Privatni i javni sektor

Pridjev “privatni” obično predstavlja gramzivo, sebično, pohlepno, izrabljivajuće, za razliku od “javnog” koje predstavlja društveno, solidarno, domoljubno, nesebično, zajedničko – ukratko, dobro i poželjno. Iz tog razloga zagovornici jake države smatraju kako bitne stvari poput zdravstva, školstva, vode i sličnog nikako ne smiju biti u rukama pohlepnih privatnika.

Pa da vidimo malo svu dobrotu i solidarnost sindikata koji predstavljaju javni sektor:

Kad se sad priupita sindikalne čelnike bi li oni pristali na izmjene kolektivnih ugovora, njihov odgovor je da za to nema potrebe i da su zaposleni u javnim službama već dovoljno podmetnuli leđa u borbi protiv recesije.
‘Smatram da nema razloga da se mijenjaju temeljni i granski kolektivni ugovori. Krizno vrijeme je, ali još uvijek nije izvanredna situacija. Neke stvari moraju imati svoj red. Mi smo ionako potplaćeni’, kaže Zvonimir Laktašić, čelnik Sindikata hrvatskih učitelja koji ima gotovo 30.000 članova.
Još oštriji stav prema mogućem rezanju plaća i prava te otpuštanju ima Vilim Ribić, čelnik Matice hrvatskih sindikata pod čijom kapom se nalazi devet sindikata iz javnog sektora. Podsjeća kako im je u travnju 2009. osnovica za plaće smanjena za šest posto, što im još nije vraćeno, a zadnji dogovor s Vladom predviđa zamrzavanje njihovih primanja do kraja 2012. godine.

Da vidimo jesu li sindikati podmetnuli leđa ili nogu. Prema analizi Instituta za javne financije, broj zaposlenih i plaće kretali su se ovako:

Trenutna procjena broja zaposlenih središnje države je oko 400.000, ali nitko točno ne zna, iako je Fina na kreiranje registra potrošila preko 11 milijuna kuna.

Da vidimo malo rashode i plaće:

Što se novijih podataka tiče, evo kretanja ukupnog broja zaposlenih u RH:

Kretanje broja zaposlenih u RH prema tipu poslovnog subjekta i spolu:

Ako je vjerovati novinskim člancima (ovdje, ovdje), svi ili gotovo svi otpušteni radnici bili su u privatnom sektoru koji sve teže podnosi nova opterećenja.

Iz gorenavedenih podataka vidljiv je velik napor sindikata da zadrže ovo malo prava što im još nije oduzeto, te solidarnost s onima koji im osiguravaju plaće. I dalje pokušavaju zadržati ili poboljšati svoja “stečena” prava i beneficije na račun privatnog sektora, kako sami kažu “neće popustiti ni milimetar”, iako je očito kako je opće stanje u državi sve lošije, a privatni sektor koji puni proračun sve slabiji.

U privatnom sektoru ljudi dobra i usluge razmjenjuju dobrovoljno i prema svojim željama, a dobra i usluge koje pruža država, koje financira porezima, nazivamo javni sektor. Drugim riječima, privatni sektor je dobrovoljni, tj. ljudi svojevoljno kupuju dobra i usluge koje smatraju potrebnima, a javni sektor prisilni, tj. ljudima se prisilno uzima novac kroz oporezivanje i inflaciju, kako bi država preraspodijelila novac kako ona smatra potrebnim, te nudila usluge neovisno žele li ih porezni obveznici ili ne.

Kako ovakav pohlepan i bezosjećajan javni sektor može imati auru solidarnosti, poželjnosti i kvalitete upravljanja bilo čime?