Uništavanje radnih mjesta

Otvaranje novih radnih mjesta posvuda je glavna tema. Nezaposlenost i kreiranje novih radnih mjesta uvijek su na vrhu prioriteta u anketama. No, otkuda dolaze poslovi? Velika ulaganja u autoceste, mostove, poljoprivredu, stanogradnju i ostala Potemkinova sela nisu urodila plodom, a nezaposlenost raste iz mjeseca u mjesec. Neki od razloga za nezaposlenost su minimalna plaća koja s tržišta izbacuje manje produktivnu radnu snagu, naknade za nezaposlene koje omogućavaju odbijanje raznih poslova i sve veće oporezivanje. Političari i zagovornici državne potrošnje i kreiranja radnih mjesta imaju otprilike ovakav stav:

Ukoliko imamo zaposlenu osobu A i nezaposlenu osobu B, moramo osobi B kreirati radno mjesto. To možemo napraviti isključivo oporezivanjem osobe A. Dakle, osoba A koja je zarađivala 10.000kn, sada će nakon poreza zarađivati 5.000kn, a osoba B dobit će neki birokratski posao i plaću od 5.000kn i sve je na mjestu.

No ovo nije točno. Bogatstvo ne postoji samo po sebi, nego ga prvo treba stvoriti. Osoba A neće htjeti obavljati istu količinu posla i istu odgovornost za upola manju plaću, te će pomalo smanjivati svoj trud. Iz tog razloga društvo gubi dio korisnosti osobe A. Ali tu je osoba B koja sad ima posao. No, koliko je posao osobe B koristan za društvo, kad društvo ne želi plaćati posao osobe B svojevoljno, već mu se prisilno oduzima putem poreza?

Dakle, oporezivanje osobe A je štetno za društvo, ali i njenog poslodavca. Taj radnik sada radi manje, ili traži drugi, manje stresan i odgovoran posao, što za poslodavca predstavlja gubitak dobrog radnika. Ukoliko poslodavac želi zadržati osobu A, morat će joj povećati plaću kako bi vratio razinu produktivnosti. Ovo dovodi do povećanja troškova poslodavca, koji dovode do povećanja cijene finalnih proizvoda koje potrošači kupuju. Još jedan problem oporezivanja je nevoljkost otvaranja drugih kompanija, koje bi dale stvarni posao osobi B. Nova kompanija neće se otvoriti jer se mogućnosti zarade smanjuju povećanjem poreznog opterećenja, a rizik ulaganja ostaje isti ili čak raste.

U slučaju takvog oporezivanja i preraspodjele bogatstva, količina bogatstva ne ostaje ista kako neki zamišljaju, nego opada. Drugim riječima, ovakvo oporezivanje i preraspodjela znače uništavanje bogatstva. Uz to, također postoje i administrativni troškovi ubiranja poreza, koji se zapravo svode na čisto transferiranje, umjesto kreiranje novih vrijednosti.

Umjetni poslovi kreirani od strane države nisu rješenje, jer takvi poslovi ne proizvode nove vrijednosti, tj. bitna je zdrava produktivna aktivnost, a poduzetnici nisu voljni ulagati svoja sredstva u nesigurnim vremenima, kada im država uzima velik dio zarađene vrijednosti. Nažalost, u takvim vremenima, država pojačano širi birokraciju i investira u često neisplative mastodontske projekte, kako bi umjetno povećala zaposlenost. Takvim potezima potrebna je veća količina novca koja se ubire većim porezima ili zaduživanjem.

Za kraj, evo problema Grčkog stanja sažetog u jednoj slici:

Grčki državni aparat u 30 godina narastao je za više od 100%, dok je populacija u istom periodu narasla oko 20%. Ovaj graf prikazuje samo porast birokracije, ali ne i porast njihovih plaća.