Wall Street prosvjednici u susretu sa svojim idejama

Već sam pisao o prosvjedima na Wall Streetu. Iako su neke ideje aktivista dobre, poput protivljenja spašavanja banaka, protivljenje ratu i nasilju, također zagovaraju besplatno obrazovanje, besplatno zdravstvo, doživotno garantiranu novčanu pomoć svima, širenje državne intervencije i slične ideje koje vode državu prema socijalizmu. Nije dugo trebalo da se ljevičarski aktivisti konačno susretnu sa svojim idejama u stvarnosti, i već su pali na testu – odlučili su kako više neće posluživati hranu beskućnicima i ostalima koji se samo prave da prosvjeduju, jer im je dosta toga da dan i noć moraju kuhati i raditi za nekog drugog.

As Occupy Wall Street has grown, the kitchen has had to contend with people who aren’t committed to the cause. Marlisa Wise, a volunteer chef, told the Huffington Post that the kitchen plans to use the next three days to “take a deep breath and reevaluate where we’ve come from,” in order to devise a plan to continue to serve free food, while also sustaining the movement.

Rafael Moreno, another volunteer, told that “we need to limit the amount of food we’re putting out” to keep away the people who may be freeloading.

Ovo je jako dobar primjer koliko su prosvjednici uvjereni u uspješnost svojih ideja, jer niti sami ne žele provoditi barem mali dio onoga što zagovaraju, sada kada su se našli na drugoj strani medalje. Ono na što nisu računali u svom zamišljenom konceptu funkcioniranja svijeta (ili jesu, ali su očekivali kako će uvijek biti na strani koja uzima) je pojava freeridera – osoba koje koriste ponuđene usluge ili dobra bez ikakvog povratnog doprinosa. Slična situacija postoji i u idejama koje zagovaraju – većina onoga što nas okružuje trebalo bi biti javno dobro. U ovakvim situacijama gdje pravo vlasništva nije jasno definirano, svi imaju pravo koristiti isto dobro, te motivirani osobnim interesima, koristit će ga što brže i što je više moguće kako bi poboljšali svoj status prije nego netko drugi iskoristi resurs. U tim situacijama nitko se neće previše obazirati na eventualnu obnovu resursa, jer nitko ne želi ulagati svoje vrijeme i novac na obnovu, dok ostali to vrijeme troše na iscrpljivanje resursa i zaradu. Jedni od najboljih primjera za to su prevelik izlov ribe, koji je osiromašio riblji fond i lov na bizone.

Karl Marx na Wall Streetu

Na tportalu objavljen je članak, čiji naslov sam preuzeo jer mi djeluje kao “pogodak u sridu”, samo mi se čini da s autorom članka ne dijelim mišljenje oko uzroka problema:

Danas se čak i neki kritičari Karla Marxa slažu da je suvremeni kapitalizam, a ne socijalizam, već dobrim dijelom uništio srednju klasu u nekim od najrazvijenijih kapitalističkih zemalja.

U onim osnovnim raščlambama, ova se ocjena svodi na Marxovu teoriju samouništavajućeg zatvorenog kruga: kapitalizam želi proizvesti i prodati što više u što kraćem vremenu sa što manje radnika, pa tako na tržištu rada stvara ‘odbačenu armiju radnika’ koja više nema novca da kupuje i troši onoliko koliko bi trebalo trošiti i ulagati da se održi sve vrtoglavija stopa porasta profita u sve većim razlikama između bogatih i siromašnih. Novi se profiti ne ulažu u nova radna mjesta i nove proizvode, budući da općenito pada društvena kupovna moć, već se rastaču u beskonačnim financijskim spekulacijama koje pune balon svakovrsnih dužničkih kriza. Otuda i rasap i pomor srednje klase, koja čini kičmu svakog potrošačkog društva, otuda i priče o bezbrojnim privatnim bankrotima, izgubljenim mladim generacijama i općoj krizi socijalnih, zdravstvenih, kulturnih i obrazovnih povlastica.

Slabija potrošnja ne ovisi isključivo o plaći radnika, nego ovisi prvenstveno o mogućnosti masovnije i jeftinije proizvodnje. Samim time, cijena proizvoda postaje niža. Također potražnja i želja ljudi za proizvodom nije fiksna, nego raste sa opadanjem cijene. Malo je apsurdna izjava da si nitko ne može priuštiti proizvod X, jer je previše proizvedenih proizvoda X na tržištu. Nije točno ni da se profit ne ulaže u nove proizvode: nove generacije telefona, kompjuterskih programa, automobila, ostale potrošačke elektronike, proizvoda koji nisu ni postojali do nedavno, dokaz su kako je u svim granama prisutan konstantan razvoj. Tko god ne ulaže u modernizaciju ne može opstati (osim uz subvencije) uz konkurenciju koja unaprijeđuje svoje proizvode. Što se tiče pada kupovne moći i porasta nezaposlenosti, uzroke možemo pronaći u pojačanom oporezivanju, kako bi se financirala sve rastrošnija država, razni socijalni programi i spašavanje posrnulih kompanija. Drugim riječima, država prikuplja sve veće poreze od uspješnih i preraspodjeljuje ih neuspješnima. Ukoliko pretjera u poreznom opterećenju, država vrlo lako može profitabilnu tvrtku učiniti neuspješnom (što znači više radnika bez posla), a neuspješnoj tvrtki će samo kratkoročno produžiti život.  Kritika kapitalizma u tom vidu je pogrešna, pošto je trenutno stanje (čak i u SAD-u) bliže socijalizmu nego liberalnom kapitalizmu.

Čak i u Wall Streetu, središtu globalnog kapitala, okupljaju se tisuće prosvjednika u neočekivanom ‘antikapitalističkom pokretu’. U posljednjih desetak godina Karl Marx je ponovno došao u modu, a kapitalizam se ponovno našao na optuženičkoj klupi i u mnogim zapadnim intelektualnim krugovima.

Na web stranici OccupyWallStreet može se pronaći lista zahtjeva prosvjednika. Sve u svemu, ta lista predstavlja ogromno bacanje novca i još intenzivnije okretanje socijalnoj politici, a neke ideje poput zabrane fosilnih goriva, garantirane plaće svim stanovnicima neovisno rade li ili ne, opraštanje duga svim dužnicima na cijelom planetu, graniče sa utopijom. Prosvjednici ne shvaćaju da zagovaraju povećanje mjera koje su ih i dovele do trenutne situacije, umjesto da zahtjevaju prestanak spašavanja dužnika novcem poreznih obveznika.

Čini se da se država nema zašto bojati ovih prosvjeda, pošto prosvjednici traže dodatno povećanje kontrole i državnog uplitanja u sustav.