Kineski balon čeka iglu

Već duže vrijeme konstantno slušamo izjave kako Kina preuzima svijet i slično. Izgleda da su takve izjave temeljene na kratkom pogledu preko njihovog rastućeg BDP-a. Je li Kina zaista tako uspješna kako je neki opisuju?

Kineski rast eksplodirao je na klimavim temeljima. Iako je komunističko vodstvo popustilo u nekim stvarima, i dalje čvrsto drže u šaci upravljačke mehanizme, a država daje sve od sebe kako bi što veći postotak stanovništva bio zaposlen. Nema ponude i potraženje, sistem i financijski sustav služe jedino političkoj eliti. Velike privatne tvrtke koje su u međuvremenu nastale, posluju onako kako im država dirigira, a zaštićene su raznim zakonima, licencama i tarifama koje sprječavaju oslobađanje tržišta. Tako su nastali gradovi u kojima nitko ne živi, prazne ceste, željeznice i mostovi koji spajaju te gradove duhova. Jasno je kako će država morati nastaviti ulagati u te prazne objekte ukoliko ne želi da brzo propadnu, što predstavlja dodatni trošak. Sve to je jasni pokazatelj balona koji se formirao. Prošle godine vlast je pokušala smanjiti masovnu izgradnju, ali kada su vidjeli kako se to negativno odražava na rast BDP-a, ponovno su uskočili poticati građevinski sektor. Slična stvar dogodila se i ove godine, ali ovaj puta građevinski sektor reagirao je drugačije – očekujući kako će vlast opet uskočiti kada vide padajuće brojke, nastavili su zaduživanje i izgradnju. Pošto nije bilo pada BDP-a, vlast nije smatrala da ulaganje treba prestati. No vlast u zadnje vrijeme pokušava ukrotiti rastuću inflaciju koju su proizveli, što je dovelo do smanjenja kreditiranja, rasta kamatnih stopa, te povećanje broja onih koji ne mogu otplatiti kredite. I sad počinje pad cijena nekretnina, kako bi investitori što prije prodali i tako došli do novca i eventualno počeli novi krug izgradnje. Ukoliko dođe do značajnijeg broja investitora koji ne mogu dobiti nove kredite ili prodati izgrađene nekretnine, cijene će početi drastično padati i tržište će pasti. Uz to, porast CPI od 6.5% i reguliranog prinosa na depozite od 3.5%, kineske banke počinju se suočavati s povlačenjem depozita koji bi se vrlo brzo mogli pretvoriti u ”juriš na šaltere“.

Postoji još jedan problem zaustavljanja umjetne kreditne ekspanzije. Kina je, igravši se merkantilističkim metodama, došla do velikog trgovinskog suficita koji su negdje morali iskoristiti. Velik priljev stranih valuta (pretežno dolara) bio je rizičan za yuan, koji bi aprecirao uz velike količine dolara i tako poskupio kinesku robu. Iz tog razloga, vezali su yuan uz fiksni tečaj dolara ispod tržišne vrijednosti, a viškove pohranjivali u rezerve. Tu dolazimo situacije u kojoj se Kina mora rješavati strane valute jer ne žele rast domaće, a preniskom domaćom valutom dodatno smanjuju uvoz i potiču izvoz, koji donosi još više strane valute. Porastom domaće valute smanjio bi se izvoz, ali bi porasla domaća potrošnja i pojeftinila strana roba, što je pozitivno. Dolazimo do zaključka da je to dobro, ali Kina je sad u situaciji gdje bi yuan eksplodirao zbog ogromnih viškova dolara, a to bi dovelo do prekida trgovine sa drugim zemljama kojima bi kineska roba postala preskupa. Jedini izlaz, do sad, za rješavanje dolara iz trgovinskog suficita bila je kupovina američkih obveznica, ali to ne može ići unedogled.

Umjetno nizak tečaj održavan je printanjem yuana, s kojim se zatim kupovao dolar, a to je izazvalo cjenovnu inflaciju poplavom yuana na tržištu. Kako bi se to zaustavilo i dopustilo rast valute, potrebno je prestati s ubacivanjem novog novca na tržište, a to će prouzročiti recesiju. Stvarni ekonomski rast, dodatno potaknut monetarnom ekspanzijom i masovnim kreditiranjima, koja su dovela do velikih mislokacija resursa bliži se kraju. Eksterni faktori, poput pada izvoza zbog krize u ostatku svijeta, količine stranih ulaganja i sudbina dolara ovaj proces mogli bi ubrzati ili usporiti, ali nikako zaustaviti.