Početna > Hrvatska > Majka Domovina

Majka Domovina

Uz to što smo u ruke države prepustili obrazovanje djece, jer je tako “jeftinije, uspješnije, bolje”, prepustili smo birokratima i upravljanje nad odlukama, željama i sudbinom maloljetne djece. Centar za socijalnu skrb postavljen je iznad roditelja kao jedini “adekvatni” donositelj odluke o dobrobiti djece. Drugim riječima, roditelji, iako zakonski skrbnici, nemaju više pravo donositi odluke vezane uz dobrobit vlastite djece. Država je ovime postala roditelj, dadilja i odgajatelj, a pravi djetetovi roditelji ostali su bez ikakvog prava glasa, svedeni na plaćanje osoba koji odlučuju od “dobrobiti” njihove djece.

Evo samo 2 primjera u zadnjih mjesec dana koji su došli do novina (ovdje):

Sanjin, Ana i njihov sin žive u stanu od 60 kvadrata, koji su prije četiri godine kupili na kredit uz mjesečnu ratu od oko četiri tisuće kuna. Oboma je, međutim, unatrag nekoliko mjeseci plaća značajno smanjena i kredit otplaćuju sve teže. Odlučili su da, barem kao privremeno rješenje, »taknu« u dječju štednju, i makar im je bilo poznato da će za podizanje štednje trebati odobrenje nadležnog Centra za socijalnu skrb, ni sanjali nisu da im centar njihov novac za otplatu kredita – neće dati. Novac se može trošiti isključivo na potrebe djeteta, odgovaraju u centrima za socijalnu skrb, a otplata stana u kojem dijete živi za socijalne radnike nije potreba djeteta. Kredit je »osobni dug roditelja«, kažu socijalni radnici, koji nisu spremni roditeljima odobriti čak niti mjesečno podizanje iznosa stambenog kredita, ako ne već cjelokupne štednje.

Jedno od rješenja koje predlaže birokracija jest da roditelji tuže svoje dijete i, kao razlog navodeći naglo osiromašenje, od djeteta traže povrat dara.

Primjer 2 (ovdje):

Žrvanj birokracije može običnog, malog čovjeka dovesti na rub živaca, u što se uvjerila i naša sugrađanka Nataša Pejić, a sve zbog vozila marke Suzuki Swift koji je naslijedila nakon smrti supruga Ivana.
Po rješenju o nasljeđivanju od 2. rujna ove godine ja kao Ivanova supruga nasljeđujem 1/3 automobila za koji godinama plaćamo kredit. Druge dvije trećine nasljeđuju moj 21-godišnji sin Antonio i kćerka Dolores od 12 godina.
Tijekom postupka nasljeđivanja moj sin Antonio odriče se svoje trećine automobila u moju korist, a maloljetna Dolores to ne može napraviti jer je maloljetna i zakon to ne dopušta. Time ja postajem vlasnica 2/3 automobila, a Dolores 1/3 automobila.
Naime, prebacivanje na moje ime ne dopušta Centar za socijalnu skrb, koji štiti interese moje maloljetne kćerke, kao suvlasnice vozila, i ne želi mi izdati rješenje da sam ja vlasnica automobila.
Istovremeno maloljetna se kći slovom zakona ne može odreći svog dijela auta u moju korist. Slijedom ovoga policija mi ne može ovjeriti dokumente za vozilo – kazuje Pejić. Automobil vozi, iako kaže da zakonski to ne bi smjela.
Uredno plaćam kredit za automobil za koji nemam uredne papire. Automobil ne mogu ni prodati ni darovati, a ne mogu ga mirno ni voziti.

Te ljude se za ovakve odluke isplaćuje na teret poreznih obveznika, istih onih koji se nalaze u ovim i sličnim situacijama.

Država nas uči kako je socijalni sustav neophodan, u državnim školama uče kako je privatno školstvo i zdravstvo pogrešno, kako je državni mirovinski sustav jedino ispravno rješenje, kako država pronalazi rješenje nezaposlenosti… Rezultat? Ljudi su izgubili poticaj za formiranje funkcionalne obitelji. Za početak, roditelji više ne usađuju svojoj djeci zdrave radne navike putem kojih će uspjeti na tržištu rada, ili će im pomoći u starosti. Ipak, za posao i mirovine pobrinut će se država. Djeca ne moraju biti dobra prema roditeljima, jer ih štite državne institucije. Roditelji ne moraju biti dobri prema djeci, jer im starost osigurava država. Nakon svega toga, ta djeca obraćat će se državi, ne roditeljima.

Pokušavajući “ispraviti svaku životnu nepravdu”, regulacija daje ljudima različite poticaje i signale. Ukoliko su ljudi kroz život pokriveni državnim subvencijama, koliko zapravo brinu za budućnost? Koliko ih odlučuje imati djecu koja će im pomoći u starosti? U situaciji smo da subvencioniramo čak i rađanje djece. Roditelji u pravilu brinu za svoju djecu i žele im sve najbolje. Ali roditelji koji nisu osigurani proračunskim transferima u starosti, uložit će puno više truda u odgoj svoje djece kako bi ona jednog dana izrasla u uspješne ljude i mogla im pomoći ukoliko zatreba.

Sada nitko ne plaća školovanje svoje djece, ali svi plaćaju školovanje tuđe djece. Nitko ne plaća svoje medicinske troškove, ali svi plaćaju tuđe troškove. Nitko ne pomaže svojim roditeljima, ali svi pomažu tuđim roditeljima. Nitko ne snosi odgovornost za svoje pogreške, već se kažnjava cijelo društvo. Drugim riječima, svi pokušavaju živjeti na račun nekoga drugoga vješajući se o skute Majke Domovine. Dobrodošli u “državu blagostanja”.

  1. Prosinac 16, 2011 u 1:15 am

    Odličan post!

    Jako si dobro naglasio ovo oko truda oko djece, školovanja, zdravstva itd. Ljudi koji su navikli iz mjeseca u mjesec dobivati poticaje od države imat će vrlo visok time preference, i briga za potomstvo koja zahtijeva žrtvovanje i odricanje će im izgledati smiješno – i to je glavni doprinos wellfare statea – pretvoriti odrasle odgovorne ljude u djecu koja su ovisna o njenoj pomoći.

  2. slobodailinista
    Prosinac 16, 2011 u 10:14 pm

    Sjajan post.

    “Ali, kako identificirati ovu legalnu pljačku? Posve jednostavno. Pogledajte uzima li zakon od nekih ljudi nešto što im pripada i daje drugim ljudima kojima to ne pripada. Pogledajte donosi li zakon koristi jednom građaninu na račun drugog, čineći ono što sam građanin ne može učiniti, a da ne počini zločin.

    Onda ukinite taj zakon bez odlaganja, jer on je ne samo zlo sam po sebi nego i bogat izvor daljnjih zala jer priziva represalije. Ako se takav zakon – koji je, možda, izoliran slučaj – smjesta ne ukine, on će se proširiti, umnožiti i razviti u sustav.

    Osoba koja profitira od ovog zakona gorko će se žaliti, braneći svoja stečena prava. Tvrdit će da je država obavezna štititi i poticati njegovu konkretnu djelatnost; da ta procedura obogaćuje državu zato što zaštićena djelatnost, na taj način, može trošiti više i daje veće plaće sirotim radnim ljudima.

    Ne slušajte ovu sofistiku utjecajnih krugova. Prihvaćanje ovih argumenata ugradit će legalnu pljačku u cjelokupan sustav. U stvari, to se već dogodilo. Obmana današnjice je pokušaj da se svatko obogati na račun svakog drugog; da se pljačka učini univerzalnom pod izgovorom njezinog reguliranja.”

    ‘Zakon’, Bastiat

  3. Citatelj
    Siječanj 3, 2012 u 6:25 pm

    Ali ako je novac na djetetovom računu, onda nitko djetetu to ne bi smio uzeti. Malo je glupo djetetu uplaćivati novac, a onda uzeti kad ti zatreba. Ako znamo da će nam novac trebati, onda ga ne treba ni stavljati na dječji račun. Centar štiti imovinu djeteta.

  1. Rujan 21, 2012 u 5:47 pm
  2. Veljača 27, 2013 u 1:54 pm
  3. Siječanj 25, 2014 u 11:09 am

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: