Rješavanje žalbe u Hrvatskoj
Ukoliko se na glas pobunite i izgovorite javnu tajnu o nefunkcioniranju državne ustanove čiju uslugu skupo plaćate, za to kod nas možete biti jedino kažnjeni:
J. H. G. je ušteđevinu potrošila na studij u Zagrebu, gdje ju je godišnja školarina stajala 7 tisuća eura. Tvrdi da za taj novac nije dobila ono što je trebala. Godina školovanja stoji 7000 eura i za taj sam novac očekivala predanost profesora te korektno ponašanje kolega. No, umjesto profesora, glavninu predavanja držali su asistenti. Tu Hrvaticu, odraslu u Australiji, čelništvo Medicinskog fakulteta u Zagrebu, nakon što je odlučila progovoriti za medije o brojnim nepravilnostima s kojima se susretala tijekom studija, kaznilo je ukorom pred isključenje koji joj je upisan i u službeni transkript (diploma supplement). Zbog toga će, boji se, teško dobiti licencu za rad u nekoj drugoj zemlji, iako je diplomirala s prosjekom ocjena 4,5.
O svemu tome pisala je upravi fakulteta, voditelju studija na engleskom i pojedinim profesorima. Dobivala je obećanja da će se takva ponašanja sankcionirati, no ništa se, tvrdi, nije promijenilo.
Očito je previše očekivati od naše države da uistinu izvrši usluge za koje je plaćena. Profesori, kao i ostali državni službenici postavili su se na vrh piramide, iako bi u stvari trebali biti u službi onih koji ih plaćaju. Drugim riječima, državni i javni zaposlenici su posloprimci (često i nepotrebnih i izmišljenih poslova), dok je privatni sektor poslodavac. Mi smo došli do bizarne situacije u kojoj poslodavac plaća svog radnika za rad koji on ne obavlja, a ukoliko prigovori radniku za neispunjene obveze biva kažnjen.
Monopolizam 
državni službenici nisu ništa lošiji od privatnih. zapravo to su ponekad i isti ljudi. recimo taj isti profesor na privatnom fakultetu bi možda bio vrhunski.
Problem je čini se u “incentives”. Što naravno protivnici privatnog obrazovanja ne razumiju, je da bi dobar profesor bio nagrađen, studenti bi bili zadovoljni, više bi se naših ljudi izvana vraćalo na studij u rodnu zemlju, donijeli bi novac, procvijetalo bi naše obrazovanje.
Primjer kako izgleda državno školstvo i što čine “bad incentives” neka se pogleda “waiting for superman” dokumentarac. Naime u američkim državnim školama postoji tzv. tenure što znači doživotna služba, nemože im se dati otkaz. Većina profesora sjedi i čita novine za vrijeme školskog sata. Otvaranjem našeg gospodarstva naše školstvo počinje propadati, jer imamo negativnu selekciju, najgori ljudi se prijavljuju za učitelje u školama. s vremenom će tako biti i na fakultetima. nekoliko mojih kolega odlazi u inozemstvo, jer vide da nema kruha na našim fakultetima. zemlje poput švicarske, australije i sl. žude za pametnim mladim ljudima, doktorima znanosti čije je obrazovanje plaćeno tu od svih nas i sad kao gotovi proizvod se prodaju u švicarsku a nama svima šipak.
Slažem se, no ono što sam želio pokazati ovdje su razlike u metodama rješavanja problema.
Privatni fakultet koji drži do svog ugleda (a mora ukoliko ima konkurenta) ne može si dopustiti da ubire školarine, a profesori ne dolaze održati predavanja. S druge strane, državna obrazovna ustanova ništa ne poduzima po pitanjima žalbi na obrazovne metode.
Čak se niti ne prodaje, nego poklanja.
al to je i logično, nema dobrog školstva i jakih fakulteta bez jakih kompanija i obratno, ruka ruku mije.
kaže odluka je pala da odlazi kad se vratio tu i vidio kako je sve ovdje jadno i bezciljno. a radi na jednom od naših najboljih fakulteta.
ovo sa asistentima koji drže predavanja nije neka novost, ja sam diplomirao prije gotovo 10 godina i tada je već bilo tako, vjerojatno nešto manje nego danas ali je bilo.
a prepisivanje da ne spominjem