Uz ovakve prijatelje ne trebamo neprijatelje

HAKOM nastavlja seriju odluka koje su usmjerene upravo protiv onih koje navodno štite – korisnike telekomunikacijskih usluga. Tako fiksni internet i IPTV HT-a i Iskona od 1. lipnja ove godine poskupljuju od 8 do 23 kune mjesečno:

Prema obrazloženju HAKOM-a, jedan od načina na koji bi HT i Iskon mogli iskoristiti značajnu tržišnu snagu odnosi se i na situaciju u kojoj bi određeno vrijeme pružali usluge ispod troška s namjerom otežavanja ulaska ili slabljenja pozicije konkurenata, a sve radi povećavanja svog tržišnog udjela, a posljedično i dobiti. Iako bi krajnji korisnici mogli kratkoročno imati koristi od niskih cijena, dugoročno gledano prisutnost cijena ispod troškova najviše bi naštetila upravo njima jer takve cijene uništavaju konkurenciju na tržištu i prisiljavaju druge operatore na izlazak s tržišta, smatraju u HAKOM-u.

Čak i da HT svjesno posluje ispod razine profitabilnosti, zašto bi to trebao biti problem za kupce, kad oni profitiraju od takvih subvencija? Ne postoji jasna definicija koja bi točno odredila ovo poslovanje koje HAKOM smatra netržišnim. Postoji mnoštvo metoda izračuna, ne samo usporedba trenutnih cijena i troškova. Povijesni podaci, marginalni, ukupni, fiksni, varijabilni, dugoročni i kratkoročni troškovi, no HAKOM je uzeo jedan i na njemu gradi slučaj.

Pretpostavka da bi kupci mogli kratkoročno profitirati od niže cijene, ali da dugoročno takva poslovna politika ubija konkurenciju nema smisla. U praksi se tako nešto nikad nije uspješno provelo. Tvrtka koja posluje negativno u konačnici će morati nadoknaditi gubitke kroz povećanje cijena, a visoke cijene potiču povratak konkurencije. Takav način poslovanja nije dobra dugoročna poslovna strategija, jer dolazak nove domaće ili strane konkurencije onemogućuje pokrivanje gubitaka ponovnim podizanjem cijena. Walmart primjerice već desetljećima sjedi na optuženičkoj klupi jer navodno pokušava uništiti konkurenciju prodajući robu ispod njene cijene, no konkurencija i dalje postoji. Da Walmart zaista posluje toliko dugo na taj način, odavno bi bankrotirao.

Kada je regulator nakon dugogodišnjeg održavanja monopola konačno počeo puštati druge operatere, te je konkurencija dovela do spuštanja cijena, isti genijalci stvari ponovno pokušavaju vratiti na početak. Prije 3 godine pad cijena riješili su izricanjem kazni:

HT je nudio niže cijene fiksne telefonije i tako prekršio regulirane maloprodajne cijene telekomunikacijskih usluga u nepokretnoj mreži. HAKOM je još u kolovozu izdao rješenje u kojem HT-u zabranjuje svako daljnje nuđenje, ugovaranje i pružanje usluga u fiksnoj telefoniji po cijenama nižim od onih koje je odobrio HAKOM, kao i odobravanje bilo kakvih popusta na cijene niže od odobrenih.

Ne spušta HT svoje cijene dobrovoljno, nego ga na to prisiljava konkurencija. Kupci svojim novcem odlučuju koji operater im pruža najviše za cijenu koju nudi, a danas kupac može napraviti usporedbu u nekoliko klikova. Uspoređujući cijene nekih operatera za flat internet + osnovni IPTV, tj. usluga za koje HAKOM tvrdi da ih HT i Iskon nude ispod profitabilne cijene, možemo vidjeti kako B.net paket stoji 169,91 kuna mjesečno, Iskon 192,63 kune, Optima 205 kuna, a HT 227 kuna mjesečno. Iako HT od svih konkurenata ima najvišu cijenu, regulator pokušava reći kako je za potrošače dobra odluka da ta cijena bude još veća, te da je nelegalno previše spuštati cijene.

Koga ti birokrati zafrkavaju? Ova odluka najviše će pogoditi onaj dio tržišta koji još uvijek nema dostupnost alternativnog operatera, te uz to i ostali operateri sada mogu podići cijene bez bojazni pritiska od strane najvećih konkurenata.

O Canada

Već postoje brojna pitanja i tekstovi zašto ne možemo biti poput Skandinavije, a ovim tekstom pokušat ću dati odgovor na pitanje zbog čega Hrvatsku smatramo ekonomski manje uspješnom državom od Kanade na način drugačiji od onoga što smo navikli čuti od domaćih političara i ekonomista koristeći njihove metodologije mjerenja uspješnosti. Dakle ovo je samo usporedba pojedinih odluka, njihovih rezultata i kretanja gospodarstava.

90-ih godina XX. stoljeća Kanada je bila u gospodarski vrlo lošoj situaciji. Proračunski deficit gledan kao postotak BDP-a bio je veći nego hrvatski. Ali Kanada i Hrvatska sredinom 90-ih krenule su različitim putevima. Kanada je nakon 1995. ukrotila državnu potrošnju i provela opsežne fiskalne i tržišne reforme. Iako su kriza, te i dalje razmjerno velika socijalna država uzrokovali ponovni rast zaduživanja i državne potrošnje, njihovo restrukturiranje i dalje može biti dobar ogledni primjer, jer Hrvatska mora dovesti svoje gospodarstvo i proračun u red. Nastavak zaduživanja i rast deficita vodi jedino uništenju budućnosti mlađih naraštaja.

1968. na vlast u Kanadi dolazi Pierre Trudeau, koji pod krilaticom „Pravedno društvo“ pokreće kapitalne projekte s ciljem pokretanja slabije razvijenih regija države, a brojne nacionalizacije i rast potrošnje zbog sve ekstenzivnijih socijalnih programa nužno su tražili sve više proračunskog novca, te doveli do sve većih poreza, deficita i inflatorne politike. Period snažnog kanadskog intervencionizma „Pravedno društvo“, poput svih ostalih državnih planova, pokazao je da samo zato što država može intervenirati ili investirati u nešto ne znači da isto i treba. Koliko god nam se na prvi pogled državni intervencionizam činio poželjnim i pravednim, potrebno je shvatiti da putevi popločeni dobrim namjerama često ne vode tamo gdje bismo htjeli doći.

Preokret je počeo u 90-ima nakon stabilizacije inflacije. U nekoliko godina privatizirano je preko 30 strateških državnih kompanija, poznatih kao Crown corporations of Canada, među kojima su bile zračne kompanije poput Air Canada i Canadair, željeznice Canadian National Railway i Intercolonial Railway, telekomi, naftne kompanije, tv postaje. Zatim su uslijedile porezne reforme koje su za cilj imale smanjenje poreznog opterećenja građana i potpisivanje ugovora o slobodnoj trgovini koji su smanjili ili ukinuli carine.

Idući korak bilo je obuzdavanje državne potrošnje. Proračun iz 1994. godine pokazivao je ograničenje rasta, no iduće godine počeli su ozbiljni rezovi. U samo dvije godine, proračun je smanjen za 10%, što bi u hrvatskom proračunu bio rez od 12 milijardi kuna. Nemojmo se zavaravati, ali kada se u Hrvatskoj priča o bolnim rezovima, oni predstavljaju samo smanjenje brzine rasta proračuna, nikako istinsko smanjenje državne potrošnje i štednju. Do 1997. deficit je potpuno nestao sve do krize u 2008, a Kanada je u tom razdoblju neprestano bilježila suficit kojim je kontinuirano smanjivala zaduženje nastalo dvadesetogodišnjim socijalnim politikama.

Nakon tri godine  suficitarnog proračuna ponovno su smanjeni porezi na dohodak, te korporativni porezi koji su sa 50% smanjeni na prosjek od 27%. Smanjenje državne potrošnje i strukturne reforme dovele su do naglog 15-godišnjeg razvoja, smanjenja nezaposlenosti i općeg poboljšanja kvalitete života, koji je usporen tek nastankom globalne recesije.

Ne, Kanada nije slobodnotržišni raj, te je i dalje poprilično regulirana, ima veliku socijalnu potrošnju i provincije sklone visokoj potrošnji što se očituje u ovoj krizi, no pokazala je kako i umjerene mjere štednje kombinirane sa tržišnim reformama, liberalizacijom rada i pojednostavljenjem pokretanja posla, mogu dati snažan poticaj razvoju ekonomije. Provedene reforme uspjele su srezati državnu potrošnju privatizacijom, smanjenjem subvencija ekonomiji i provincijama, te manjim uplitanjem u ekonomiju, iako je država zadržala visok nivo socijalnih transfera prema siromašnijem dijelu populacije. Usporedbom podataka svjetskih zemalja dolazi se do zaključka kako velika državna potrošnja usporava razvitak, no nije jedini čimbenik koji utječe na njega. Zemlje poput Švedske, Kanade ili Estonije pokazuju kako nije bitno samo koliko država troši, nego na što država troši, te način na koji prikuplja sredstva i koliko se upliće u tržište.

Potrošnja i fiskalna odgovornost

Kanadske reforme i odgovorna vlast smanjivali su rastrošnost, te doveli do proračunskih suficita i smanjivanja javnog duga od početka reformi do svjetske krize kada je državna potrošnja ponovno eskalirala, za razliku od Hrvatskog kontinuiranog deficita.

Udio države u gospodarstvu

Privatizacija i smanjenje subvencija umanjili su porezno opterećenje i smanjili državni utjecaj, te preusmjerili državu na brigu o siromašnijem dijelu populacije.

Veća sloboda poslovanja

Veća sloboda poslovanja ogleda u efikasnom zakonodavstvu, nižem poreznom opterećenju, nižoj razini poslovne regulative i jednostavnom pokretanju posla i dovela je do puno niže nezaposlenosti, posebno one dugoročne. Porezni sustav daleko je jednostavniji, te samim time ne zahtjeva toliki gubitak vremena za pripremu, izračun i plaćanje poreza. Velik broj različitih poreznih stopa i olakšica u Hrvatskoj bitno komplicira i poskupljuje sustav, te omogućuje mnoštvo rupa za poreznu evaziju.

Zakoni o radu fleksibilniji su, što je dovelo do lakšeg otpuštanja i zapošljavanja radnika.

Rast blagostanja

Nakon provedbe reformi u smjeru liberalizacije tržišta, djelomičnog smanjenja državnog utjecaja i završetka tranzicijskog perioda, Kanada je zabilježila snažan ekonomski rast, a sve to vrijeme hrvatske vlade vodile su se isključivo populističkim mjerama zadržavanja vlasti umjesto potrebnim reformama, makar to značilo i gubitak izbora. Nakon tranzicije BDP je pokazivao konstantan rast unatoč smanjenju državne potrošnje, što znači da je gospodarstvo krenulo naprijed.

Kanada se na Indeksu ekonomskih sloboda trenutno nalazi na 6. mjestu, Hrvatska na 78. Postavlja se pitanje zašto hrvatske vlasti nemaju dovoljno političke snage provesti slične zakonske i fiskalne reforme?

Ugašeni razum

Od 1. srpnja, ulaskom Hrvatske u EU, na policama trgovina više neće biti klasičnih žarulja sa žarnom niti, a uz njih nestaju i brojni drugi proizvodi:

U trgovinama će biti zabranjena i prodaja energetski neučinkovitih perilica posuđa, perilica rublja, hladnjaka i zamrzivača te televizora, kao i klima-uređaja, a novo označavanje energetske učinkovitosti postupno će uslijediti i za sušilice rublja, električne pećnice, rasvjetna tijela, grijače vode i bojlere.

Još u travnju 2009., sukladno Direktivi EU 2007/51/EC, koja je tada stupila na snagu, zabranjena je proizvodnja novih proizvoda koji sadrže živu. Tako ćemo uskoro temperaturu i tlak mjeriti isključivo digitalnim mjeračima.

Ove mjere su ništa drugo nego prisilno smanjenje životnog standarda i slobode izbora pojedinca u gotovo svemu što ima utičnicu ili crijevo za vodu. Uzmimo samo na primjer klasičnu žarulju. Naša vlast, ili naša buduća vlast, smatra ih potpuno neučinkovitima u odnosu na nove generacije rasvjetnih tijela, stoga je njihovo jedino logično rješenje uvesti zabranu na njih. Navodna briga za okoliš još jednom se pokazuje kao savršena izlika za totalitarizam, a kao u brojnim životnim situacijama, birokrati se ponovno osjećaju dužnima nametnuti svoju mjeru efikasnosti kao da građani sami ne znaju odlučiti koja žarulja je najbolja za njihove oči ili džep.

Iako troše manje struje u svom radu, zahtijevaju znatno više resursa i energije prilikom proizvodnje što pokazuje i njihova cijena, ali štedne žarulje javnosti su prikazane kao velik napredak u kvaliteti rasvjete, uštedi novca i čuvanju okoliša. No da je situacija zaista takva, prisilno uskraćivanje izbora uopće ne bi moralo postojati. Kupci bi umjesto žarulje sa žarnom niti jednostavno počeli sve više kupovati štedne žarulje, kao što neprestano svojevoljno kupuju nove generacije mobitela. To bi jednostavno bila prirodna tržišna promjena koju bi građani sami pokrenuli i proveli, a nerazumni pojedinci bi ionako zbog rasipništva i povećane potrošnje bili kažnjeni većim iznosima na računu.

Javnosti nije potrebna regulatorna agencija koja propisuje nužnu promjenu sa Windowsa XP na Vistu ili Win 7, nije nam potreban regulator koji zabranjuje Nokiu 3310 i tjera nas na smartphone. Nadogradnje ili kupovina drugih proizvoda događaju se prirodno putem odabira kupca, odabira koji ovisi o njegovom imovinskom stanju i prioritetima.

Ali regulatori i paternalisti ne vjeruju u sposobnost zaključivanja pojedinca i slobodan odabir vrijednosti. To pokazuju svakim aspektom svoga djelovanja: od zabrane kupovine proizvoda poput žarulje s niti, do propagiranja rješenja u kojima jedino država mora pokrenuti i voditi ekonomiju, usput nas sve više pljačkajući porezima i povećavajući deficit. Možda bi jednog dana prirodna tržišna transformacija utjecala i na odabir novih rasvjetnih tijela, ali sudeći po potrebi uvođenja prisile, nekako u to nisam uvjeren.

Preprodaja ulaznica

Nogometna utakmica Hrvatske i Srbije jedan je od događaja koji privlači velik interes publike. To pokazuje i činjenica kako su sve ponuđene ulaznice rasprodane u vrlo kratkom roku, ali i problemi sa radom preopterećenog sustava prodaje. Stoga, ako niste bili među prvima i redu, ili vam on-line sustav nije zabilježio kupnju, nemate šanse. Takvi događaji nedvojbeno privlače brojne preprodavače karata. Ti ljudi prezreni su od organizatora (u ovom slučaju HNS-a), zakonodavaca, policije i brojnih fanova:

Konferenciju za novinare u Kući nogometa održali su izvršni predsjednik Damir Vrbanović i povjerenik za sigurnost Zoran Cvrk. Izvijestili su kako je HNS na dan prodaje ulaznica za utakmicu Hrvatska – Srbija otkrio 24 pokušaja preprodaje ulaznica te da je poništeno oko 80 ulaznica. Bila je to akcija u suradnji s policijom koja će sankcionirati preprodavače.

Na stranu činjenica kako bi se organizator, ukoliko već želi, (a ne policija) trebao pobrinuti putem ograničenja prodaje po osobi da ulaznice ne završe kod preprodavača, no jesu li oni zaista takve štetočine kakvima ih se prikazuje?

Iako organizatori raznih događaja poduzimaju ogromne napore kako bi se zaustavilo takvo sekundarno tržište, preprodavači im nedvojbeno donose korist, zato što kupuju karte unaprijed pokušavajući ostvariti profit (i riskirajući gubitak), te tako povećavaju broj prodanih ulaznica koncerata ili sportskih događaja. Od preprodavača također imaju korist osobe koje su u vrijeme službene prodaje karata spriječene drugim obvezama (npr. ne mogu izaći s posla i satima stajati u redu), osobe koje su prekasno došle i stoje predaleko u redu, osobe koje još uvijek ne znaju hoće li u vrijeme utakmice biti u mogućnosti otići na nju, ili će imati druge obveze u tom trenutku. Ljudi neće kupiti kartu dok ne budu sigurni kako na događaj zaista mogu i otići, ali organizator će i u tom slučaju unaprijed prodati kartu ukoliko postoje preprodavači. Nenadani nepovoljni događaji koji se iznenada mogu pojaviti, poput pogoršanja vremena, mogu danima prije drastično smanjiti prodaju ulaznica za koncert na otvorenom, tako da preprodavači kupujući ulaznice unaprijed, na sebe preuzimaju rizik takvih događaja i financijski gubitak, a organizator ponovno ima prodanu kartu, te lakše pokriva troškove i osigurava vlastiti profit. Velik broj ljudi koji iz raznih razloga nisu uspjeli nabaviti ulaznice svejedno dolazi pred stadione vjerujući kako će u poslijednji trenutak uspjeti kupiti kartu za sebe. Pogađate, računaju upravo na preprodavače.

Godišnje karte, recimo Medveščaka, još su jedan primjer prebacivanja rizika vremena na preprodavače. Ukoliko Medveščak kroz sezonu počne sve lošije igrati, publika će biti manje zainteresirana za dolazak na utakmice, no klub i dalje zadržava financijsku korist ukoliko su preprodavači unaprijed kupili karte, te tako klub gubitke sa sebe prebacuje na njih. S druge strane, ukoliko Medveščak rastura, oni željni dolaska usred sezone uspjet će pronaći kartu kod preprodavača unatoč rasprodanim tribinama. Navijači koji znaju da imaju mogućnost naknadne prodaje ukoliko im nešto iskrsne, spremniji su kupiti sezonske karte nego u situaciji kada takva prodaja nije dozvoljena.

Zahvaljujući sekundarnom tržištu, ljudi nisu primorani raditi dugoročne i nefleksibilne planove, nego imaju mogućnost impulzivno djelovati i prilagođavati se novim okolnostima. Očito je kako preprodaja ima pozitivne učinke i na organizatore i na publiku, a preprodavači financijski rizik prebacuju na sebe. U svakom slučaju, ulaznice su legalno kupljene od organizatora koji je tako maksimizirao svoj profit. Što se kasnije događa s njima, ne bi se smjelo pretvoriti u problem policije.

Država predator

Hrvatska je u katastrofalnom fiskalnom stanju. Državna potrošnja dosegla je rekordne razmjere, a političari najavljuju daljnje zaduživanje. Trenutni javni dug iznosi 186 milijardi kuna, što je oko 52% BDP-a, a najava ministra Linića je povećanje na preko 56%, zbog neodgovornog ponašanja brojnih tvrtki prije krize:

Linić je također kritizirao brojne hrvatske tvrtke koje su umjesto da se bave temeljnom djelatnošću počele ulaziti u nekretninski biznis, i to baš 2008. godine, kada je počela globalna ekonomska kriza. To je bilo potpuno krivo usmjereno ulaganje, pa sada treba pronaći dodatna rješenja s bankama kako bi takvim tvrtkama spasili osnovnu djelatnost.

Obzirom da ljudi reagiraju na poticaje, a država je poticala stanogradnju, brojne tvrtke počele su graditi stanove, poput brojnih ljudi koji su se počeli baviti mljekarstvom i poljoprivredom kada je država milijardama kuna odlučila potaknuti taj sektor (znamo kako danas izgleda i jedno i drugo).
Prisjetimo se samo kako je to izgledalo 2007. kada se ministrica Matulović-Dropulić trudila proširiti program POS-a:

“Nitko ne može reći da je ova država zaustavila gradnju POS-a”, kazala je ministrica, te u prilog tome iznijela podatke da su za mandata sadašnje vlasti sagrađena 2.963 stana, 750 ih je u fazi gradnje, a 654 u pripremi, dok je bivša vlast izgradila 906 stanova.

Tih dana redovito smo mogli pratiti prepucavanja vlasti i oporbe tko je sagradio više stanova i tko je pokrenuo više kapitalnih projekata. Drugim riječima, gledali smo natjecanje tko je potrošio više novca poreznih obveznika.

Danas je priča neznatno drugačija. Blagajna je prazna, sve drugo ide po starom. Državni poticaji i kapitalni projekti ponovno su se na opće iznenađenje pokazali kao kapitalni promašaji, stoga je potrebno pronaći krivca. Neprodani stanovi zjape na sve strane, no POS uskoro kreće u novi krug kako bi se opet spašavao građevinski sektor. Tako se ove godine na isti planira potrošiti dodatnih 200 milijuna kuna našeg novca. Jasno, u cijeloj ovoj katastrofi najveći krivci su oni koji izbjegavaju plaćanje poreza koji bi omogućio nastavak rasipništva, a nikako oni koji isti taj novac bacaju na Potemkinova sela.

No što točno imamo i dobivamo plaćanjem sve većeg poreza, osim bizarnih propagandnih poruka koje nam poručuju da cinkanjem postajemo dobri građani koji spašavaju državu, ali i sebe, te ispiranje mozga da u protivnom nećemo imati prirodna bogatstva, autoceste, mirovine, bolnice, škole i ostale blagodati koje samo država može pružiti?

Za početak, imamo bankrotirani, prikriveni piramidalni mirovinski sustav u kojem radnici ne uplaćuju mirovine za sebe, nego pune trenutni proračun i plaćaju trenutne umirovljenike (prave, no većinom lažne). Zauzvrat, dobili su obećanje države kako će budući naraštaji na isti način osigurati njihovu mirovinu. Obzirom da je za piramidalni sustav potrebna sve veća baza, a hrvatska populacija ide u suprotnom smjeru, znamo da će mirovinski sustav završiti poput onih pisama i lanaca sreće koje smo nekad znali dobivati, kada je bilo potrebno poslati novac ljudima s popisa, te povećati popis ljudi koji će isto učiniti za vas. Pogledajte koliko mjesečno uplaćujete u mirovinski fond, pomnožite sa ukupnim radnim stažem, te usporedite sa mirovinom koju ćete primati puno kraći period. Ukratko, dobili smo veliku Ponzi shemu, u kojoj odlično prolaze oni koji su među prvima uskočili u igru, međutim što igra duže traje, sve je veći broj onih koji će ostati bez svega uloženog. Ono što je posebno zanimljivo, u RH su poslovni modeli koji se baziraju na principu kao naš mirovinski sustav zakonom zabranjeni i okarakterizirani kao prijevara.

Imamo i bankrotirani zdravstveni sustav. Iako smo prošle godine za njega dali 21.119.925.828, ili preko 21.000 kuna po zaposlenom, platit ćemo i njegov dug veći od 5 milijardi kuna kada vlast pokrene sanaciju. Zauzvrat stojimo u beskrajnim listama čekanja, oni sretniji ili s vezama dolaze na red, oni drugi umru čekajući. Za njih će država u rukavicama reći kako ih nisu uspjeli spasiti, no realno, njima je liječenje odbijeno. Nažalost, naše ministarstvo nema ili jednostavno ne objavljuje podatke o broju umrlih koji nisu dočekali spasonosne tretmane koje su platili, no činjenica je da takvi slučajevi postoje i druge države objavljuju evidencije o tome.

Imamo i hrvatsko školstvo, kojem proračun raste svake godine, no usprkos tome ima sve lošije rezultate, iako je djece sve manje.

Dobili smo još i brojna ministarstva, agencije, udruge i državne tvrke gubitaše (redom strateške), koji se razbacuju novcem koji smo mi zaradili, a oni prisilno uzeli putem poreza. Uzmimo na primjer vječitog gubitaša, HŽ, kojeg su porezni obveznici u zadnjih 10 godina subvencionirali sa barem 20-ak milijardi kuna, tj. oko 20.000 kuna po zaposlenoj osobi. Imamo i Croatia Airlines, koji je uz svu pomoć (recimo prošlogodišnja dokapitalizacija od 862 milijuna naših kuna) uspio doći do 400 milijuna kuna duga. Imamo i brodogradilišta, koja jedino porezni obveznici drže da ne potonu. Tako su im porezni obveznici od 1997. do 2011. godine više ili manje dragovoljno poklonili preko 35 milijardi kuna, što je godišnje preko 2.000 kuna po zaposlenoj osobi, no brodogradilišta i dalje uspješno slažu kolosalne gubitke. Podsjećam da zaposlenih u hrvatskoj brodogradnji ima oko 12.000, što znači kako hrvatski radnici godišnje subvencioniraju brodogradilišta sa oko 200.000 kuna po zaposlenom u brodogradnji. Jeftinije ćemo proći ukoliko ti radnici samo sjede kod kuće i primaju plaću, nego da nešto rade.
Imamo i Petrokemiju, čije vodstvo otvoreno tvrdi kako mrzi kapital, stoga sretno posluju sa gubitkom. Imamo i Agenciju za civilno zrakoplovstvo, koja godišenje potroši 60-ak milijuna kuna, a nedavno su uspjeli dati 68.000 naših kuna samo za studiju opravdanosti nabave vlastitog aviona.
Imamo i Hrvatske šume, kojima smo u zadnje 3 godine isplatili gotovo milijardu kuna temeljem nameta zvanog općekorisne funkcije šume. Njihovi radnici, kako bi nam se zahvalili na darežljivosti, uz ugovor na neodređeno obično dobiju i liječničku potvrdu kako ne mogu podići teret teži od 2 kilograma, te angažiraju kooperante za koje se ispostavi da su 75% učinkovitiji od onih državnih šumara koji nekim čudom i rade.

Srećom više ne sponzoriramo rad Vjesnika, no zato spremno subvenciniramo HRT, Hrvatske ceste, Hrvatske autoceste, HAKOM, Jadroplov, Jadroliniju, Hrvatske vode itd, itd.. Stavite na papir samo do sad navedeno i doći ćete do iznosa preko 50.000 kuna po zaposlenoj osobi godišnje, a u tekstu je spomenut samo vrh ledene sante. Trebamo biti svjesni činjenice kako država koja prikupi više poreza, više bogatstva i upropaštava, što pokazuju svi dosadašnji propali državni projekti, proračuni i rebalansi. Stoga je jedini način za smanjenje našeg siromaštva – smanjenje prihoda koje država uzima za sebe.

Zagovornici nacionalizacije koji smatraju kako u Hrvatskoj vlada neoliberalizam, trebali bi biti svjesni bolne činjenice kako već sada radnik radi daleko više kako bi zadovoljio vječito rastuće državne apetite, nego što radi za sebe i svoju obitelj. Zar je zaista potrebno da još više radimo za takve i slične, samo da možemo ispred strateških državnih gubitaša imati prefiks hrvatski?

Dobrijaneri štetočine priznaju grešku

Danska vlada objavila je da namjerava ukinuti porez na hranu koja sadrži masti, koji je uvela prije godinu dana. Rezultat mjera bio je u potpunosti očekivan i prije samog uvođenja, ali moram priznati kako nisam očekivao povlačenje poreza nakon uočenih negativnih posljedica, nego uvođenje dodatnih metoda regulacije. Koncept je bio “logičan” - skuplja nezdrava hrana dovodi do zdravije ishrane. Pravi dobrijaneri štetočine, kako bi ih nazvao Nedjeljni Komentar.

Iako je namjera poreza bila regulirati što ljudi jedu i prisilno ih usmjeriti prema onome što ministarstvo smatra zdravijoj hrani, anketa među Dancima pokazala je kako 80% ljudi nije promijenilo prehrambene navike, samo stranu granice na kojoj kupuju. Naime, većina je po “nezdrave” proizvode krenula u Njemačku. Postupci građana obili su se o glavu državi, a posljedice toga bile su gašenje oko 1300 radnih mjesta povezanih sa proizvodnjom hrane pogođene porezom, pad konkurentnosti danskog gospodarstva, dodatan prihod njemačkih trgovačkih lanaca i Njemačke,  te manji iznos prikupljenog poreza u Danskoj. Ovo bi trebao biti dobar signal hrvatskoj Vladi da razmisli zašto hrvatski državljani sve češće ostavljaju svoju plaću s druge strane granice. No mi se i dalje vodimo mjerama “bolje nula kuna prikupljenog poreza nego nešto kuna prikupljenog poreza”, te svesrdno trudimo slati kupce što više van kako bi poticali strano gospodarstvo.

S druge strane, protivnici masne hrane smatraju kako porez i regulacija nisu dovoljno visoki da promijene prehrambene navike. Znamo da znanstvenici još uvijek nisu usuglašeni oko ispravne i zdrave prehrane. Neki smatraju kako su masti vrlo nezdrave, drugi da su potrebne i zdravije od supstituta (vjerojatno jer svaka jedinka ima drugačije potrebe, metabolizam i reakcije), no intervencionisti se nepogrešivo vode najrazvikanijom i sigurni su kako njihovo mišljenje vrijedi za sve jednako.

Ukoliko masti budu toliko oporezovane i regulirane, ljudi će prijeći na substitute, ali to sigurno neće biti salata kako intervencionisti sanjaju, nego ugljikohidrati: tjestenine, kruh, slatkiši i slična hrana. Posljedice toga ne znaju niti stručnjaci za prehranu, što je dovoljno dobar razlog da država ne ide u smjeru regulacije hrane koju jedemo ili trebamo jesti.

Na kraju krajeva, zašto moramo biti prisiljeni na zdrav život? Zar ne bismo trebali biti sami odgovorni za svoje postupke i njihove posljedice?

To je diskriminacija!

U današnje, politički korektno vrijeme, optužbe za diskriminaciju su poput Vegete: možeš ih staviti u sve i svašta. O diskriminaciji i jednakosti prilikom zapošljavanja već sam pisao. U ovom slučaju, dvije LGBT djevojke pripremaju tužbu protiv vlasnika stana koji im ne želi iznajmiti stan zbog njihove seksualne orijentacije:

Nataša i Sandra tražit će utvrđivanje diskriminatorskog postupanja i naknade štete. S obzirom na to da je iznajmljivanje stana tržišna usluga, radi se o izravnoj diskriminaciji, i to u ovom slučaju na temelju seksualne orijentacije.

Netko bi mogao prigovoriti kako se radi o privatnom vlasništvu najmodavke te da je njeno ustavno pravo da njime raspolaže kako hoće. No, pitanje privatnog vlasništva za ovakve je slučajeve potpuno irelevantno jer je odlučila koristiti tržište usluga kako bi od svoje imovine ostvarila profit. A tržište usluga je ‘javno dobro’ – objašnjava pravobraniteljica.

Kao prvo, tržište bi trebalo biti mjesto gdje obje strane dobrovoljno sudjeluju u trgovini radi vlastite koristi i pitanje privatnog vlasništva u potpunosti je relevantno. Ukoliko ga definiramo kao javno dobro poput pravobraniteljice, i dalje u tržište ne možemo i ne smijemo uvesti element prisile, jer samim time razmjena prestaje biti dobrovoljna i obostrano korisna. Iz članka je vidljivo kako je stan i dalje prazan, dakle tržište je stanodavce već kaznilo za njihovo diskriminatorno razmišljanje, tako što ne ostvaruju potencijanu zaradu od iznajmljivanja. Kada bi se vodili idejom pravobraniteljice kako je privatno vlasništvo potpuno irelevantno na tržištu, Meggle bi na primjer dobio mogućnost putem države prisiljavati korisnike na kupnju Meggle proizvoda pod izlikom kako kupci diskriminiraju u korist Dukata, što je očito iz tržišnih udjela.

Stanodavci neprestano diskriminiraju. Jedni ne žele životinje u stanu jer se boje štete ili ne vole miris životinje. Drugi odbijaju pušače. Neki ne žele iznajmiti stan muškim osobama jer smatraju da su žene urednije, iako to sve to nije nužno istina.

Kupci diskriminiraju. Kao kupci, slobodni smo trošiti svoj novac prema vlastitim željama. Recimo da netko ne voli Slovence, potpuno je slobodan izbjegavati Mercator. Protiv te odluke Mercator nema, i ne bi smio imati, nikakvu mogućnost tužbe, te je dužan poštivati ju, iako je diskriminatorna i smanjuje mu prihod. Ljude ništa ne obvezuje na novčanu isplatu Mercatoru, niti je Mercator dužan pružati usluge ljudima koji u njemu ne kupuju.

S druge strane, država često provodi diskriminatorne politike prema svojim stanovnicima, iako su oni istovremeno prisiljeni plaćati porez pomoću kojeg se one provode. Sanacije šteta diskriminatorne su mjere. Akcije poput “Kupujmo hrvatsko” ili poticaji zapošljavanja određenim grupama negativno utječu na druge grupe ljudi, a djelomično su plaćene iz njihovog džepa. Iako Mercator zapošljava hrvatske državljane i plaća porez Hrvatskoj, država je pokrenula kampanju koja im direktno šteti. Stariji radnici iz svojih poreza plaćaju poticaje zapošljavanja mladih, te su tim poticajima dvostruko oštećeni: zbog poreza imaju manja primanja, te podupiru zapošljavanje radne snage koja će lako moguće dovesti do njihovog otkaza. Sad vidimo da ministar Mrsić jednu diskriminatornu politiku pokušava ispraviti drugom, jasno, opet na trošak svih poreznih obveznika: ukoliko netko zaposli otpuštenog starijeg radnika, porezni obveznici će podmirivati 50% njegove plaće.

Životni prostor također odabiremo diskriminatornim odlukama, jer tražimo područje gdje žive ljudi sličniji nama. Iako u Zakonu o suzbijanju diskriminacije između ostalog stoji zabrana segregacije i diskriminacije na osnovi nacionalnog ili socijalnog podrijetla i imovnog stanja, ljudi su se prirodno segregirali. Činjenica je da osobe sa sličnim etničkim ili specifičnim
demografskim pokazateljima koncentrirano obitavaju u određenim područjima. Fizička blizina socijalno i kulturološko vrlo različitih osoba u pravilu ne funkcionira, te zato i dolazi do prostornog odvajanja takvih osoba. Kada su stanovnici bliski u fizičkom prostoru, ali udaljeni u društvenom, rijetko dolazi do značajnije interakcije. Drugim riječima, radije i češće komunicirate sa susjedima koji su po karakteristikama bliži vama.

Diskriminacija je zaista sveprisutna, ali to nije samo mržnja ili neinformiranost prema određenoj skupini, već svakodnevni način odlučivanja o svemu temeljen na racionalnim ili iracionalnim stavovima. Svjesni mi toga ili ne, svaki dan diskriminiramo proizvode na osnovi osobnih stavova o kvaliteti, cijeni ili vizualnom dojmu, odabir partnera temelji se na diskriminaciji vanjštine, ponašanja i spola (zapravo biseksualne osobe najmanje diskriminiraju pri odabiru, a društvo ih najviše diskriminira), autostopere diskriminiramo prema izgledu (sumnjam da će netko stati nepoznatom bradatom čovjeku sa sjekirom) itd.

Pozivanje države da prisilom ispravlja diskriminaciju otvaranje je Pandorine kutije. Vjerujem kako većina ne podržava diskriminaciju isključivo na osnovama poput spola, rase, religije, invalidnosti, seksualne orijentacije ili državljanstva, ali to ne znači da zbog toga imamo pravo koristiti silu nad onom manjinom koja iz nekog (vjerojatno pogrešnog) razloga diskriminira. Dati državi mogućnost intervencije za stvari koje nam se sviđaju nužno znači dati mogućnost i za djelovanja koja nam ne odgovaraju. Ispravan način promjene mišljenja nije prisila, nego edukacija o pojedinim iracionalnim diskriminatornim stavovima.

Kad državna intervencija propadne, okrivi špekulante

Cijene hrane i goriva neprestano rastu, a netko mora biti kriv za to. Mediji prenose izjave naših političara, ekonomista i analitičara koji neprestano okrivljuju špekulante kao glavne uzročnike takvog trenda. Mrski špekulanti tako nisu ostali izostavljeni čak niti prilikom najave budućeg pojeftinjenja goriva:

Nije bilo nikakvih velikih ekscesa i onda su mešetari i trgovci s burze, špekulanti burzovni izgubili osnovu za špekuliranje s višom cijenom. To je rezultiralo nižom cijenom nafte i naftnih derivata i evo nadam se da će takav trend još nešto dulje potrajati.

Špekulanti su osobe koja pokušavaju zaraditi kupujući robu po nižoj cijeni i prodajući po višoj. No njihov posao nije samo ta klišejizirana izjava. Oni također utječu na cijene robe. Kada ustanove podcijenjenu vrijednost robe, kupujući ju dižu joj vrijednost. Prepoznajući precijenjenu robu, uspješni špekulant može očekivati veći pad nego ostatak tržišta prepoznaje, te shortati.

Cijene hrane i nafte vrlo su volatilne i ovise o ciklusima, a špekulanti djelomično izravnavaju te cikluse kupujući u vrijeme obilja i prodavajući u vrijeme nestašice. Tako u vrijeme niske cijene dobijemo nešto skuplju, a u vrijeme visoke cijene nešto jeftiniju robu. Jasno, cijena će biti vrlo visoka prilikom nestašica, ali ne toliko visoka kolika bi bila u situacijama bez prijašnjih skladištenja. Špekulanti svojom aktivnošću ne izazivaju nestašicu (za što ih se generalno optužuje), nego povećavaju ponudu u kriznom vremenu. Nestašice se događaju zbog prirodnih nepogoda (suše, poplave) ili aktivnosti države (zabrane uvoza ili trgovine, cjenovne kontrole i sl.)

Svaka osoba koja nešto radi je špekulant. Svatko od nas donosi odluke prema nekim očekivanjima kretanja cijena, vrijednosti i želja u budućnosti. Sjetimo se samo 300-tinjak tisuća malih špekulanata koji su hrlili po dionice T-HT-a, nadajući se kako će jeftino kupiti i skupo prodati.

Svi mi svojim postupcima, u manjoj ili većoj mjeri utječemo na određivanje finalne cijene na tržištu. Ako pretpostavimo rast cijene mesa, kupit ćemo nešto veću količinu i zamrznuti višak za budućnost. Ukoliko predvidimo rast cijene goriva, točit ćemo vozila danas, a ukoliko očekujemo skorašnji pad, punit ćemo spremnike kada se pad cijene dogodi. Na isti način funkcioniraju i špekulanti, samo u većem obujmu. Ono čime smo bombardirani u medijima samo je jedna strana medalje. Špekulanti jednako tako riskiraju i gubitak ukoliko im procjene budu pogrešne, tj. predvide rast ili pad cijena koji se ne dogode.

Jedan od razloga uspostave raznih agencija za kontrolu cijena jest vjerovanje kako špekulanti loše utječu na tržište. Istina je kako učestale loše odluke špekulanata mogu privremeno utjecati na tržište, ali znatno više utječu na njegov džep, te takvi sudionici tržišta brzo s njega nestaju. Za razliku od njih, državne agencije koje preuzimaju ulogu kontrole cijena imaju zaposlenike koji ne odgovaraju svojom imovinom u slučaju greške. U tom slučaju nema automatskog iskorjenjivanja u slučaju greške i oprez je puno manji.

Ideja kako je špekuliranje štetno nije nova, ali je pogrešna. Tržište je učinkovito koliko i sudionici na njemu, a njihova učinkovitost ovisi o sposobnosti prikupljanja informacija i predviđanja kretanja. Špekulanti su samo jedan dio sudionika tog procesa. Danas zahvaljujući njima nismo u nedoumici, nego danima unaprijed znamo koja cijena će nas dočekati na benzinskim postajama, te na osnovi tih informacija planiramo punjenje spremnika.

Nažalost, brojni komentatori to ne razumiju, te u svojim izjavama i člancima krive tržište za probleme koje uzrokuje netko drugi. Prilikom objave vijesti o uvođenju embarga na iransku naftu 1. srpnja, nitko (ovdje, ovdje, ovdje) nije okrivio vlade koje će takvim postupkom dovesti do vala rasta cijena nafte, ali čim je rast počeo, tekstovi su bili prepuni optužbi prema špekulantima.

Unatoč njihovoj groznoj reputaciji kod naših opinion makera, špekulanti u globalu imaju pozitivan utjecaj na tržište. Razni stručnjaci i poduzetnici proučavaju tisuće parametara radeći za svoju dobrobit, a prosječna osoba ne mora strahovati od neprestane neizvjesnosti promjene cijena ili nestašica robe. Ti ljudi nisu postavljeni u ime politike, a tržište na kojem se nalaze ima neumoljive disciplinske mjere.

Kažnjavanje i uvođenje zabrana na špekulativnog djelovanja imalo bi identičan rezultat nemogućnosti vjeverice na spremanje lješnjaka pred zimu – neizvjesnost, nestašicu i glad.

Treba li većina odlučivati baš o svemu?

U današnje vrijeme prevladava mišljenje kako je nemoguće izgubiti slobodu u demokratskom obliku vladavine. Poznato je kako država može porobiti svoje građane. Brojni carevi, diktatori, kraljevi ili generali dokazali su to kroz povijest, ali demokracija osigurava prevlast volje naroda. Iz tog razloga, dok god čuvamo demokraciju, ne moramo se bojati za slobodu.

Demokratski oblik vladavine predstavlja donošenje odluka putem izbora većine, a provedbu može izvršavati narod putem “direktne demokracije” ili putem svojih predstavnika.

No je li baš uvijek tako?

Ukoliko promatramo tržište, tvrtke koje dovoljno uspješno pružaju usluge ljudima oko sebe napreduju i bogate se. Ukratko, svoju pohlepu za bogatstvom moraju zaslužiti radom i idejama (ukoliko izuzmemo rentijerstvo, spregu sa politikom i kriminalne radnje općenito). U određenom trenutku vlasnike uspješnih poslova ostatak društva počinje nazivati gramzivima i pohlepnima. To društvo istovremeno također želi više za sebe: žele tv, kompjuter, internet, auto, stan, vikendicu, ukratko, žele više i bolje nego trenutno imaju. No većina se, umjesto da poduzme korake poput poslovnih ljudi, okreće demokraciji. U svojoj vlastitoj pohlepi, neprestano glasaju za političare koji propagiraju oduzimanje imovine bogatijima, kako bi istu preraspodijelili siromašnijima.

Dakle, iako smo svi mi pohlepni za boljim, lakšim i jednostavnijim životom, neki svoju pohlepu utažuju moralnim putem, tj. vlastitim trudom i radom bilo u svojoj ili tuđoj tvrtki. Drugi demokratskim putem izglasavaju oduzimanje imovine, te sistem pretvaraju u legalnu krađu. Tužna činjenica jest da se demokracija pretvorila upravo u to – sistem kupovine glasova u kojem siromašnija većina bez ikakve odgovornosti neprestano staje uz političare koji propagiraju veće poreze bogatijoj manjini i redistribuiraju tuđu imovinu u zamjenu za glasove na izborima.

Takvo izglasavanje redistirbucije naši političari upakirali su pod terminom socijalna pravednost, koja je naravno za “opće dobro”, zapravo je ništa drugo nego – socijalizam. Redistribucija je krađa. To je ništa drugo nego prisilno uzimanje (pokušajte ne platiti neki državni namet) jednoj skupini, kako bi se dalo drugoj. Ljudi kojima se bogatstvo oduzima najčešće nisu glasali za provedbu takve akcije, ali oni koji bi taj novac trebali primiti uvijek jesu za provedbu te akcije.

Ukoliko pogledamo proračun vidjet ćemo kako ovdje nije riječ samo o pomoći najsiromašnijima i porezu prikupljenom radi funkcioniranja policije, sudstva, vatrogasnih postrojbi ili države općenito, nego činjenici kako većina novca prikupljenog putem poreza zapravo završava u džepovima drugih osoba, bilo da je riječ o potporama raznim strankama, udrugama, subvencijama državnih tvrtki, poljoprivrede, turizma i slično. Drugim riječima, socijalna pravda svodi se na poticanje nerada. Jedan takav pogled na poticaj turizma, koji ljudima izbija novac iz džepa, a zauzvrat im nudi manju vjerojatnost odlaska na ljetovanje napisao je Kapitalac.

Ljudima koji su uložili svoje vrijeme i riskirali novac kako bi poboljšali svoju budućnost, nudeći društvu proizvod koje ono svojevoljno kupuje kako bi poboljšalo svoj život, sada isto to društvo koje ne vidi godine rada i rizika, ljubomorno na vidljivi uspjeh, demokratskim akcijama nameće razne poreze, restrikcije i propise. Sve to u konačnici samo dovodi do smanjenja produktivnosti, poskupljenja proizvoda i cjelokupnog sustava, te u konačnici i veće nezaposlenosti.

Ovo je daleko od vjerovanja kako demokracija sama po sebi čuva slobodu, a pod tom iluzijom vrlo je jednostavno izgubiti slobodu i ne shvatiti to dok nije kasno. Narod može malo po malo, ovisno kako se većina kreće, oduzimati prava pojedinim skupinama, dok se na kraju mjere podržane od većine ne okrenu upravo protiv njih samih. Jedan od takvih primjera jest porez na dodanu vrijednost, čije uvođenje je sredinom XX. stoljeća odobravala većina Francuza kao sredstvo oporezivanja isključivo velikih kompanija, tj. bogatog sloja društva. Danas vidimo kako svi plaćamo taj porez i to u nemalim iznosima. Pošto je bogatstvo prilično proizvoljan pojam, slična stvar se već događa sa imovinom, a uskoro će i sa štednjom.

Sloboda ne znači raditi bilo što ukoliko je to odobreno demokratskim sustavom, niti da je takva akcija sama po sebi značajka slobode i u interesu slobode. Pravo glasanja ne možemo izjednačiti sa slobodom, nego samo kao mogućnost sudjelovanja u demokratskom procesu. U demokraciji uvijek treba biti svjestan kako većina, vođena isključivo pohlepom, a ne i moralom i razumom, vrlo lako može prouzročiti gospodarsko i političko samoubojstvo.

Iluziju kako je sloboda osigurana dok god postoji demokratski izabrana vlast svakodnevno možemo vidjeti i u novinskim člancima, na primjer kada razne službe nalažu roditeljima kako trošiti novac na dijete, ili kako razne agencije za “zaštitu” provode cjenovne kontrole, u pojedinim slučajevima zabranjujući čak i pojeftinjenja. Političari su danas postali dobri glumci na opasnom natjecanju popularnosti, koji u konačnici brinu samo o svojim kampanjama i mandatima, a ne stvarnom napretku zemlje i njenih državljana.

Zaista je čudan taj koncept slobode, u kojoj je pojedinac prisiljen plaćati provedbu zakona koji je usmjeren protiv njega, ili ideje s kojom se ne slaže.

Neki shvate odmah, neki kasnije

Argentinci su polako počeli shvaćati kako su podržavanjem predsjednice Cristine Fernández de Kirchner pucali u vlastito stopalo. Evo nekoliko potpuno različitih reakcija građana na identičnu politiku:

Argentina nacionalizirala naftnu kompaniju YPF:

Dužnosnik argentinske vlade potvrdio je jučer kako YPF postaje državna kompanija i država preuzima 51% vlasničkog udjela kojeg su do sada držali Španjolci. Preuzimanje stupa na snagu odmah i već je oformljena državna komisija koja će od sada upravljati naftnom kompanijom. Potez je proslavljen na ulicama Buenos Airesa, ljudi su nosili transparente s natpisima “YPF – sad si cijeli naš !” i “Repsol, odlazi iz YPF-a !” Fernandez de Kirchner je  na opće oduševljenje naroda 2008. je nacionalizirala i privatne mirovinske fondove, a kasnije i glavnu zračnu kompaniju “Aerolineas Argentinas”.

Reakcije kod nas također su se uglavnom svele na opće oduševljenje potezom i željom da se naši političari ugledaju na Argentinu. Tako je anketa na jednom portalu završila sa visokih 95% podrške.

Bilo je tu i krasnih odgovora i savjeta o prednostima nacionalizacije i sveopće državne kontrole, te čak i nekih prigovora na nepoznavanje ekonomske materije.

U međuvremenu je voljena predsjednica nizala neumoljivo glupe gospodarske poteze jedan za drugim, nadmašivši čak i svog pokojnog muža u destruktivnim idejama.

Tako je jedna od odluka bila zaplijena i zabrana uvoza stranih knjiga, pod izlikom brige za zdravlje svog naroda. Naime, strane tiskare prema njenom mišljenju koriste previše olova u tinti, te stavljanje prsta u usta nakon što je isti bio u kontaktu sa stranom tintom može biti smrtonosno.

Još jedna odluka bilo je uvođenje 15% poreza na plaćanje u stranoj valuti tako što je počelo praćenje kreditnih kartica. Dakle, ukoliko u inozemstvu odete na ručak i platite karticom, kod kuće ćete platiti još 15% poreza. U konačnici je svako korištenje ili posjedovanje strane valute postalo ilegalno:

Argentinska Vlada počela je koristiti inspektore sa psima treniranim za otkrivanje novca i javno prikazivati uhićenja svih koji posjeduju dolare. Ovo je samo još jedan u nizu koraka koje Argentina provodi u posljednje vrijeme kako bi suzbila korištenje stranih valuta i uvoz strane robe pod motom “Kupujmo domaće domaćim”.

Sada, kada je većina građana počela osjećati na svojoj koži državnu intervenciju, konfiskaciju i restrikcije koje su nekad toliko slavodobitno slavili radi nametanja drugima, veselje na ulicama pretvorilo se u prosvjede na ulicama:

Predsjednica Kirchner očito je počela grabiti preduboko u džepove kako bi financirala svoju populističku politiku. U Argentini inflacija iznosi 25 posto godišnje, zbog čega građani očajnički pokušavaju pesose promijeniti u američke dolare. No vlada je to zabranila pa kupovina stranih valuta više nije moguća gotovo ni na jedan legalan način.

Osim toga, prosvjednici se boje da će populistička predsjednica iskoristiti svoju kontrolu nad argentinskim kongresom kako bi promijenila izborne zakone i sebi omogućila ostanak na vlasti do 2019., pa i duže.

Ovo je školski primjer kako demokracija vrlo lako može odvesti u totalitarni sustav. Primjer kojeg je Hayek još 1944. opisao u knjizi Put u ropstvo.

Za kraj izdvajam i jedan od citata ispod članka:

Totalitarni sustav prema kojem se kreće Argentina neki su shvatili odmah, neki malo kasnije, a neki, poput našeg budućeg ekonomista izgleda nikad neće.

Zabrana oružja i kriminal

Nakon pucnjave prilikom premijere novog Batmana u Aurori u Coloradu, mediji i brojni komentari u prvi plan stavljaju činjenicu kako je ubojica legalno kupio oružje kojim je počinio masakr. Tako podnaslov u Večernjem glasi “Holmes je u vrijeme napada bio naoružan automatskom puškom, sačmaricom i dva pištolja. Oružje je legalno kupio posljednjih nekoliko mjeseci“.

Činjenica jest da je u ovom slučaju vatreno oružje kupljeno “gotovo poput kruha”, no uzmimo sada ciljeve i sredstvo ovog događaja. Ubojica je imao cilj: želio je ubiti što više ljudi i to na spektakularan način, obučen poput glavnog negativca u filmu. Također je imao i sredstvo: pištolje i sačmaricu koje je legalno kupio. Sam čin jasno nam daje do znanja kako je Holmes ovaj događaj planirao duže vrijeme: nabavljao je raznovrsno oružje i opremu mjesecima unaprijed, te čekao premijeru filma. Ono na što podnaslov članka u Večernjem skreće pažnju jest da je njegovo oružje legalno kupljeno u trgovini i putem interneta, te čitatelja vjerojatno navodi na zaključak kako ubojica ne bi mogao provesti svoj čin ukoliko mu to oružje ne bi bilo dostupno. No koliko je to istina?

Kao što svi znamo, kada osoba ima zacrtan cilj, može ga provesti na više načina i pomoću više različitih sredstava. Holmes je želio izvesti spektakularno javno smaknuće, što pokazuje sam način njegove provedbe: marširanje u kostimu, bacanje dimnih bombi po kinu i pucnjava po posjetiteljima. Bi li zabrana posjedovanja oružja ovo spriječila ili samo promijenila sredstva čina?

Šef policije u Aurori, Dan Oates, potvrdio je kako su specijalci odlučili tek danas uz pomoć robota pokušati deaktivirati kompleksne zamke i eksplozivne naprave u Holmesovu domu, a FBI-ovi stručnjaci danas bi se trebali pridružiti policijskim istražiteljima, javlja Reuters. Ako robot ne uspije “riješiti problem” postavljenih zamki aktivirat će eksplozivne naprave koje su, čini se, u stan postavljene kako bi ubile što veći broj ljudi.

Dakle, Holmes nije imao pristup samo legalnom oružju, nego i mnogo većoj količini sofisticiranih eksplozivnih naprava koje je jednostavno nabavio ili sam napravio. Zabrana posjedovanja oružja Holmesu ne bi predstavljala nikakav problem u ostvarenju svog cilja, samo bi značila promjenu sredstva. Kao što je nabavio eksploziv, tako bi kupio ilegalne puške i pištolje. Ili bi jednostavno nabavio veću količinu eksploziva koju bi iskoristio u kinu, te tako vjerojatno prouzrokovao veći broj ranjenih i ubijenih osoba. Ova vijest ima još jedan (možda indikativan) dio:

Napadač je uhićen u automobilu koji je bio parkiran nedaleko od kina. U trenutku uhićenja bio je naoružan puškom i pištoljem. Nije pružao otpor.

U ovom trenutku možemo se samo pitati zašto Holmes nije pružao otpor. Možda je unaprijed planirao mirno čekati uhićenje, no možda nije očekivao brzi dolazak policije, te nije uspio pobjeći na vrijeme. Shvativši kako ne bi preživio sukob protiv drugih naoružanih pojedinaca, umjesto da i na njih zapuca, mirno se predao. Ukoliko je ova pretpostavka istinita, bi li Holmes zapucao u dvorani punoj naoružanih pojedinaca? Bi li uspio bezbrižno pucati toliko dugo? Je li zabrana posjedovanja oružja ili zabrana djelovanja u samoobrani stvorila sigurnu zonu za kriminalno djelovanje pojedinaca protiv gotovo bespomoćnog građanstva?

Koliko god ljudi željeli zabraniti posjedovanje bilo kakvog oružja, poprilično je nevjerojatno kako bi to zaustavilo zločine poput ovoga. Kriminalci će na raspolaganju uvijek imati neko zamjensko sredstvo ostvarenja cilja, bio to kamen, kuhinjski nož, ilegalno nabavljen pištolj ili eksplozivna naprava. Pogrešno je vjerovati kako će slovo na papiru spriječiti loše namjere pojedinaca, te kako će policija uvijek stići na vrijeme da spasi stvari. Nebrojeni primjeri pokazali su da ukoliko ograničimo trgovinu na nekom tržištu, nismo spriječili nabavu, nego samo preselili trgovinu s jednog tržišta na drugo, a ukoliko u potpunosti zabranimo neki proizvod, ljudi jednostavno počnu koristiti zamjensko sredstvo kojim bi postigli isti cilj. Regulacija neće zaustaviti osobu u postizanju cilja, samo promijeniti sredstvo i put. Pravo na posjedovanje oružja u svrhu samoobrane nije metoda za potpuno eliminiranje kriminala, ali jest način za njegovo smanjenje.

Jedno pitanje za kraj: biste li željeli živjeti u državi gdje ste obvezni imati oružje u kući, koja subvencionira nabavu oružja, municije i vježbe gađanja?

Ukoliko je odgovor “ne”, nemojte seliti u Švicarsku.

Elegantna popunjenost nacije

Debeli smo. Jutarnji prenosi istraživanje BMC Public Health-a, prema kojem su Hrvati četvrta najdeblja nacija na svijetu. Dežurni paternalisti ponovno ulijeću punom snagom, a ono što opet možemo primjetiti jest skrivanje iza zamjenice “mi”. Kada bi koristili “ti” ili “vi”, njihovi komentari zvučali bi mnogo drugačije:

Ljudi, debeli smo. Toliko smo debeli da smo u svjetskom vrhu i moramo poduzeti nešto.

Ono što zapravo govore jest “Debeo si i ja ću promijeniti tvoje navike i ponašanje, neovisno o tvojim željama.” Jasno, ovako izrečeno je izravnije, napadnije i točnije. Neće Milivoj Solar ili Danijela Stimac mijenjati svoje navike, nego svi mi koji kupujemo peciva, jedemo čips ili pijemo gazirana pića. Znaju li članovi raznih zdravstvenih organizacija i udruga više od nas? U nekim slučajevima to je moguće, ali u takvim slučajevima trebaju pružiti informaciju i pustiti ljude da sami odluče, a ne mijenjati njihovo ponašanja protiv njihove volje.

Koliko često mogu znati sve važnije detalje poput individualnih preferencija i okolnosti koje su važne za rješavanje problema? Jedinstveno rješenje koje odgovara svima jednostavno nije izvedivo, nego samo pogoršava situaciju:

Može li država pekarima narediti da ne rade tako nego da rade malo zdravije? Postoje načini, nekakvom poticajnom poreznom politikom, stimulirati, ako postoji volja sve se može, smatraju stručnjaci.

Najveći utjecaj ovih prijedloga biti će sličan mađarskom porezu na čips: udar na poslovanje proizvođača porezno opterećenih proizvoda i veća izdvajanja za hranu, posebno siromašnijeg dijela populacije, a ukoliko ovakvi prijedlozi propadnu, poput svih dosadašnjih, na kojem prijedlogu će sveznajući paternalisti povući crtu i reći ovo je ipak previše?

Target-2

U posljednjem postu Tržišta kapitala, Kako stoje stvari sa Grčkom, naišao sam na link koji objašnjava funkcioniranje i svrhu Target-2. Za razliku od autora Felix Salmona, ne bih se složio da ne treba brinuti oko tog sustava, iz razloga što on uništava signale određenih ekonomskih pokazatelja, te tako navodi na pogrešne odluke.

The ECB itself sets interest rates, and has a modest balance sheet of its own, but the only banks it deals with are the national central banks. It’s the central banks, like the Bundesbank or the Banco de España, which perform all the liquidity operations, lend money to their commercial banks, and generally keep the euro functioning as a currency.

Every bank in the eurosystem has an account at its respective national central bank — and if you add up all the money in all those accounts, the total is the Target2 balance at the central bank in question.

Let’s say our Spanish depositor decides to move €1,000 from Banco Santander to an account at Deutsche Bank. In that case, the balance on her Santander account will go down by €1,000, and the Banco de España will likewise deduct €1,000 from Santander’s account at the central bank. In Germany, €1,000 appears in the Deutsche Bank account, and in the first instance Deutsche Bank will keep that money in its account at the Bundesbank, so the Bundesbank adds €1,000 to Deutsche Bank’s balance. Essentially, the Banco de España just destroyed €1,000, and the Bundesbank just created €1,000.

Ovaj mehanizam izbacio je kamatne stope koje funkcioniraju otprilike po ovom principu:

Kada depozitor prebaci €1.000 iz Španjolske u Njemačku, njemačka banka kreditira španjolsku banku za taj iznos. Ukoliko mnoštvo depozita na takav način ode iz Španjolske u Njemačku, Španjolska je u deficitu jer odlazi više novca nego što dolazi. U tom trenutku, španjolske banke moraju podići kamate na depozite kako bi privukle dodatni novac. Samim činom dizanja kamatnih stopa, smanjit će se kreditiranje i obuzdati zaduživanje koje rade Španjolski ili Grčki političari.

No to se ne događa. Upravo zbog Target-2 mehanizma kojeg su uveli EU birokrati, umjetnog spuštanja kamatne stope u cijeloj eurozoni i izjednačavanja razlika. U Target sustavu, kako je Felix Salmon opisao, sve transakcije prebačene su na razine centralnih banaka, tako da ukoliko Španjolac plaća Nijemcu, novac ide iz španjolske banke u Banco de España, Bundesbank to bilježi kao kredit (za koji garantira ECB) prema Banco de España, i šalje novac njemačkoj banci. Ukratko, razlike nastaju samo u odnosu Banco de España i Bundesbanke, a ne (kako bi trebalo biti) u trgovinskoj razmjeni dvaju zemalja. Sustav je ostao bez prirodne kočnice samoregulacije putem kamatnih stopa.

Također, nedavno prebacivanje grčkih depozita u njemačke banke dovelo je do dodatne izloženosti Bundesbanka nenaplativim potraživanjima jer je, prema opisanom modelu, morala kreditirati CB Grčke, tj. kreditni rizik prebačen sa grčke CB na njemačku.

Kreirajući ovakve zakonitosti, omogućilo se ECB-u igranje s kamatnim stopama i brisanje kreditnih rizika među državama, te vjerovanje u nemogućnost bankrota.

Jednakost i socijalna EU

Ponekad razmišljam nisu li ideje zagovornika državne intervencije potpune idiotarije, ali ovo nije takav slučaj. Ideja koja dolazi od njemačkih socijaldemokrata je prisilno izjednačiti plaće i radne uvjete u cijeloj EU. Drugim riječima, traže uspostavljanje jednakosti plaća Europske socijalne unije u svim državama, iako one imaju različit BDP, preferencije, radni učinak, kulturne vrijednosti, navike, razine potrošačkih cijena, zakonodavstvo, poreze, itd.

Krešimir Sever prokomentirao je slijedeće:

To je socijalno pravedna ideja i baš zato je neostvariva u ovakvim okolnostima u Europi. Glavne zapreke su gospodarstvenici, menadžeri i politika koji su međusobno vezani, pa će svi oni, baš kao i analitičari, ustati u obranu slobode kretanja kapitala, govorit će o gospodarskim slobodama, produktivnosti i konkurentnosti, a u srži svega toga je pohlepa.

U ovom trenutku svi prestrašeno uzdahnemo razmišljajući kakav bi to užasan svijet bio gdje svi rade zbog zarade i poboljšanja vlastitih uvjeta života. Jer ipak, Sever nam je objasnio sva zla rada s profitom, pa što se tu još ima za dodati? Profit je jednostavno društveni način priznavanja poslovnih odluka tvrtke u prošlosti. On nam pokazuje što kupci žele i što kupuju. Veći profit privlači daljnje investicije u tu granu dok god ponuda ne naraste dovoljno da se ne isplati proizvoditi više nego bi ljudi kupili. To omogućava efikasnu proizvodnju i umanjuje mogućnost nestašica. Bez profita kao motiva, kako bi Sever raspoređivao resurse? Možemo ih rasporediti ili prateći želje kupaca ili dopustiti privatnim željama monopolista (države) diktiranje načina i količine proizvodnje. Mislim da je odabir poprilično jednostavan i jasan.

Želi li Sever možda baziranje ekonomskih odluka na maksimiziranju gubitaka umjesto profita? Bi li to bilo bolje?

Problem ovakvog razmišljanja jest traženje rješavanja posljedica niskih plaća umjesto rješavanja uzroka. Jedan od razloga niske plaće je niska produktivnost. Drugi je loše državno uređenje i birokratiziranost koji ograničavaju rad, poduzetništvo i investiranje, te samim time dodatno smanjuju produktivnost. Treći je visina poreza i ostalih davanja. A tu smo poprilično visoko, da bi Sever i slični mogli primati plaću mnogo veću od prosječnog radnika kako bi “svima bilo bolje”.

Na tržištu rada ljudi zarađuju onoliko koliko proizvedu. Poljoprivrednik koji zasadi krumpir i urod mu donese 5 tona može prodati 5 tona, ne više. Možemo ga oporezovati sa 20% i uzeti mu 1 tonu. Ukoliko isti poljoprivrednik uloži u tehnologiju, zaposli još ljudi i proizvede 10 tona, ne može prodati više od 10 tona. Tada ćemo ga oporezovati sa 50% jer je bogat i uzeti mu 5 tona krumpira, te ga ovim činom socijalne pravednosti potaknuti da ne proizvodi puno i otpusti ljude, jer će mu se uzeti puno.

Umjesto traženja i propagiranja načina smanjenja učinkovitosti tržišta rada, tj. smanjenja izbora nisko produktivnim radnicima, potrebno je riještiti institucionalne probleme, birokratiziranost, preveliko oporezivanje i ostale mehanizme ograničavanja mogućnosti i slobode nužnih za rast.  

Ovo je pokušaj izrazito centraliziranog birokratskog aparata da uspostavi jednakost i harmoniju u vrlo različitim društvima, te pokušaj odbijanja prava na slobodu odabira koji vodi u smjeru suprotnom od zamišljene ideje, uništavajući pri tome ekonomiju i kulturne raznolikosti.

Rat protiv opijanja

Prije par dana britanski premijer Cameron najavio je povećanje minimalne cijene alkohola po jedinici proizvoda i reguliranje minimalnih cijena u prodaji, sve u svrhu smanjenja potrošnje alkoholnih pića (na engleskom ovdje).

Jedan od razloga je porast opijanja Britanaca. S druge strane, Dnevnik.hr danas prenosi istraživanje Svjetske zdravstvene organizacije o ispijanju alkohola u kojem Britanija nije u europskom vrhu, niti postoji neki dramatični porast konzumacije.

No, htio bih ovdje dotaknuti jednu drugu stvar.  Isti ljudi, provodeći iste metode rješavanja problema zagovaraju i očekuju u potpunosti suprotne rezultate. Uzmimo za primjer minimalnu plaću i usporedimo je sa ovim zakonom o minimalnoj cijeni alkohola. Željeni rezultat uvođenja minimalne cijene alkohola je smanjenje konzumacije, ali istovremeno obrazloženje uvođenja minimalne plaće sugerira kako se ne smanjuje zaposlenost, nego povećava status radnika. Ove dvije izjave potpuno su nekonzistentne, ali većina ih istovremeno koristi kao ispravne.