

Ja sam optimističan, pa ću pretpostaviti kako će marketing rasturiti, planovi će biti savršeni, posao će cvjetati i sve će ići kao po špagi.  To će generirati €30 x 1000 sati = €30000 prihoda. €4373 je profit. Recimo da si odredim plaću €1521, to bi koštalo moju tvrtku €3144, što ostavlja €1229 profita prije oporezivanja. Nakon toga, još ću platiti porez na dobit, korporativni porez i lokalni porez na tvrtke i ostaje mi €507, tj. toliko bi svaki mjesec rastao kapital moje tvrtke.

I tako, zarađivao bih €1521 mjesečno, ali ne zaboravite, morao sam prodati stan kako bih pokrenuo posao. Živio bih umjeren podstanarski život, ne bih puno trošio, ali ne bih niti stigao, jer bih za razliku od mojih zaposlenika radio 12 sati dnevno, pa i vikendom. Recimo da bih tako uštedio €900 mjesečno, a moja početna investicija od €90000 isplatila bi se za 100 mjeseci, tj. 9 godina.

Nadam se kako je razumljivo da pod ovim okolnostima ne osjećam potrebu da pokrenem tvrtku. Ali zbog ova 4 razloga defititivno ne bih pokrenuo posao:

1. Konkurencija prodaje sličnu uslugu, ali u mnogo gorim uvjetima, za €9 po satu. Sve spremaju u džep, nema računa, nema plaćanja PDV-a. Ne preuzimaju nikakvu odgovornost, nema garancije, ukratko – ne postoje. Ne trebaju ured, niti računovodstvo. Radeći tako 5 sati dnevno, mogu doći do iznosa od €1000 i pokazati srednji prst na moju ponudu od €760, gdje ne bi smjeli fušati, nego održavati nekakve standarde ili varati klijente.
2. Konkurencija bi vrijeđala moju kompaniju, suočio bih se sa anti-kapitalističkom kampanjom, gdje bih bio prozvan pohlepnim šupkom koji naplaćuje €37 za nešto što oni naplaćuju €9, postao bih neprijatelj dragog mađarskog naroda, dok ostali pošteno rade za djelić moje plaće.
3. Mnogi od mojih zaposlenika dolazili bi na posao samo kako bi naučili raditi, a pomalo bi krali klijente govoreći im kako im mogu pružiti istu uslugu znatno jeftinije. Zatim bi namjerno prouzročili štetu kako bi dobili otkaz, nakon čega bi me tužili jer su dobili otkaz. Tada bi proširili po svim mogućim forumuma kako su radili u lošim uvjetima, a tvrtka previše naplaćuje za svoje usluge.
4. Da se požalim na sve ovo, nikoga ne bi bilo briga.

Eto zašto ne zapošljavam. Zaposlit ću jedino ako:

• Mogu otpustiti radnika kad smatram da ne zadovoljava
• PDV padne na 20%, ili još bolje na 15%
• Veći prihod nije eksponencijalno više kažnjavan
• Ako država kažnjava korupciju, a ne poštene tvrtke.

Dok se te stvari ne promijene, ne zapošljavam.

Ovdje, ovdje i ovdje možete pročitati još par primjera kako pretjerano oporezivanje i razne državne intervencije uništavaju radna mjesta.