Prosvjed protiv neoliberalnog kapitalizma

Globalni prosvjedi protiv kapitalizma, 15.10. su pronašli svoje pristaše i u Hrvatskoj. Za razliku od onih u Rimu, naši su srećom prošli bez nasilja. Očekivano, najveći broj prosvjednika okupio se u Zagrebu, a sastojali su se, među ostalim, od aktivista Građanske akcije, Društvene mreže građana, Plenum Filozofskog fakulteta i pet najvećih hrvatskih sindikalnih središnjica. Svi su imali neke svoje vizije, ali zajednički cilj svih okupljenih bila je borba protiv onoga što nazivaju neoliberalni kapitalizam.

Zašto baš neoliberalni kapitalizam? Tko je njega počeo provlačiti kroz izjave i medije kao glavnog krivca trenutnog stanja? Upravo oni koji su na vlasti ili se bore kako bi došli na vlast. Zašto baš oni? Većina političara, kakvi god bili, u jednoj stvari su nenadmašni – odlični su stratezi. U ovom slučaju, iskoristili su jedan od najstarijih trikova kako bi učvrstili moć države, a samim time i svoju. Uperili su prst u nekog drugog i smislili dobru priču. Narod, lakovjeran kakav jest, povjerovao je bez provjere što liberalni kapitalizam zapravo jest.

Dakle, političari koji vole intervencije i petljanja kako u gospodarstvo, tako i u građanske slobode, optužili su sustav koji zagovara upravo suprotno da je kriv za današnje stanje. Odgovor ljudi je protest protiv takvog sustava i traženje sve jačih državnih kontrola i intervencija. Može li koji političar poželjeti više od ovoga?

Ovo je Manifest prosvjeda 15.10. u kojem očito šeću od koketiranja s liberalizmom do snažnog državnog intervencionizma, ovisno o situaciji u kojoj im što odgovara:

1. Prioriteti svakog naprednog društva trebaju biti jednakost, napredak, solidarnost, sloboda, održivi razvoj i napredak, socijalna skrb i sreća ljudi.

2. Neotuđiva prava na kojima trebamo ustrajati u našem društvu su: pravo na stambeno zbrinjavanje, zapošljavanje, kultura, zdravstvo, obrazovanje, izravnija politička participacija, sloboda osobnog razvoja i prava građana na zdrav i sretan život.

3. U ovom trenutku naša Vlada i ekonomski sustav uopće ne mare za ova prava i na različite načine ih sputavaju i ograničavaju.

4. Demokracija pripada narodu (demos – narod, kratos – vladati, tj. vladavina naroda) što znači da je vlast satkana od svakoga od nas. Mi, obični građani, mi smo vlast. Međutim, većina političara nas uopće ne želi čuti. Političari bi trebali biti naš glas u institucijama, olakšati participaciju građana u politici kroz izravne kanale koji omogućuju korist čitavom društvu, a ne da bi se bogatili i napredovali na naš račun ponizno slušajući samo diktaturu glavnih ekonomskih centara moći koji ih drže na vlasti kroz bipolarizaciju na čelu s nepokretnim akronimima PP (HDZ) i PSOE (SDP).

5. Požuda za vlašću i njezina akumulacija samo na nekolicinu odabranih stvara samo nejednakost, tenzije i nepravde, a to onda vodi nasilju koje mi odbacujemo. Zastarjeli i neprirodni ekonomski sustav crpi gorivo iz našeg društvenog stroja u rastuću spiralu koja hrani sebe na način da obogaćuje nekolicinu, a ostale gura u siromaštvo sve do kolapsa na kraju.

6. Cilj je i svrha postojećeg sustava akumulacija novca, a ne briga za efikasnost sustava i dobrobit društva. Trošeći resurse, uništavajući planet, stvaraju nezaposlenost i ponižene građane.

7. Građani su zupčanici u stroju oblikovani tako da bi bogatili nekolicinu koja se uopće ne obazire na naše potrebe, koja nas ignorira. Mi smo anonimci, ali bez nas ništa od ovoga ne bi postojalo, jer mi pokrećemo svijet.

8. Ako kao društvo naučimo da ne povjeravamo našu budućnost ovakvom sustavu koji nam ne daje ništa zauzvrat, možemo se osloboditi tlake koja nas guši.

9. Mi trebamo etičku revoluciju. Umjesto što čovjek služi novcu, mi trebamo novac vratiti u pravu svrhu, a to je da služi čovjeku.

Treba biti svjestan da političari i kapitalisti s vezama u politici ne vole liberalni kapitalizam. Financijske institucije i razne kompanije ne bi mogle napraviti ovo što su napravile bez pomoći države koja im čuva leđa i spašava ih proračunskim novcem ukoliko posluju s gubitcima. Uz to, problem je što ljudi vide samo velike korporacije kao problematične, ali poticaje “malim ljudima” smatraju poželjne. Takvi poticaji zapravo su ista stvar – spašavanje gubitaša proračunskim (ako hoćete zajedničkim) novcem. Kriza nije izazvana kapitalizmom, nego državom koja posvuda dirigira i preraspodjeljuje.

Stoga, nemojte ojačavati moć države i političara zagovarajući državni intervencionizam, državni monopolizam, subvencije i slična izobličavanja slobodnog tržišta, jer nas je upravo to dovelo do situacije u kojoj smo sad.