Postoji li život nakon bankrota?
Vlada se opet zadužuje, a najnoviji kredit u iznosu od 260 milijuna eura uz kamatnu stopu od 5,5 posto na pet godina podiže u Erste i Hypo banci kako bi platila obveznice za restrukturiranje gospodarstva iz 1991. godine.
I tako iz godine u godinu, iz obveze u obvezu.. jedina razlika je padanje ratinga i povećanje kamata na zaduživanje. Iako je Šuker svojevremeno tvrdio drugačije, zaduživanje nije način rješavanja duga. Ukoliko je država sama nesposobna servisirati svoj dug, on neće magično nestati još nepovoljnijim zaduživanjem. Problem je što svaka vlast (ne samo naša) gleda stvari kratkoročno, do idućih izbora: mi ćemo se zadužiti, a nasljednici neka plaćaju. Keynes je to lijepo (i sebično) upakirao rekavši da dugoročno dug nije bitan, jer smo dugoročno ionako svi mrtvi. Keynes je mrtav, a nama u nasljeđe ostavio je long run. I “začudo”, svijetu se to ne sviđa. Čak iako pojedine stranke ostanu na vlasti više mandata, i dalje nastavljaju s takvom politikom. Zašto? Jer povratka više nema, a druga opcija politički ne zvuči baš najbolje. Naravno, želja svake vlasti je zadržati postojeći standard koliko god je to moguće, makar to značilo katastrofu u budućnosti, jer ipak, to će postati tuđi problem. A što duže se problem gura pod tepih, ta budućnost postaje mračnija. Bankrot bi poprilično brzo posložio kockice, ali bi izazvao nemire i socijalne prosvjede. Zato se vlast okrenula metodi kuhanja žabe, pa zaduživanjem i inflacijama potiho odgađa probleme.
Umjesto dizanja poreza i/li dodatnog zaduživanja, Hrvatska bi trebala srezati potrošnju (naš recept za katastrofu su razne investicije u mostove, ceste i ostalu infrastrukturu koja zjapi prazna) i prodati dio imovine. 69 tvrtki od posebnog državnog interesa generira godišnje gubitke od 4,2 milijarde eura. Recimo HŽ za početak, koji uz monopolistički položaj i nevjerojatne subvencije i dalje gomila gubitke, zatim privatizirati Hrvatske šume, prodati nekretnine u vlasništvu države koje ionako samo generiraju gubitke i tako dalje.
Oni koji se opiru takvim idejama privatizacije moraju biti svjesni da će se ona morati dogoditi kad država ostane bez izvora kreditiranja, a tada će uvjeti u zemlji i hitnost rješavanja problema znatno spustiti prodajne cijene. Prodavati kada gori pod petama često znači daj što daš, tj. prodavati u bescjenje.
Privatizacija (naravno ne kriminalna) nije problem, nego rješenje.
Monopolizam 
Da ne povjeruješ ovo s HEP-om… uhapse im direktora i odjednom se svi uplaše za radna mjesta i milijarda kuna se stvori od nekud. Što bi to tek privatnik doveo u red!
privatizacija- DA.. neka podijele vlasnicima, tojest svim državljanima njihove vlasničke udjele.. pa ćemo prodavati i kupovati na burzi, ili nećemo, kako već odlučimo kao vlasnici, možemo hodati na skupštine i češljati fin. izvješća, ili još bolje podijeliti recimo hrvatske šume na županije,općine isl. i podijeliti vlasničke udjele onima koji tamo imaju mjesto prebivališta.. Dakako, privatizacijom treba ukinuti “javne ovlasti” poduzeća poput HEP-a, hrvatskih šuma,voda isl.
što se tiče HŽ-a, oni gubitke gomilaju jer provode modernizaciju po standardima EU o našem trošku kako bi ih poslije mogli jeftino prodati, recimo deutsche bahn-u u vlasništvu njemačke države (zasad)
dakako, ima i kriminala u državnim firmama, viška zaposlenih, a ima i krpanja državnog proračuna pa među ostalim i zato prikazuju gubitke. petrokemija naprimjer redovito krpa proračun. novac ipak, osim kriminalno izvučenog ostaje ovdje. Nakon privatizacije, a nitko to neće kupiti ako ne očekuje brzi povratak na investiciju, imat ćemo odljev novca iz monopolnih firmi s javnim ovlastima direktno preko grane i srušiti monetarni sustav zajedno s kunom u roku od par godina.