Današnji mirovinski sustav kao Ponzi shema

Mirovinski sustav kakav danas poznajemo, ima poprilične sličnosti sa Ponzi shemom; potreban je budući rast baze korisnika. No, razlikuje se u jednoj bitnoj stvari:  država “svoj dio” uzima na silu, dok ste Ponzija mogli odbiti ukoliko vam se ne sviđa poslovni plan. Mađarski premijer Orban krajem prošle godine demonstrirao je to odličnim primjerom: prebacio je 13,7 milijardi dolara privatnih mirovina u državnu kasu, pod izgovorom da ljudi ne smiju svoj novac i budućnost staviti u ruke privatnog sektora. Njihov novac sigurniji je kod političara, nego privatnih fondova. Možete li odabrati drugu opciju? Ne. Idući korak koji očekuje Mađare kada se blagajna ponovno isprazni je ili veći porez, ili manje mirovine, ili kombinacija te dvije mogućnosti.

Današnji mirovinski sustav također u samoj srži ima jedan veliki problem: dizajniran je da uništi sam sebe. Sustav osiguranja u starosti, eliminira potrebu za djecom (smanjuje se broj djece) koja bi se brinula za svoje roditelje u starosti. Samim time, smanjuje svoju bazu budućih korisnika. Kako sam u početku naveo,  za održivost mu je potreban kontinuiran rast baze korisnika, kako bi uvijek baza koja uplaćuje bila veća od vrha koji prima mirovine.

U Hrvatskoj se također svako malo spominje prebacivanje novca iz drugog u prvi stup. Za razliku od Mađarske, kod nas bi to išlo na dobrovoljnoj bazi, ali koliko god ideja prebacivanja vlastite ušteđevine u zajednički fond izgledala loše, država i u ovom slučaju igra prljavo prema privatnim fondovima, obećavajući novim zakonom razne dodatke umirovljenicima, kako bi isisali novac fondova. Uz trenutni sustav koji je ionako pred kolapsom, teško je reći kako će sve to završiti, ali sigurno je jedino kome će račun doći na naplatu.