Traže li sindikati doista promjenu smjera ili ubacivanje u veću brzinu?

Pet godina krize jasno pokazuje da politika štednje ne može izvući zemlju iz recesije. Hrvatska još ima prostora za zaduživanje, a od smanjenja deficita ne treba raditi dogmu, prvo treba izgraditi zdravu ekonomiju, kaže sindikalist Vilim Ribić koji se pritom poziva na nobelovce Paula Krugmana i Josepha Stiglitza, koji su već odavno procijenili da politika štednje ne može pobijediti krizu. Europa je preplavljena sličnim izjavama. Predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso prošli tjedan u Bruxellesu izjavio je kako je politika štednje došla do svojih granica, te kako moraju imati rješenja skrojena prema potrebama pojedinih zemalja, a ne primjenjivati jedan, uniformni program za sve europske države. Predsjednik Europskog vijeća Herman van Rompuy na istom je sastanku ocijenio da gospodarska kriza traje predugo. Istaknuo je da treba brže provoditi reforme koje najizravnije utječu na rast.

Što znače takva rješenja skrojena prema potrebama država? Znači li to da će nekima dodatno narasti porezi, a drugima potrošnja ili rezovi? Iz njihovih govora može se isčitati kako zapravo ne planiraju odustati od dosadašnjih poteza koje i dalje smatraju pozitivnima, ali pravi problem je što sad dolaze do Francuske i Italije, koje su ipak veći zalogaj od grčke ili španjolske ekonomije. Kad zemlja poput Francuske potpuno utone u krizu, čak ni Njemačka neće moći i htjeti plaćati održanje socijalne države i zajedničke valute.

No postoje li mjere štednje u Europskoj uniji i Hrvatskoj? Sve dosadašnje državne mjere proizvele su učinak upravo suprotan od najavljenog i problemi koji su trebali biti riješeni su eskalirali. Svi pokušaji rezanja deficita doveli su do njegovog rasta, mjere dizajnirane za rezanje državne potrošnje rezultirale su rastom te potrošnje što očigledno rezultira pogoršanjem stanja u Europi i rastom javnog duga. Španjolski javni dug tako je od početka provedbi mjera štednje porastao sa 53% BDP-a na 90%, a Grčka koja je sa mjerama započela 2009. godine sa javnim dugom visine 129% BDP-a skočila je na 170%, francuski javni dug je 90,2% BDP-a, a hrvatski bi sa 29% BDP-a 2008. mogao dosegnuo 65% ove godine.  Kako je moguće da javni dug europskih država, pa tako i Hrvatske, raste ako se provode mjere štednje? Predstavljaju li te mjere štednje samo dizanje poreza građanima kako bi se omogućio daljnji rast državne potrošnje?

Učinkovitost poticaja u poljoprivredi

Glavna preokupacija hrvatskog seljaka u zadnje vrijeme je traženje odgovora na pitanja: Kad će ti poticaji? Koliki će biti u odnosu na prošlu godinu? Koji su uvjeti za dobivanje poticaja? Kako popuniti kompliciranu dokumentaciju za poticaje?

Što ne valja u toj slici? Zaista je zabrinjavajuće da seljaci u Hrvatskoj danas više vremena provode po agencijama, ministarstvima i forumima tražeći upute kako doći do proračunskog novca, te blokirajući prometnice na naznake da će isti biti smanjen, umjesto da razmišljaju kako da isti zarade prodajom vlastitog proizvoda i vrijeme utroše na traženje odgovora na pitanja: Što se isplati proizvoditi? Što ljudi traže? Što uvozimo, a može se jeftinije proizvesti kod nas?

Ako je naša hrana toliko bolja, kvalitetnija i zdravija od uvozne kako sami tvrde, zašto su onda našim proizvođačima uopće potrebne tako sveobuhvatne subvencije i zaštite proizvodnje? Temeljna pretpostavka subvencija jest da one pozitivno utječu na razvoj tehnologije, prinose, snižavaju ulazne troškove, te u konačnici pojeftinjuju proizvode za građanstvo i industriju. Pretpostavka carinske politike je zaštita domaće proizvodnje tako što se dodatnim nametom strani proizvodi poskupljuju. No i uz vrlo visoku zaštitu proizvodnje, te činjenicu da je hrvatska poljoprivreda od 1998. do danas iz proračuna financirana sa preko 37 milijardi kuna, nema ni traga od obećanog tehnološkog skoka, rasta prinosa i jeftinije hrane. Državne potpore poljoprivredi i ribarstvu 1998. godine iznosile su 643 milijuna kuna, a do 2011. narasle su na 4,12 milijardi kuna. Udio poljoprivrednih subvencija u ukupnim državnim potporama porastao je sa 27% u 2006. na 46% u 2011. Od 2005. cijene poljoprivrednih proizvoda porasle su u EU 14,6%, a u Hrvatskoj 14,5%. 1998. godine prosječni prinosi pšenice bili su 4,2 tone po hektaru, a 2011. 5,2 tone, a prinosi kukuruza u istom periodu porasli su sa 5,2 t/ha na 5,7 t/ha u 2011. Mađarska je primjerice prinos kukuruza prošle godine imala 8,7, Bugarska 3,5, Francuska 8,5, a Italija 8,9 tona kukuruza po hektaru. 

Kupovina glasova proračunskim novcem

Najveći dio državnih potpora otpada na sektorske potpore brodogradnji, željeznici, pomorskom prometu, poljoprivredi, turizmu i HRT-u (obvezna RTV pretplata). Dakle, većina potpora odlazi na sanacije gubitaka i kupovinu socijalnog mira.

Žene, majke, kraljice – političarke

Povodom dana žena, brojne feminističke udruge, kao i svake godine do sad, skočile su na činjenicu kako u politici ima manje žena od muškaraca, te su prosvjedom na Markovom trgu zahtijevale minimalno 40% žena na izbornim listama. Prošle godine pisao sam o nevjerojatnom prijedlogu V. Reding u kojem je tražila nametanje minimalnih kvota čak i za privatne tvrtke.

Zakon o ravnopravnosti poslova postoji, međutim žene i dalje nisu dovoljno u politici, stoga treba naplaćivati kazne i tjerati žene u politiku po svaku cijenu kako bi se zadovoljio zamišljeni postotak i usrećilo udruge. Sve mogućnosti tako su Ženskoj mreži pale na pamet osim jedne – možda žene politika jednostavno ne zanima u mjeri u kojoj privlači muškarce? Kad sam već na temi, provjerio sam udio ženskih lajkova bloga, usporedio ga sa zastupnicima Hrvatskog sabora 2011. godine i primjetio nešto zanimljivo:

u Saboru koji ima zakonom propisanu minimalnu kvotu od 40%, postotak žena gotovo je identičan postotku čitateljica ovog bloga koji nema apsolutno nikakav propis, zakon, niti minimalnu kvotu – Sabor 20%, Monopolizam blog 23%. Uistinu sramotno i diskriminatorno, zar ne?

Kako bih ispravio nepravdu s moje strane, mogu paradirati pred Vladom i tražiti od države da prisili žene na lajkanje ovoga, ili prestati pisati o politici i pokušati naći temu koja bi možda više zanimala žene, a maknula muškarce. S druge strane, na blogovima posvećenim šminki ili odjeći vlada tolika nestašica muškaraca da to već postaje ozbiljan društveni problem.

Zaposleni prema djelatnosti 2010.

Pogledajte recimo odnose veličina muških i ženskih odjela u trgovinama. Trebamo li prisiliti trgovce na “pošteniju” podjelu prostora, makar to značilo kako će muški odjeli zjapiti poluprazni? Trebamo li pisati kazne stadionima jer iz nekog razloga ženska populacija tamo nije čest gost?

Trebamo li prosvjedovati na Markovom trgu jer od ukupnog broja državnih odvjetnika i njihovih zamjenika 65% pripada ženama? Ili možda zato što je udio žena u građevini samo 12%?

Aktivistice Ženske mreže potpuno pogrešno pristupaju problemu spolne ravnopravnosti kada inzistiraju na provedbi paušalnih postotaka:

“Ženska mreža” Hrvatske poručuje da političke stranke moraju osigurati 40 posto žena pozicioniranih na izbornim listama po tzv. „zip sistemu“ (žena-muškarac-žena ili obratno).

 Za ravnopravnost nije bitan udio spola u pojedinoj djelatnosti, nego interes za rad u toj djelatnosti, sposobnosti i kvalifikacije onih koji tu djelatnost obavljaju, te način ophođenja prema tim djelatnicima.

 

Mislim da niti ovim tekstom neću bitnije promijeniti odnos čitateljske populacije kako bih se približio zadovoljenju izmišljene birokratske kvote, ali zato možete pročitati još par postova na temu diskriminacije:

To je diskriminacija

Diskriminacija tragedije

Cjenovna diskriminacija i natjecanje

Zaštita domaće privrede

U medijima i komentarima svakodnevno možemo čuti kako je potrebno subvencionirati domaću poljoprivredu i gospodarstvo kako bismo se mogli natjecati sa drugim državama koje to rade.

Svi mi želimo da nam gospodarstvo bude konkurentno na svjetskom tržištu, a to može uspjeti jedino na način da konkuriramo cijenom, kvalitetom i inovativnošću, tj. ponudimo prepoznatljiv proizvod koji po cijeni i kvaliteti nije lošiji od konkurencije, uspješno pratimo trendove u tehnologiji i zahtjevima kupaca, te pronalazimo rastuće prilike.

Brojni komentari naglašavaju kako su subvencije neophodne, jer ih i druge države imaju. No takva politika u startu je promašena. Hrvatska, kao mala država, ne može se mjeriti sa subvencijama velikih ekonomija, niti podnositi tolike izdatke. Subvencije u pravilu čine poljoprivredu i industriju ovisnima o državnoj pomoći i ruše njihovu poduzetnost i kvalitetu. Subvencionirani sektori vrlo brzo prelaze u poslovanje pri kojem radije traže državnu pomoć nego se prilagođavaju tržištu i moderniziraju način poslovanja, što dovodi do negativnih posljedica poput pada kvalitete, proizvodnje i ukupnog rasta cijena. Ukratko, svi mi plaćamo kako bi se odabrani mogli manje truditi.

Odakle dolaze subvencije? Iz proračuna. Tko puni proračun? Porezni obveznici, tj. mi. Dakle, veće subvencije industriji, poljoprivredi ili nekome trećem znače veće poreze svima nama. Ima li onda smisla plaćati veće poreze kako bismo dobili zastarjelu, manje kvalitetnu i u konačnici skuplju robu? Zamislimo na trenutak idealni svijet u kojem bismo kupovali stranu robu koju subvencioniraju strani državljani. Bili bismo zahvalni na njihovoj ludosti što plaćaju visoke poreze kako bi nama izvezli subvencioniranu, jeftiniju (dio cijene pokrivaju oni kroz svoje poreze) robu. Plaćanjem većih poreza, smanjili bi svoje ukupne prihode, dok bi s druge strane svojim subvencijama nama omogućili manje cijene takvih proizvoda, te samim time više novca koji bi nam ostao da trošimo na druge stvari. Drugim riječima, postali bismo bogatiji.

Pošteno bi bilo imati trgovinski sporazum koji onemogućuje subvencije, no pošto ne živimo u idealnom svijetu, kada se domaće tvrtke susretnu sa subvencioniram proizvodima sa stranog tržišta, najčešće od države traže identičan način pomoći sa još većim subvencijama, a prilikom takvih trgovinskih ratova svi završimo u goroj poziciji od početne.

Ukoliko već moramo reagirati na neki način kako bismo zaštitili domaće gospodarstvo, carine na subvencionirane proizvode puno su bolji način zaštite. Kao prvo, njima nećemo postići efekt dizanja poreza i osiromašenja svih državljana koji postižemo subvencioniranjem domaćeg gospodarstva. Kao drugo, proračun se neće dodatno prazniti zbog troškova subvencija, nego će se puniti zahvaljujući stranim subvencijama. Kao treće, domaće proizvođače dovest ćemo u ravnopravan položaj barem na domaćem tržištu. Zadržani trud i poduzetnički dug tako bi im se mogao isplatiti i na stranim tržištima u odnosu na uspavanu konkurenciju u inozemstvu.

Najgori odgovor na strane subvencije su domaće subvencije. Na taj način ne pomažemo niti nama kao poreznim obveznicima koji to plaćaju, niti domaćem gospodarstvu kojeg pretvaramo u ovisnika o državnoj pomoći.

To je diskriminacija!

U današnje, politički korektno vrijeme, optužbe za diskriminaciju su poput Vegete: možeš ih staviti u sve i svašta. O diskriminaciji i jednakosti prilikom zapošljavanja već sam pisao. U ovom slučaju, dvije LGBT djevojke pripremaju tužbu protiv vlasnika stana koji im ne želi iznajmiti stan zbog njihove seksualne orijentacije:

Nataša i Sandra tražit će utvrđivanje diskriminatorskog postupanja i naknade štete. S obzirom na to da je iznajmljivanje stana tržišna usluga, radi se o izravnoj diskriminaciji, i to u ovom slučaju na temelju seksualne orijentacije.

Netko bi mogao prigovoriti kako se radi o privatnom vlasništvu najmodavke te da je njeno ustavno pravo da njime raspolaže kako hoće. No, pitanje privatnog vlasništva za ovakve je slučajeve potpuno irelevantno jer je odlučila koristiti tržište usluga kako bi od svoje imovine ostvarila profit. A tržište usluga je ‘javno dobro’ – objašnjava pravobraniteljica.

Kao prvo, tržište bi trebalo biti mjesto gdje obje strane dobrovoljno sudjeluju u trgovini radi vlastite koristi i pitanje privatnog vlasništva u potpunosti je relevantno. Ukoliko ga definiramo kao javno dobro poput pravobraniteljice, i dalje u tržište ne možemo i ne smijemo uvesti element prisile, jer samim time razmjena prestaje biti dobrovoljna i obostrano korisna. Iz članka je vidljivo kako je stan i dalje prazan, dakle tržište je stanodavce već kaznilo za njihovo diskriminatorno razmišljanje, tako što ne ostvaruju potencijanu zaradu od iznajmljivanja. Kada bi se vodili idejom pravobraniteljice kako je privatno vlasništvo potpuno irelevantno na tržištu, Meggle bi na primjer dobio mogućnost putem države prisiljavati korisnike na kupnju Meggle proizvoda pod izlikom kako kupci diskriminiraju u korist Dukata, što je očito iz tržišnih udjela.

Stanodavci neprestano diskriminiraju. Jedni ne žele životinje u stanu jer se boje štete ili ne vole miris životinje. Drugi odbijaju pušače. Neki ne žele iznajmiti stan muškim osobama jer smatraju da su žene urednije, iako to sve to nije nužno istina.

Kupci diskriminiraju. Kao kupci, slobodni smo trošiti svoj novac prema vlastitim željama. Recimo da netko ne voli Slovence, potpuno je slobodan izbjegavati Mercator. Protiv te odluke Mercator nema, i ne bi smio imati, nikakvu mogućnost tužbe, te je dužan poštivati ju, iako je diskriminatorna i smanjuje mu prihod. Ljude ništa ne obvezuje na novčanu isplatu Mercatoru, niti je Mercator dužan pružati usluge ljudima koji u njemu ne kupuju.

S druge strane, država često provodi diskriminatorne politike prema svojim stanovnicima, iako su oni istovremeno prisiljeni plaćati porez pomoću kojeg se one provode. Sanacije šteta diskriminatorne su mjere. Akcije poput “Kupujmo hrvatsko” ili poticaji zapošljavanja određenim grupama negativno utječu na druge grupe ljudi, a djelomično su plaćene iz njihovog džepa. Iako Mercator zapošljava hrvatske državljane i plaća porez Hrvatskoj, država je pokrenula kampanju koja im direktno šteti. Stariji radnici iz svojih poreza plaćaju poticaje zapošljavanja mladih, te su tim poticajima dvostruko oštećeni: zbog poreza imaju manja primanja, te podupiru zapošljavanje radne snage koja će lako moguće dovesti do njihovog otkaza. Sad vidimo da ministar Mrsić jednu diskriminatornu politiku pokušava ispraviti drugom, jasno, opet na trošak svih poreznih obveznika: ukoliko netko zaposli otpuštenog starijeg radnika, porezni obveznici će podmirivati 50% njegove plaće.

Životni prostor također odabiremo diskriminatornim odlukama, jer tražimo područje gdje žive ljudi sličniji nama. Iako u Zakonu o suzbijanju diskriminacije između ostalog stoji zabrana segregacije i diskriminacije na osnovi nacionalnog ili socijalnog podrijetla i imovnog stanja, ljudi su se prirodno segregirali. Činjenica je da osobe sa sličnim etničkim ili specifičnim
demografskim pokazateljima koncentrirano obitavaju u određenim područjima. Fizička blizina socijalno i kulturološko vrlo različitih osoba u pravilu ne funkcionira, te zato i dolazi do prostornog odvajanja takvih osoba. Kada su stanovnici bliski u fizičkom prostoru, ali udaljeni u društvenom, rijetko dolazi do značajnije interakcije. Drugim riječima, radije i češće komunicirate sa susjedima koji su po karakteristikama bliži vama.

Diskriminacija je zaista sveprisutna, ali to nije samo mržnja ili neinformiranost prema određenoj skupini, već svakodnevni način odlučivanja o svemu temeljen na racionalnim ili iracionalnim stavovima. Svjesni mi toga ili ne, svaki dan diskriminiramo proizvode na osnovi osobnih stavova o kvaliteti, cijeni ili vizualnom dojmu, odabir partnera temelji se na diskriminaciji vanjštine, ponašanja i spola (zapravo biseksualne osobe najmanje diskriminiraju pri odabiru, a društvo ih najviše diskriminira), autostopere diskriminiramo prema izgledu (sumnjam da će netko stati nepoznatom bradatom čovjeku sa sjekirom) itd.

Pozivanje države da prisilom ispravlja diskriminaciju otvaranje je Pandorine kutije. Vjerujem kako većina ne podržava diskriminaciju isključivo na osnovama poput spola, rase, religije, invalidnosti, seksualne orijentacije ili državljanstva, ali to ne znači da zbog toga imamo pravo koristiti silu nad onom manjinom koja iz nekog (vjerojatno pogrešnog) razloga diskriminira. Dati državi mogućnost intervencije za stvari koje nam se sviđaju nužno znači dati mogućnost i za djelovanja koja nam ne odgovaraju. Ispravan način promjene mišljenja nije prisila, nego edukacija o pojedinim iracionalnim diskriminatornim stavovima.

Treba li većina odlučivati baš o svemu?

U današnje vrijeme prevladava mišljenje kako je nemoguće izgubiti slobodu u demokratskom obliku vladavine. Poznato je kako država može porobiti svoje građane. Brojni carevi, diktatori, kraljevi ili generali dokazali su to kroz povijest, ali demokracija osigurava prevlast volje naroda. Iz tog razloga, dok god čuvamo demokraciju, ne moramo se bojati za slobodu.

Demokratski oblik vladavine predstavlja donošenje odluka putem izbora većine, a provedbu može izvršavati narod putem “direktne demokracije” ili putem svojih predstavnika.

No je li baš uvijek tako?

Ukoliko promatramo tržište, tvrtke koje dovoljno uspješno pružaju usluge ljudima oko sebe napreduju i bogate se. Ukratko, svoju pohlepu za bogatstvom moraju zaslužiti radom i idejama (ukoliko izuzmemo rentijerstvo, spregu sa politikom i kriminalne radnje općenito). U određenom trenutku vlasnike uspješnih poslova ostatak društva počinje nazivati gramzivima i pohlepnima. To društvo istovremeno također želi više za sebe: žele tv, kompjuter, internet, auto, stan, vikendicu, ukratko, žele više i bolje nego trenutno imaju. No većina se, umjesto da poduzme korake poput poslovnih ljudi, okreće demokraciji. U svojoj vlastitoj pohlepi, neprestano glasaju za političare koji propagiraju oduzimanje imovine bogatijima, kako bi istu preraspodijelili siromašnijima.

Dakle, iako smo svi mi pohlepni za boljim, lakšim i jednostavnijim životom, neki svoju pohlepu utažuju moralnim putem, tj. vlastitim trudom i radom bilo u svojoj ili tuđoj tvrtki. Drugi demokratskim putem izglasavaju oduzimanje imovine, te sistem pretvaraju u legalnu krađu. Tužna činjenica jest da se demokracija pretvorila upravo u to – sistem kupovine glasova u kojem siromašnija većina bez ikakve odgovornosti neprestano staje uz političare koji propagiraju veće poreze bogatijoj manjini i redistribuiraju tuđu imovinu u zamjenu za glasove na izborima.

Takvo izglasavanje redistirbucije naši političari upakirali su pod terminom socijalna pravednost, koja je naravno za “opće dobro”, zapravo je ništa drugo nego – socijalizam. Redistribucija je krađa. To je ništa drugo nego prisilno uzimanje (pokušajte ne platiti neki državni namet) jednoj skupini, kako bi se dalo drugoj. Ljudi kojima se bogatstvo oduzima najčešće nisu glasali za provedbu takve akcije, ali oni koji bi taj novac trebali primiti uvijek jesu za provedbu te akcije.

Ukoliko pogledamo proračun vidjet ćemo kako ovdje nije riječ samo o pomoći najsiromašnijima i porezu prikupljenom radi funkcioniranja policije, sudstva, vatrogasnih postrojbi ili države općenito, nego činjenici kako većina novca prikupljenog putem poreza zapravo završava u džepovima drugih osoba, bilo da je riječ o potporama raznim strankama, udrugama, subvencijama državnih tvrtki, poljoprivrede, turizma i slično. Drugim riječima, socijalna pravda svodi se na poticanje nerada. Jedan takav pogled na poticaj turizma, koji ljudima izbija novac iz džepa, a zauzvrat im nudi manju vjerojatnost odlaska na ljetovanje napisao je Kapitalac.

Ljudima koji su uložili svoje vrijeme i riskirali novac kako bi poboljšali svoju budućnost, nudeći društvu proizvod koje ono svojevoljno kupuje kako bi poboljšalo svoj život, sada isto to društvo koje ne vidi godine rada i rizika, ljubomorno na vidljivi uspjeh, demokratskim akcijama nameće razne poreze, restrikcije i propise. Sve to u konačnici samo dovodi do smanjenja produktivnosti, poskupljenja proizvoda i cjelokupnog sustava, te u konačnici i veće nezaposlenosti.

Ovo je daleko od vjerovanja kako demokracija sama po sebi čuva slobodu, a pod tom iluzijom vrlo je jednostavno izgubiti slobodu i ne shvatiti to dok nije kasno. Narod može malo po malo, ovisno kako se većina kreće, oduzimati prava pojedinim skupinama, dok se na kraju mjere podržane od većine ne okrenu upravo protiv njih samih. Jedan od takvih primjera jest porez na dodanu vrijednost, čije uvođenje je sredinom XX. stoljeća odobravala većina Francuza kao sredstvo oporezivanja isključivo velikih kompanija, tj. bogatog sloja društva. Danas vidimo kako svi plaćamo taj porez i to u nemalim iznosima. Pošto je bogatstvo prilično proizvoljan pojam, slična stvar se već događa sa imovinom, a uskoro će i sa štednjom.

Sloboda ne znači raditi bilo što ukoliko je to odobreno demokratskim sustavom, niti da je takva akcija sama po sebi značajka slobode i u interesu slobode. Pravo glasanja ne možemo izjednačiti sa slobodom, nego samo kao mogućnost sudjelovanja u demokratskom procesu. U demokraciji uvijek treba biti svjestan kako većina, vođena isključivo pohlepom, a ne i moralom i razumom, vrlo lako može prouzročiti gospodarsko i političko samoubojstvo.

Iluziju kako je sloboda osigurana dok god postoji demokratski izabrana vlast svakodnevno možemo vidjeti i u novinskim člancima, na primjer kada razne službe nalažu roditeljima kako trošiti novac na dijete, ili kako razne agencije za “zaštitu” provode cjenovne kontrole, u pojedinim slučajevima zabranjujući čak i pojeftinjenja. Političari su danas postali dobri glumci na opasnom natjecanju popularnosti, koji u konačnici brinu samo o svojim kampanjama i mandatima, a ne stvarnom napretku zemlje i njenih državljana.

Zaista je čudan taj koncept slobode, u kojoj je pojedinac prisiljen plaćati provedbu zakona koji je usmjeren protiv njega, ili ideje s kojom se ne slaže.

Neki shvate odmah, neki kasnije

Argentinci su polako počeli shvaćati kako su podržavanjem predsjednice Cristine Fernández de Kirchner pucali u vlastito stopalo. Evo nekoliko potpuno različitih reakcija građana na identičnu politiku:

Argentina nacionalizirala naftnu kompaniju YPF:

Dužnosnik argentinske vlade potvrdio je jučer kako YPF postaje državna kompanija i država preuzima 51% vlasničkog udjela kojeg su do sada držali Španjolci. Preuzimanje stupa na snagu odmah i već je oformljena državna komisija koja će od sada upravljati naftnom kompanijom. Potez je proslavljen na ulicama Buenos Airesa, ljudi su nosili transparente s natpisima “YPF – sad si cijeli naš !” i “Repsol, odlazi iz YPF-a !” Fernandez de Kirchner je  na opće oduševljenje naroda 2008. je nacionalizirala i privatne mirovinske fondove, a kasnije i glavnu zračnu kompaniju “Aerolineas Argentinas”.

Reakcije kod nas također su se uglavnom svele na opće oduševljenje potezom i željom da se naši političari ugledaju na Argentinu. Tako je anketa na jednom portalu završila sa visokih 95% podrške.

Bilo je tu i krasnih odgovora i savjeta o prednostima nacionalizacije i sveopće državne kontrole, te čak i nekih prigovora na nepoznavanje ekonomske materije.

U međuvremenu je voljena predsjednica nizala neumoljivo glupe gospodarske poteze jedan za drugim, nadmašivši čak i svog pokojnog muža u destruktivnim idejama.

Tako je jedna od odluka bila zaplijena i zabrana uvoza stranih knjiga, pod izlikom brige za zdravlje svog naroda. Naime, strane tiskare prema njenom mišljenju koriste previše olova u tinti, te stavljanje prsta u usta nakon što je isti bio u kontaktu sa stranom tintom može biti smrtonosno.

Još jedna odluka bilo je uvođenje 15% poreza na plaćanje u stranoj valuti tako što je počelo praćenje kreditnih kartica. Dakle, ukoliko u inozemstvu odete na ručak i platite karticom, kod kuće ćete platiti još 15% poreza. U konačnici je svako korištenje ili posjedovanje strane valute postalo ilegalno:

Argentinska Vlada počela je koristiti inspektore sa psima treniranim za otkrivanje novca i javno prikazivati uhićenja svih koji posjeduju dolare. Ovo je samo još jedan u nizu koraka koje Argentina provodi u posljednje vrijeme kako bi suzbila korištenje stranih valuta i uvoz strane robe pod motom “Kupujmo domaće domaćim”.

Sada, kada je većina građana počela osjećati na svojoj koži državnu intervenciju, konfiskaciju i restrikcije koje su nekad toliko slavodobitno slavili radi nametanja drugima, veselje na ulicama pretvorilo se u prosvjede na ulicama:

Predsjednica Kirchner očito je počela grabiti preduboko u džepove kako bi financirala svoju populističku politiku. U Argentini inflacija iznosi 25 posto godišnje, zbog čega građani očajnički pokušavaju pesose promijeniti u američke dolare. No vlada je to zabranila pa kupovina stranih valuta više nije moguća gotovo ni na jedan legalan način.

Osim toga, prosvjednici se boje da će populistička predsjednica iskoristiti svoju kontrolu nad argentinskim kongresom kako bi promijenila izborne zakone i sebi omogućila ostanak na vlasti do 2019., pa i duže.

Ovo je školski primjer kako demokracija vrlo lako može odvesti u totalitarni sustav. Primjer kojeg je Hayek još 1944. opisao u knjizi Put u ropstvo.

Za kraj izdvajam i jedan od citata ispod članka:

Totalitarni sustav prema kojem se kreće Argentina neki su shvatili odmah, neki malo kasnije, a neki, poput našeg budućeg ekonomista izgleda nikad neće.

Zabrana oružja i kriminal

Nakon pucnjave prilikom premijere novog Batmana u Aurori u Coloradu, mediji i brojni komentari u prvi plan stavljaju činjenicu kako je ubojica legalno kupio oružje kojim je počinio masakr. Tako podnaslov u Večernjem glasi “Holmes je u vrijeme napada bio naoružan automatskom puškom, sačmaricom i dva pištolja. Oružje je legalno kupio posljednjih nekoliko mjeseci“.

Činjenica jest da je u ovom slučaju vatreno oružje kupljeno “gotovo poput kruha”, no uzmimo sada ciljeve i sredstvo ovog događaja. Ubojica je imao cilj: želio je ubiti što više ljudi i to na spektakularan način, obučen poput glavnog negativca u filmu. Također je imao i sredstvo: pištolje i sačmaricu koje je legalno kupio. Sam čin jasno nam daje do znanja kako je Holmes ovaj događaj planirao duže vrijeme: nabavljao je raznovrsno oružje i opremu mjesecima unaprijed, te čekao premijeru filma. Ono na što podnaslov članka u Večernjem skreće pažnju jest da je njegovo oružje legalno kupljeno u trgovini i putem interneta, te čitatelja vjerojatno navodi na zaključak kako ubojica ne bi mogao provesti svoj čin ukoliko mu to oružje ne bi bilo dostupno. No koliko je to istina?

Kao što svi znamo, kada osoba ima zacrtan cilj, može ga provesti na više načina i pomoću više različitih sredstava. Holmes je želio izvesti spektakularno javno smaknuće, što pokazuje sam način njegove provedbe: marširanje u kostimu, bacanje dimnih bombi po kinu i pucnjava po posjetiteljima. Bi li zabrana posjedovanja oružja ovo spriječila ili samo promijenila sredstva čina?

Šef policije u Aurori, Dan Oates, potvrdio je kako su specijalci odlučili tek danas uz pomoć robota pokušati deaktivirati kompleksne zamke i eksplozivne naprave u Holmesovu domu, a FBI-ovi stručnjaci danas bi se trebali pridružiti policijskim istražiteljima, javlja Reuters. Ako robot ne uspije “riješiti problem” postavljenih zamki aktivirat će eksplozivne naprave koje su, čini se, u stan postavljene kako bi ubile što veći broj ljudi.

Dakle, Holmes nije imao pristup samo legalnom oružju, nego i mnogo većoj količini sofisticiranih eksplozivnih naprava koje je jednostavno nabavio ili sam napravio. Zabrana posjedovanja oružja Holmesu ne bi predstavljala nikakav problem u ostvarenju svog cilja, samo bi značila promjenu sredstva. Kao što je nabavio eksploziv, tako bi kupio ilegalne puške i pištolje. Ili bi jednostavno nabavio veću količinu eksploziva koju bi iskoristio u kinu, te tako vjerojatno prouzrokovao veći broj ranjenih i ubijenih osoba. Ova vijest ima još jedan (možda indikativan) dio:

Napadač je uhićen u automobilu koji je bio parkiran nedaleko od kina. U trenutku uhićenja bio je naoružan puškom i pištoljem. Nije pružao otpor.

U ovom trenutku možemo se samo pitati zašto Holmes nije pružao otpor. Možda je unaprijed planirao mirno čekati uhićenje, no možda nije očekivao brzi dolazak policije, te nije uspio pobjeći na vrijeme. Shvativši kako ne bi preživio sukob protiv drugih naoružanih pojedinaca, umjesto da i na njih zapuca, mirno se predao. Ukoliko je ova pretpostavka istinita, bi li Holmes zapucao u dvorani punoj naoružanih pojedinaca? Bi li uspio bezbrižno pucati toliko dugo? Je li zabrana posjedovanja oružja ili zabrana djelovanja u samoobrani stvorila sigurnu zonu za kriminalno djelovanje pojedinaca protiv gotovo bespomoćnog građanstva?

Koliko god ljudi željeli zabraniti posjedovanje bilo kakvog oružja, poprilično je nevjerojatno kako bi to zaustavilo zločine poput ovoga. Kriminalci će na raspolaganju uvijek imati neko zamjensko sredstvo ostvarenja cilja, bio to kamen, kuhinjski nož, ilegalno nabavljen pištolj ili eksplozivna naprava. Pogrešno je vjerovati kako će slovo na papiru spriječiti loše namjere pojedinaca, te kako će policija uvijek stići na vrijeme da spasi stvari. Nebrojeni primjeri pokazali su da ukoliko ograničimo trgovinu na nekom tržištu, nismo spriječili nabavu, nego samo preselili trgovinu s jednog tržišta na drugo, a ukoliko u potpunosti zabranimo neki proizvod, ljudi jednostavno počnu koristiti zamjensko sredstvo kojim bi postigli isti cilj. Regulacija neće zaustaviti osobu u postizanju cilja, samo promijeniti sredstvo i put. Pravo na posjedovanje oružja u svrhu samoobrane nije metoda za potpuno eliminiranje kriminala, ali jest način za njegovo smanjenje.

Jedno pitanje za kraj: biste li željeli živjeti u državi gdje ste obvezni imati oružje u kući, koja subvencionira nabavu oružja, municije i vježbe gađanja?

Ukoliko je odgovor “ne”, nemojte seliti u Švicarsku.

EU odobrila pomoć za Španjolsku

Ministri financija Francuske Pierre Moscovici i Njemačke Wolfgang Schauble pozdravili su sporazum u eurozoni o pomoći Španjolskoj u iznosu 100 milijardi eura za dokapitalizaciju njezinih banaka i ocijenili da se radi o “jakom znaku solidarnosti i dobrom putu”.

Diskriminacija tragedije

S vremena na vrijeme događaju se prirodne nepogode poput suše, poplave, tuče i sličnog, a njihove žrtve sve češće traže krivce u drugima ili očekuju nadoknadu štete od države. Svake godine, pa tako i ove, pogođene skupine iznova se vješaju o skute države (tj. ostalih poreznih obveznika), tražeći nadoknadu štete: 

Voćari traže hitno djelovanje i osnivanje komisije mjerodavnih institucija za obeštećenje voćara. Traže da im država nadoknadi barem 30% šteta. Ivković kaže kako bi država voćarima trebala oprostiti zakup svoje zemlje na dvije godine, smanjiti kamate na kredite sa 5-6 na 1,5 do 2 posto kakve im nudi IPARD, a naknade za elementarne nepogode isplatiti plantažerima, umjesto, što je dosad bila praksa, i ‘pokojnicima’ sa po dva stabla.

Po kojem principu oštećene strane traže od ostatka stanovništva, osiguranog i neosiguranog, bogatog i siromašnog da subvencionira njihove troškove?

No ovdje postoji još jedan problem koji se može uočiti u posljednjoj rečenici citata: odšteta samo za masovnije događaje, ili događaje koji uključuju veću populaciju, a ništa za manji, osobni opseg tragedije.

Usporedimo dva primjera katastrofe koje je proizvela elementarna nepogoda. U prvom primjeru udar munje u uličnu mrežu kablovima je došao do kuće, te prouzročio požar. U drugom primjeru poplava je pogodila Metković i uništila imovinu mnoštva građana.

Prvi slučaj završio je kao članak u novinama uz eventualnu pomoć rodbine, prijatelja ili neke organizirane humanitarne akcije. Drugi slučaj završio je posjetom tadašnje Premijerke, brojnih državnih dužnosnika i doniranjem novca poreznih obveznika. Na kojoj točci uništenja ili količine žrtava počinje ta intervencija? Koliko je onaj požar iz prvog primjera trebao ubiti ljudi, ili zahvatiti kuća da dužnosnici posjete lokaciju? Vjerojatno je riječ o marginalnom trošku kupovine glasova. Nije li obiteljski dom uništen u Čakovcu jednaka tragedija kao onaj uništen u Metkoviću?

Popravak jedne kuće oštećene ili uništene u nepogodi pada isključivo na teret vlasnika (ili osiguravajućeg društva ukoliko je vlasnik uplaćivao premiju). Ali, ukoliko ista kuća nastrada zajedno sa stotinjak drugih u blizini, to postaje odgovornost svih poreznih obveznika, iako osobna tragedija nije ništa veća.

Samo državna intervencija, financirana sredstvima poreznih obveznika, može na takav način marginalizirati i diskriminirati osobnu tragediju radi političkih bodova i glasova, te čovjeku dati misao kako je bolje, kad je već njegova imovina uništena, da i sve oko njega nastrada, jer jedino tada može očekivati pomoć.

Vrlo jednostavan upitnik

1. Država _________________ korporacijama.

• a) određuje minimalne cijene
• b) određuje maksimalne cijene
• c) regulira gospodarske grane kako bi maknula konkurenciju
• d) dozvoljava političarima da upravljaju
• e) subvencionira i donira novac
• f) regulira kvote
• g) sve navedeno

 

2. Iz tog razloga, korporacije najbolje obuzdavaju propisi _______________.

• a) države
• b) ništa od navedenog

Još malo jednakosti

U vremenu kad su pojedine članice EU pred bankrotom, birokrati imaju važnijeg posla. Tako Europska povjerenica za pravosuđe Viviane Reding predlaže uvođenje ženske kvote za sve firme unutar EU:

‘Nisam velika obožavateljica zakonski određenih kvota, ali mi se sviđaju rezultati!’, izjavila je Reding u intervjuu za njemačke novine Die Welt, najavivši kako će do ljeta pripremiti odgovarajući zakonski prijedlog. Reding također predlaže da se do 2015. europske firme obavežu broj žena na vodećim mjestima povećati na 30 posto, a do 2020. godine na 40 posto.

Sve su to lijepe želje, no ne bi li vlasnici kompanija trebali sami imati mogućnost odabira svojih zaposlenika? Ukoliko ste vlasnik tvrtke, trebali bi imati pravo zaposliti koga želite na poziciju koju želite.

Takav princip poprilično je izravan kada je riječ o osobnim stvarima. Gospođi Reding vjerojatno ne bi na pamet pala ideja o predlaganju zakona o diskriminaciji preferencija kupaca, jer ljudi iz nekog razloga više kupuju u jednom trgovačkom lancu, a to je diskriminatorno za druge. Ili zakona koji određuje koga zvati u svoj dom.

Ukoliko odemo na neki svečani domjenak i usporedimo hostese koje nas dočekuju i čistačice primjetit ćemo jednu očitu razliku u njihovoj vanjštini - ove prve su fizički puno atraktivnije. Je li to također jedan od slučajeva prilikom kojih poslodavac diskriminira?

Kada poslodavac bira hostese prvenstveno na temelju izgleda, to je normalna poslovna odluka temeljena na želji ljudi da ih na ulazu dočekuju mlade, lijepe djevojke, te će takva odluka u konačnici rezultirati dodatnom zaradom. S druge strane, ukoliko isti poslodavac zapošljava peračice, tajnice ili slično prvenstveno na temelju izgleda, takva poslovna odluka temeljena je osobnim željama i ne služi klijentima, te se kao takva može pokazati kao izrazito loš poslovni i financijski potez.

Uzmimo jedan primjer bliži uvodu ovog teksta:

Recimo kako se za natječaj na rukovodeće radno mjesto s plaćom 20.000 kn javljaju muška i ženska osoba. Muškarac kompaniji može svojim radom donijeti zaradu (na računajući njegovu plaću) 35.000 kn, a žena 45.000 kn. Poslodavac se iz nekog razloga (smatra kako će žena uskoro željeti djecu, muškarac mu je simpatičniji, nema visoko mišljenje o ženama, ili nešto drugo) ipak odluči zaposliti muškarca.

Kompanija će u tom slučaju, zbog diskiminatorske odluke mjesečno gubiti 10.000 kuna potencijalnog profita. E sad, nije li malo čudno da kompanije koje se vječito optužuje za pohlepu i trčanje za novcem namjerno odluče gubiti novac? Kada bi se ovo razmišljanje poslodavca preslikalo na cijelu kompaniju, tj. recimo da poslodavac promiče samo muškarce, dok žene ostavlja na nižim poslovima, ne postoji li mogućnost da konkurencija ”ukrade” kvalitetne potplaćene radnice, zaposli ih u skladu s njihovim vještinama i znanjima, te tako pregazi konkurenciju koja odluke donosi na bazi osobnih, a ne poslovnih interesa? 

Poslodavci i vlasnici kompanija trebali bi imati pravo “diskriminiranja” prilikom odabira svojih zaposlenika. U praksi postoje uobičajeni razni oblici takvog ponašanja, a one “loše” tržište ionako kažnjava, ponekad do te mjere da poslodavac mora zatvoriti kompaniju. Diskriminacija na temelju rase, spola ili nacionalnosti vjerojatno će uvijek postojati u određenoj mjeri, te će i dalje utjecati na odluke pojedinaca. Takve odluke rezultirat će određenim posljedicama za poslodavca same po sebi, stoga zaista nema potrebe da država prisilno uređuje privatna prava.

(Ne)efikasnost tržišta

Neprestano se provlači teza kako tržište nije efikasno, stoga je potrebna sve jača državna kontrola. Jasno je kako sudionici tržišta nikada nisu 100% efikasni, jer tržište je zapravo skup ljudi koji obavljaju svoje aktivnosti. A znamo da ljudi nisu savršeni. Svi mi imamo zdrav razum, ali ponekad nam nešto odvuče pažnju. Osim toga, informacije koje pronalazimo često su nesavršene i nepotpune. Treba biti svjestan kako tržište nije kruta stvar, već proces u konstantnom pokretu. Poduzetniku je najbitnija informacija hoće li se kupcu robe dovoljno svidjeti njegov proizvod da ga kupi, a takvu informaciju ima jedino kupac. Kupac s druge strane gleda kako će proći najbolje za novac koji posjeduje. Jasno, potrebna su neka osnovna pravila poput poštivanja dogovora i ugovora, te zaštite privatnih prava, ali ljude treba pustiti neka sami odluče što smatraju najboljim za sebe.

Tko od vas samih može bolje znati što želite?  Uzmimo za primjer razne dijete i preporuke pravila prehrane. Upišemo li u tražilicu “dijeta”, dobit ćemo niz različitih, pa evo nekih od njih: visokoproteinska, UN, banana, mesna, Atkinsova, po krvnim grupama… Recimo da ova po krvnim grupama postane prehrambeni zakon, jer je neki državnik probao i njegovom organizmu upravo ta odgovara. I prema novom zakonu, za vas je propisano puno mlijeka i povrća, a nikako meso. No problem je što radite teže fizičke poslove, a niti laktozu ne probavljate baš najbolje. Postoji mogućnost kako ćete puno više novca trošiti na propisanu prehranu kako bi nadoknadili potrebu za energijom.

Nekima dobro zvuči ideja kako tržišta moraju biti regulirana u svrhu zadovoljstva javnosti, no nitko ne može jednoznačno definirati taj interes. Svaki pokušaj definiranja ”našeg interesa” zapravo je definiran “mojim interesom”. Previše političara smatra kako je regulacija poželjna i potrebna, a jasno je kako je njihova prosuda vođena osobnim interesima. Zadnja stvar koja je potrebna tržištu je regulacija i intervencija koja neprestano gradi barijere i šalje pogrešne signale i informacije ljudima, koji će onda naravno, djelovati u pogrešnom smijeru.

Sjeverna Koreja – predvodnik ekonomske misli u svijetu

Nedavno je novi nasljednik Sjeverne Koreje izjavio kako država ne planira mijenjati svoju politiku, te nastavljaju po starim Juche tezama, koje objedinjuju političku neovisnost, ekonomsku samodostatnost i vojnu samostalnost. Tu filozofiju u S. Koreju uveo je Kim Il Sung, a provedbu su nastavili njegovi nasljednici. Ekonomska strana ovoga, tj. doktrina samodostatnosti i smanjenje vanjske  trgovine pokazala se kao potpuni promašaj, uočljiv samo pogledom na usporedbu dvaju Koreja:

Od uvođenja modela do ’70-ih, ove dvije države bile su podjednake. U međuvremenu, nasljeđena prijeratna oprema je zastarjela ili potrošena, a isporuka subvencionirane energije iz Sovjetskog bloka smanjena. S. Koreja ušla je u period stagnacije. Ipak, najveći udar bio je pad bloka, tako da je jedina pomoć ostala od donacija bogatijih susjeda ili putem ucjenjivanja radi zadržavanja stanja mira. Ne bih duljio o S. Koreji, valjda je jasno da je takva gospodarska politika potpuni promašaj.

No s druge strane, možda nije svima baš najjasnije. U zadnje vrijeme imamo pojačano zatvaranje EU (iako nikad nisu niti bili neki zagovornici liberalne politike) prema SAD-u, Kini i ostalim državama koje nisu članice Unije. Tako i Norveška i Švicarska moraju plaćati Uniji kako bi se njihova roba mogla prodavati unutar Unije. Zatim imamo SAD koji nameće “antidumpinške trošarine” na proizvode iz Kine koji su jeftiniji od domaćih, Kina nameće carine na automobile iz Amerike, EU štiti svoje proizvođače solarnih panela certifikatima koje Kina mora skupo plaćati i tako se popis restriktivnih mjera povećava iz dana u dan, a s njima rastu i cijene. Naravno, sve veći carinski sustav zahtjeva i više novca za funkcioniranje.

Svjetskim ekonomijama sve su raširenije Juche teze, a to nikako ne može dovesti do dugoročnog prosperiteta. U tom svjetlu, Kim Il-Sung mogao bi postati vodeća ekonomska inspiracija budućnosti. Tek ponovnom liberalizacijom, otkrit će se razmjeri štete učinjene gospodarstvima.