Kretanje broja radnih mjesta po djelatnostima

Ovdje je kratak pregled promjene u broju radnih mjesta prema djelatnostima u periodu od ožujka 2007. do ožujka 2013. U krizi su najviše stradali prerađivačka industrija i trgovina, dok s druge strane vidimo zapošljavanje u administraciji, zdravstvu i obrazovanju:

Dodatak svibanj 18: Tekst uz graf objavljen je u današnjem Jutarnjem. Nije baš naslov koji bih ja odabrao jer to nisu sve birokrati.

Traže li sindikati doista promjenu smjera ili ubacivanje u veću brzinu?

Pet godina krize jasno pokazuje da politika štednje ne može izvući zemlju iz recesije. Hrvatska još ima prostora za zaduživanje, a od smanjenja deficita ne treba raditi dogmu, prvo treba izgraditi zdravu ekonomiju, kaže sindikalist Vilim Ribić koji se pritom poziva na nobelovce Paula Krugmana i Josepha Stiglitza, koji su već odavno procijenili da politika štednje ne može pobijediti krizu. Europa je preplavljena sličnim izjavama. Predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso prošli tjedan u Bruxellesu izjavio je kako je politika štednje došla do svojih granica, te kako moraju imati rješenja skrojena prema potrebama pojedinih zemalja, a ne primjenjivati jedan, uniformni program za sve europske države. Predsjednik Europskog vijeća Herman van Rompuy na istom je sastanku ocijenio da gospodarska kriza traje predugo. Istaknuo je da treba brže provoditi reforme koje najizravnije utječu na rast.

Što znače takva rješenja skrojena prema potrebama država? Znači li to da će nekima dodatno narasti porezi, a drugima potrošnja ili rezovi? Iz njihovih govora može se isčitati kako zapravo ne planiraju odustati od dosadašnjih poteza koje i dalje smatraju pozitivnima, ali pravi problem je što sad dolaze do Francuske i Italije, koje su ipak veći zalogaj od grčke ili španjolske ekonomije. Kad zemlja poput Francuske potpuno utone u krizu, čak ni Njemačka neće moći i htjeti plaćati održanje socijalne države i zajedničke valute.

No postoje li mjere štednje u Europskoj uniji i Hrvatskoj? Sve dosadašnje državne mjere proizvele su učinak upravo suprotan od najavljenog i problemi koji su trebali biti riješeni su eskalirali. Svi pokušaji rezanja deficita doveli su do njegovog rasta, mjere dizajnirane za rezanje državne potrošnje rezultirale su rastom te potrošnje što očigledno rezultira pogoršanjem stanja u Europi i rastom javnog duga. Španjolski javni dug tako je od početka provedbi mjera štednje porastao sa 53% BDP-a na 90%, a Grčka koja je sa mjerama započela 2009. godine sa javnim dugom visine 129% BDP-a skočila je na 170%, francuski javni dug je 90,2% BDP-a, a hrvatski bi sa 29% BDP-a 2008. mogao dosegnuo 65% ove godine.  Kako je moguće da javni dug europskih država, pa tako i Hrvatske, raste ako se provode mjere štednje? Predstavljaju li te mjere štednje samo dizanje poreza građanima kako bi se omogućio daljnji rast državne potrošnje?

Učinkovitost poticaja u poljoprivredi

Glavna preokupacija hrvatskog seljaka u zadnje vrijeme je traženje odgovora na pitanja: Kad će ti poticaji? Koliki će biti u odnosu na prošlu godinu? Koji su uvjeti za dobivanje poticaja? Kako popuniti kompliciranu dokumentaciju za poticaje?

Što ne valja u toj slici? Zaista je zabrinjavajuće da seljaci u Hrvatskoj danas više vremena provode po agencijama, ministarstvima i forumima tražeći upute kako doći do proračunskog novca, te blokirajući prometnice na naznake da će isti biti smanjen, umjesto da razmišljaju kako da isti zarade prodajom vlastitog proizvoda i vrijeme utroše na traženje odgovora na pitanja: Što se isplati proizvoditi? Što ljudi traže? Što uvozimo, a može se jeftinije proizvesti kod nas?

Ako je naša hrana toliko bolja, kvalitetnija i zdravija od uvozne kako sami tvrde, zašto su onda našim proizvođačima uopće potrebne tako sveobuhvatne subvencije i zaštite proizvodnje? Temeljna pretpostavka subvencija jest da one pozitivno utječu na razvoj tehnologije, prinose, snižavaju ulazne troškove, te u konačnici pojeftinjuju proizvode za građanstvo i industriju. Pretpostavka carinske politike je zaštita domaće proizvodnje tako što se dodatnim nametom strani proizvodi poskupljuju. No i uz vrlo visoku zaštitu proizvodnje, te činjenicu da je hrvatska poljoprivreda od 1998. do danas iz proračuna financirana sa preko 37 milijardi kuna, nema ni traga od obećanog tehnološkog skoka, rasta prinosa i jeftinije hrane. Državne potpore poljoprivredi i ribarstvu 1998. godine iznosile su 643 milijuna kuna, a do 2011. narasle su na 4,12 milijardi kuna. Udio poljoprivrednih subvencija u ukupnim državnim potporama porastao je sa 27% u 2006. na 46% u 2011. Od 2005. cijene poljoprivrednih proizvoda porasle su u EU 14,6%, a u Hrvatskoj 14,5%. 1998. godine prosječni prinosi pšenice bili su 4,2 tone po hektaru, a 2011. 5,2 tone, a prinosi kukuruza u istom periodu porasli su sa 5,2 t/ha na 5,7 t/ha u 2011. Mađarska je primjerice prinos kukuruza prošle godine imala 8,7, Bugarska 3,5, Francuska 8,5, a Italija 8,9 tona kukuruza po hektaru. 

Kupovina glasova proračunskim novcem

Najveći dio državnih potpora otpada na sektorske potpore brodogradnji, željeznici, pomorskom prometu, poljoprivredi, turizmu i HRT-u (obvezna RTV pretplata). Dakle, većina potpora odlazi na sanacije gubitaka i kupovinu socijalnog mira.

Cijena države

Račun je po stanovniku, što znači da je stvarni višestruko veći

U nedavnoj diskusiji s jednim visoko obrazovanim javnim službenikom, jedan od njegovih argumenata bio je:

„Zanimljivo mi je kako se neprestano pozivate na “porezne obveznike” kao na vrhovni autoritet, otprilike kao na Boga: svima je na usnama, svi se u njega zaklinju, a nitko ga nikad nije ništa pitao i malo tko uistinu radi onako kako On želi. Još samo kad bi i Njega netko nešto pitao.“

Zaista, tko je taj Porezni Obveznik koji silom pokušava imati pravo glasa i što si on umišlja? Tko su javni i državni službenici i odakle pristiže novac za punjenje proračuna? Kolika je uopće cijena države?

U Hrvatskoj nažalost ljudi većinom imaju poražavajuće nisko znanje o novcu, radu i plaći, čak i vlastitoj, ali ekonomska (ne)pismenost ne odstupa previše od ostalih post-socijalističkih država. Netko nam je tokom života objasnio kako su doprinosi iz plaće i na plaću troškovi poslodavca s kojima radnici nemaju veze niti se trebaju time zamarati, a naknada za rad je samo ono što (ne)primamo dogovorenog datuma u mjesecu. Ta plaća i nije nešto, prosječna u siječnju 2013. iznosila je 5.529 kuna, a navodno pohlepni poslodavci iz nekog razloga neprestano tvrde kako je cijena rada prevelika. Takva razlika u percepciji nastaje jer prosječan radnik vodi brigu o svojoj prosječnoj neto plaći koja iznosi 5.529 kuna. S druge strane, prosječan poslodavac vodi brigu o ukupnom iznosu koji mora platiti radniku, što za taj iznos plaće iznosi 9.278 kuna. Taj iznos naziva se bruto2 i to je ukupna suma koju vaš poslodavac isplaćuje vama kao radniku, a ako je ne ostvarite taj mjesec tvrtka će poslovati s gubitkom. Prvo pitanje koje svakome pada na pamet je: „zašto bih ja morao poslodavcu zaraditi gotovo 10 tisuća kuna da bih od njega dobio jedva iznad 5 tisuća?“. Poslodavcu je bitan ukupan trošak zaposlenja radnika, a razlika između bruto i neto iznosa trebala bi biti briga radnika. No porezni sustav u Hrvatskoj postavljen je na način da poslodavac u ime radnika uplaćuje doprinose kako bi se radnici što manje zamarali detaljima oko poreza, te je tako kreirana iluzija da tu razliku plaća poslodavac. Državi takav sustav odgovara, poslodavci su neutralni po tom pitanju, a radnici se ne pitaju gdje im završava dobar dio plaće.

O Canada

Već postoje brojna pitanja i tekstovi zašto ne možemo biti poput Skandinavije, a ovim tekstom pokušat ću dati odgovor na pitanje zbog čega Hrvatsku smatramo ekonomski manje uspješnom državom od Kanade na način drugačiji od onoga što smo navikli čuti od domaćih političara i ekonomista koristeći njihove metodologije mjerenja uspješnosti. Dakle ovo je samo usporedba pojedinih odluka, njihovih rezultata i kretanja gospodarstava.

90-ih godina XX. stoljeća Kanada je bila u gospodarski vrlo lošoj situaciji. Proračunski deficit gledan kao postotak BDP-a bio je veći nego hrvatski. Ali Kanada i Hrvatska sredinom 90-ih krenule su različitim putevima. Kanada je nakon 1995. ukrotila državnu potrošnju i provela opsežne fiskalne i tržišne reforme. Iako su kriza, te i dalje razmjerno velika socijalna država uzrokovali ponovni rast zaduživanja i državne potrošnje, njihovo restrukturiranje i dalje može biti dobar ogledni primjer, jer Hrvatska mora dovesti svoje gospodarstvo i proračun u red. Nastavak zaduživanja i rast deficita vodi jedino uništenju budućnosti mlađih naraštaja.

1968. na vlast u Kanadi dolazi Pierre Trudeau, koji pod krilaticom „Pravedno društvo“ pokreće kapitalne projekte s ciljem pokretanja slabije razvijenih regija države, a brojne nacionalizacije i rast potrošnje zbog sve ekstenzivnijih socijalnih programa nužno su tražili sve više proračunskog novca, te doveli do sve većih poreza, deficita i inflatorne politike. Period snažnog kanadskog intervencionizma „Pravedno društvo“, poput svih ostalih državnih planova, pokazao je da samo zato što država može intervenirati ili investirati u nešto ne znači da isto i treba. Koliko god nam se na prvi pogled državni intervencionizam činio poželjnim i pravednim, potrebno je shvatiti da putevi popločeni dobrim namjerama često ne vode tamo gdje bismo htjeli doći.

Preokret je počeo u 90-ima nakon stabilizacije inflacije. U nekoliko godina privatizirano je preko 30 strateških državnih kompanija, poznatih kao Crown corporations of Canada, među kojima su bile zračne kompanije poput Air Canada i Canadair, željeznice Canadian National Railway i Intercolonial Railway, telekomi, naftne kompanije, tv postaje. Zatim su uslijedile porezne reforme koje su za cilj imale smanjenje poreznog opterećenja građana i potpisivanje ugovora o slobodnoj trgovini koji su smanjili ili ukinuli carine.

Idući korak bilo je obuzdavanje državne potrošnje. Proračun iz 1994. godine pokazivao je ograničenje rasta, no iduće godine počeli su ozbiljni rezovi. U samo dvije godine, proračun je smanjen za 10%, što bi u hrvatskom proračunu bio rez od 12 milijardi kuna. Nemojmo se zavaravati, ali kada se u Hrvatskoj priča o bolnim rezovima, oni predstavljaju samo smanjenje brzine rasta proračuna, nikako istinsko smanjenje državne potrošnje i štednju. Do 1997. deficit je potpuno nestao sve do krize u 2008, a Kanada je u tom razdoblju neprestano bilježila suficit kojim je kontinuirano smanjivala zaduženje nastalo dvadesetogodišnjim socijalnim politikama.

Nakon tri godine  suficitarnog proračuna ponovno su smanjeni porezi na dohodak, te korporativni porezi koji su sa 50% smanjeni na prosjek od 27%. Smanjenje državne potrošnje i strukturne reforme dovele su do naglog 15-godišnjeg razvoja, smanjenja nezaposlenosti i općeg poboljšanja kvalitete života, koji je usporen tek nastankom globalne recesije.

Ne, Kanada nije slobodnotržišni raj, te je i dalje poprilično regulirana, ima veliku socijalnu potrošnju i provincije sklone visokoj potrošnji što se očituje u ovoj krizi, no pokazala je kako i umjerene mjere štednje kombinirane sa tržišnim reformama, liberalizacijom rada i pojednostavljenjem pokretanja posla, mogu dati snažan poticaj razvoju ekonomije. Provedene reforme uspjele su srezati državnu potrošnju privatizacijom, smanjenjem subvencija ekonomiji i provincijama, te manjim uplitanjem u ekonomiju, iako je država zadržala visok nivo socijalnih transfera prema siromašnijem dijelu populacije. Usporedbom podataka svjetskih zemalja dolazi se do zaključka kako velika državna potrošnja usporava razvitak, no nije jedini čimbenik koji utječe na njega. Zemlje poput Švedske, Kanade ili Estonije pokazuju kako nije bitno samo koliko država troši, nego na što država troši, te način na koji prikuplja sredstva i koliko se upliće u tržište.

Potrošnja i fiskalna odgovornost

Kanadske reforme i odgovorna vlast smanjivali su rastrošnost, te doveli do proračunskih suficita i smanjivanja javnog duga od početka reformi do svjetske krize kada je državna potrošnja ponovno eskalirala, za razliku od Hrvatskog kontinuiranog deficita.

Udio države u gospodarstvu

Privatizacija i smanjenje subvencija umanjili su porezno opterećenje i smanjili državni utjecaj, te preusmjerili državu na brigu o siromašnijem dijelu populacije.

Veća sloboda poslovanja

Veća sloboda poslovanja ogleda u efikasnom zakonodavstvu, nižem poreznom opterećenju, nižoj razini poslovne regulative i jednostavnom pokretanju posla i dovela je do puno niže nezaposlenosti, posebno one dugoročne. Porezni sustav daleko je jednostavniji, te samim time ne zahtjeva toliki gubitak vremena za pripremu, izračun i plaćanje poreza. Velik broj različitih poreznih stopa i olakšica u Hrvatskoj bitno komplicira i poskupljuje sustav, te omogućuje mnoštvo rupa za poreznu evaziju.

Zakoni o radu fleksibilniji su, što je dovelo do lakšeg otpuštanja i zapošljavanja radnika.

Rast blagostanja

Nakon provedbe reformi u smjeru liberalizacije tržišta, djelomičnog smanjenja državnog utjecaja i završetka tranzicijskog perioda, Kanada je zabilježila snažan ekonomski rast, a sve to vrijeme hrvatske vlade vodile su se isključivo populističkim mjerama zadržavanja vlasti umjesto potrebnim reformama, makar to značilo i gubitak izbora. Nakon tranzicije BDP je pokazivao konstantan rast unatoč smanjenju državne potrošnje, što znači da je gospodarstvo krenulo naprijed.

Kanada se na Indeksu ekonomskih sloboda trenutno nalazi na 6. mjestu, Hrvatska na 78. Postavlja se pitanje zašto hrvatske vlasti nemaju dovoljno političke snage provesti slične zakonske i fiskalne reforme?

Ugašeni razum

Od 1. srpnja, ulaskom Hrvatske u EU, na policama trgovina više neće biti klasičnih žarulja sa žarnom niti, a uz njih nestaju i brojni drugi proizvodi:

U trgovinama će biti zabranjena i prodaja energetski neučinkovitih perilica posuđa, perilica rublja, hladnjaka i zamrzivača te televizora, kao i klima-uređaja, a novo označavanje energetske učinkovitosti postupno će uslijediti i za sušilice rublja, električne pećnice, rasvjetna tijela, grijače vode i bojlere.

Još u travnju 2009., sukladno Direktivi EU 2007/51/EC, koja je tada stupila na snagu, zabranjena je proizvodnja novih proizvoda koji sadrže živu. Tako ćemo uskoro temperaturu i tlak mjeriti isključivo digitalnim mjeračima.

Ove mjere su ništa drugo nego prisilno smanjenje životnog standarda i slobode izbora pojedinca u gotovo svemu što ima utičnicu ili crijevo za vodu. Uzmimo samo na primjer klasičnu žarulju. Naša vlast, ili naša buduća vlast, smatra ih potpuno neučinkovitima u odnosu na nove generacije rasvjetnih tijela, stoga je njihovo jedino logično rješenje uvesti zabranu na njih. Navodna briga za okoliš još jednom se pokazuje kao savršena izlika za totalitarizam, a kao u brojnim životnim situacijama, birokrati se ponovno osjećaju dužnima nametnuti svoju mjeru efikasnosti kao da građani sami ne znaju odlučiti koja žarulja je najbolja za njihove oči ili džep.

Iako troše manje struje u svom radu, zahtijevaju znatno više resursa i energije prilikom proizvodnje što pokazuje i njihova cijena, ali štedne žarulje javnosti su prikazane kao velik napredak u kvaliteti rasvjete, uštedi novca i čuvanju okoliša. No da je situacija zaista takva, prisilno uskraćivanje izbora uopće ne bi moralo postojati. Kupci bi umjesto žarulje sa žarnom niti jednostavno počeli sve više kupovati štedne žarulje, kao što neprestano svojevoljno kupuju nove generacije mobitela. To bi jednostavno bila prirodna tržišna promjena koju bi građani sami pokrenuli i proveli, a nerazumni pojedinci bi ionako zbog rasipništva i povećane potrošnje bili kažnjeni većim iznosima na računu.

Javnosti nije potrebna regulatorna agencija koja propisuje nužnu promjenu sa Windowsa XP na Vistu ili Win 7, nije nam potreban regulator koji zabranjuje Nokiu 3310 i tjera nas na smartphone. Nadogradnje ili kupovina drugih proizvoda događaju se prirodno putem odabira kupca, odabira koji ovisi o njegovom imovinskom stanju i prioritetima.

Ali regulatori i paternalisti ne vjeruju u sposobnost zaključivanja pojedinca i slobodan odabir vrijednosti. To pokazuju svakim aspektom svoga djelovanja: od zabrane kupovine proizvoda poput žarulje s niti, do propagiranja rješenja u kojima jedino država mora pokrenuti i voditi ekonomiju, usput nas sve više pljačkajući porezima i povećavajući deficit. Možda bi jednog dana prirodna tržišna transformacija utjecala i na odabir novih rasvjetnih tijela, ali sudeći po potrebi uvođenja prisile, nekako u to nisam uvjeren.

Preprodaja ulaznica

Nogometna utakmica Hrvatske i Srbije jedan je od događaja koji privlači velik interes publike. To pokazuje i činjenica kako su sve ponuđene ulaznice rasprodane u vrlo kratkom roku, ali i problemi sa radom preopterećenog sustava prodaje. Stoga, ako niste bili među prvima i redu, ili vam on-line sustav nije zabilježio kupnju, nemate šanse. Takvi događaji nedvojbeno privlače brojne preprodavače karata. Ti ljudi prezreni su od organizatora (u ovom slučaju HNS-a), zakonodavaca, policije i brojnih fanova:

Konferenciju za novinare u Kući nogometa održali su izvršni predsjednik Damir Vrbanović i povjerenik za sigurnost Zoran Cvrk. Izvijestili su kako je HNS na dan prodaje ulaznica za utakmicu Hrvatska – Srbija otkrio 24 pokušaja preprodaje ulaznica te da je poništeno oko 80 ulaznica. Bila je to akcija u suradnji s policijom koja će sankcionirati preprodavače.

Na stranu činjenica kako bi se organizator, ukoliko već želi, (a ne policija) trebao pobrinuti putem ograničenja prodaje po osobi da ulaznice ne završe kod preprodavača, no jesu li oni zaista takve štetočine kakvima ih se prikazuje?

Iako organizatori raznih događaja poduzimaju ogromne napore kako bi se zaustavilo takvo sekundarno tržište, preprodavači im nedvojbeno donose korist, zato što kupuju karte unaprijed pokušavajući ostvariti profit (i riskirajući gubitak), te tako povećavaju broj prodanih ulaznica koncerata ili sportskih događaja. Od preprodavača također imaju korist osobe koje su u vrijeme službene prodaje karata spriječene drugim obvezama (npr. ne mogu izaći s posla i satima stajati u redu), osobe koje su prekasno došle i stoje predaleko u redu, osobe koje još uvijek ne znaju hoće li u vrijeme utakmice biti u mogućnosti otići na nju, ili će imati druge obveze u tom trenutku. Ljudi neće kupiti kartu dok ne budu sigurni kako na događaj zaista mogu i otići, ali organizator će i u tom slučaju unaprijed prodati kartu ukoliko postoje preprodavači. Nenadani nepovoljni događaji koji se iznenada mogu pojaviti, poput pogoršanja vremena, mogu danima prije drastično smanjiti prodaju ulaznica za koncert na otvorenom, tako da preprodavači kupujući ulaznice unaprijed, na sebe preuzimaju rizik takvih događaja i financijski gubitak, a organizator ponovno ima prodanu kartu, te lakše pokriva troškove i osigurava vlastiti profit. Velik broj ljudi koji iz raznih razloga nisu uspjeli nabaviti ulaznice svejedno dolazi pred stadione vjerujući kako će u poslijednji trenutak uspjeti kupiti kartu za sebe. Pogađate, računaju upravo na preprodavače.

Godišnje karte, recimo Medveščaka, još su jedan primjer prebacivanja rizika vremena na preprodavače. Ukoliko Medveščak kroz sezonu počne sve lošije igrati, publika će biti manje zainteresirana za dolazak na utakmice, no klub i dalje zadržava financijsku korist ukoliko su preprodavači unaprijed kupili karte, te tako klub gubitke sa sebe prebacuje na njih. S druge strane, ukoliko Medveščak rastura, oni željni dolaska usred sezone uspjet će pronaći kartu kod preprodavača unatoč rasprodanim tribinama. Navijači koji znaju da imaju mogućnost naknadne prodaje ukoliko im nešto iskrsne, spremniji su kupiti sezonske karte nego u situaciji kada takva prodaja nije dozvoljena.

Zahvaljujući sekundarnom tržištu, ljudi nisu primorani raditi dugoročne i nefleksibilne planove, nego imaju mogućnost impulzivno djelovati i prilagođavati se novim okolnostima. Očito je kako preprodaja ima pozitivne učinke i na organizatore i na publiku, a preprodavači financijski rizik prebacuju na sebe. U svakom slučaju, ulaznice su legalno kupljene od organizatora koji je tako maksimizirao svoj profit. Što se kasnije događa s njima, ne bi se smjelo pretvoriti u problem policije.

Žene, majke, kraljice – političarke

Povodom dana žena, brojne feminističke udruge, kao i svake godine do sad, skočile su na činjenicu kako u politici ima manje žena od muškaraca, te su prosvjedom na Markovom trgu zahtijevale minimalno 40% žena na izbornim listama. Prošle godine pisao sam o nevjerojatnom prijedlogu V. Reding u kojem je tražila nametanje minimalnih kvota čak i za privatne tvrtke.

Zakon o ravnopravnosti poslova postoji, međutim žene i dalje nisu dovoljno u politici, stoga treba naplaćivati kazne i tjerati žene u politiku po svaku cijenu kako bi se zadovoljio zamišljeni postotak i usrećilo udruge. Sve mogućnosti tako su Ženskoj mreži pale na pamet osim jedne – možda žene politika jednostavno ne zanima u mjeri u kojoj privlači muškarce? Kad sam već na temi, provjerio sam udio ženskih lajkova bloga, usporedio ga sa zastupnicima Hrvatskog sabora 2011. godine i primjetio nešto zanimljivo:

u Saboru koji ima zakonom propisanu minimalnu kvotu od 40%, postotak žena gotovo je identičan postotku čitateljica ovog bloga koji nema apsolutno nikakav propis, zakon, niti minimalnu kvotu – Sabor 20%, Monopolizam blog 23%. Uistinu sramotno i diskriminatorno, zar ne?

Kako bih ispravio nepravdu s moje strane, mogu paradirati pred Vladom i tražiti od države da prisili žene na lajkanje ovoga, ili prestati pisati o politici i pokušati naći temu koja bi možda više zanimala žene, a maknula muškarce. S druge strane, na blogovima posvećenim šminki ili odjeći vlada tolika nestašica muškaraca da to već postaje ozbiljan društveni problem.

Zaposleni prema djelatnosti 2010.

Pogledajte recimo odnose veličina muških i ženskih odjela u trgovinama. Trebamo li prisiliti trgovce na “pošteniju” podjelu prostora, makar to značilo kako će muški odjeli zjapiti poluprazni? Trebamo li pisati kazne stadionima jer iz nekog razloga ženska populacija tamo nije čest gost?

Trebamo li prosvjedovati na Markovom trgu jer od ukupnog broja državnih odvjetnika i njihovih zamjenika 65% pripada ženama? Ili možda zato što je udio žena u građevini samo 12%?

Aktivistice Ženske mreže potpuno pogrešno pristupaju problemu spolne ravnopravnosti kada inzistiraju na provedbi paušalnih postotaka:

“Ženska mreža” Hrvatske poručuje da političke stranke moraju osigurati 40 posto žena pozicioniranih na izbornim listama po tzv. „zip sistemu“ (žena-muškarac-žena ili obratno).

 Za ravnopravnost nije bitan udio spola u pojedinoj djelatnosti, nego interes za rad u toj djelatnosti, sposobnosti i kvalifikacije onih koji tu djelatnost obavljaju, te način ophođenja prema tim djelatnicima.

 

Mislim da niti ovim tekstom neću bitnije promijeniti odnos čitateljske populacije kako bih se približio zadovoljenju izmišljene birokratske kvote, ali zato možete pročitati još par postova na temu diskriminacije:

To je diskriminacija

Diskriminacija tragedije

Cjenovna diskriminacija i natjecanje

Održivost mirovinskog fonda

Ovaj tekst objavljen je u Magazinu Jutarnjeg lista pod naslovom Kako je bankrotirao hrvatski mirovinski sustav i zašto će naše penzije biti 700 kuna, a napisan je u suradnji sa blogom Kapitalac.

Proteklog tjedna na Vladinom profilu društvene mreže Facebook pojavio se sarkastičan ali zanimljiv komentar građanina povodom objave ministra Mrsića o pomicanju dobne granice ulaska u mirovinu sa 65 na 67 godina starosti. Komentar glasi:

Ja bih volio da 67-godišnji vozač hitne pomoći dođe M. Mrsiću u trenucima njegove najveće nevolje i da ga zajedno sa 67-godišnjim tehničarem i 67-godišnjim liječnikom vozi u bolnicu kroz grad, izbjegavajući pritom dostavna vozila, autobuse i tramvaje koje voze 67-godišnji vozači, da ga na šalteru zaprimi 67-godišnja medicinska sestra, da ga na CT vozi 67-godišnji tehničar, da ga operira 67-godišnji kirurg, a previja ga 67-godišnja sestra na intenzivnoj… Napokon, M. Mrsić je iz zdravstvene branše, zna on najbolje.

U kratkom roku komentar je postao vrlo popularan.

Zamijenimo u tom komentaru, eksperimenta radi, najavljenu brojku 67 sa brojkom od 65 godina koja predstavlja aktualnu dobnu granicu odlaska u mirovinu:

Ja bih volio da 65-godišnji vozač hitne pomoći dođe M. Mrsiću u trenucima njegove najveće nevolje i da ga zajedno sa 65-godišnjim tehničarem i 65-godišnjim liječnikom vozi u bolnicu kroz grad, izbjegavajući pritom dostavna vozila, autobuse i tramvaje koje voze 65-godišnji vozači, da ga na šalteru zaprimi 65-godišnja medicinska sestra, da ga na CT vozi 65-godišnji tehničar, da ga operira 65-godišnji kirurg, a previja ga 65-godišnja sestra na intenzivnoj… Napokon, M. Mrsić je iz zdravstvene branše, zna on najbolje.

Uzmemo li u obzir efekt supstitucije možemo bez mnogo razmišljanja zaključiti da  je priča o 67-godišnjacima usporediva sa današnjim položajem 65. godišnjaka, barem u onom smislu ili u ironiji na koju pažnju pokušava skrenuti autor tog komentara.

Koliko danas ima zaposlenih građana starijih od 65 godina? Prema podatcima HZMO-a vidljivo je da osiguranika mirovinskog fonda, samim time zaposlenih građana, starijih od 65 godina ima 10.019, što čini tek 0,7% ukupnog broja zaposlenih.

Stalno ponavljajuće iluzije

U medijima neprestano čitamo i slušamo jedne te iste preporuke i analize o ekonomiji i ekonomskim problemima, te savjete kako izaći iz krize. Neki od njih toliko su u suprotnosti s činjenicama, da ja jednostavno ne shvaćam zašto je toliki problem pogledati činjenice i malo razmisliti prije izlaska u medije.

Evo nekih:

Mjere štednje odgovorne su za trenutnu krizu

Sada ulazimo u recesiju s dvostrukim dnom koja je stvorila samu sebe. To je rezultat pretjerane štednje u južnim zemljama i nespremnosti sjevera da učini nešto više.

Državne mjere štednje ne postoje osim na papiru. Smanjenje brzine rasta proračuna nije štednja. Navedene države ne štede, sve do jedne neprestano povećavaju proračun. Španjolska je u posljednji 10 godina udvostručila državnu potrošnju. Oni koji štede su građani, kojima zbog sve većih poreza radi punjenja sve raskošnijeg proračuna, ostaje sve manje novca za život.

Kako izgledaju “mjere štednje” u EU možete vidjeti ovdje, a kako to izgleda u Hrvatskoj možete vidjeti ovdje.

Država mora povećati potrošnju kako bismo izašli iz krize

Ako vi sada smanjite proračun, netko će izgubiti svoj dohodak, neće biti potražnje i domaća će proizvodnja još više opasti. To će potaknuti novi pad gospodarstva.

Ukoliko želimo povećati državnu potrošnju, potrebno je povećati i državne prihode. Što to točno znači za građane? Veći porezi zbog većeg zaduživanja države, plaćanje kamata u budućnosti, niže plaće privatnog sektora, manja potrošnja građana, manja radnička prava. Drugim riječima, veći radni napori, ali manje novca koji ostaje građanima da ga troše onako kako sami žele. Rastom državne potrošnje država može umjetno stvoriti radno mjesto, no to istovremeno dovodi do pada potrošnje građana i istiskivanja njihovih investicija. Neoptimalno raspolaganje resursima privremeno će povećati zaposlenost i BDP, no smanjuje privatne investicije, te samim time i rast gospodarstva u budućnosti. Sve što rast državne potrošnje donosi jest gašenje produktivnih radnih mjesta kako bi se kreirala nepotrebna birokratska, transferiranje bogatstva iz džepova ljudi u državnu blagajnu, te rast siromaštva.

U konačnici, neprekidno novo zaduživanje kako bi se rastom državne potrošnje zadržao privid rasta standarda, zatvaranje dospjelog duga novim zaduživanjem, te rast kamata koje je potrebno otplatiti unosi nesigurnost u ekonomiju, jer ljudi nikad nisu sigurni hoće li se dug plaćati kroz nove poreze, inflaciju ili slijedi bankrot. Našim ekonomistima koji savjetuju rast državne potrošnje bitna je jedino pozitivna brojka BDP-a, kako bi se ta iluzija napretka dalje održala. Ne ramišljaju pri tome kako je BDP sastavljen od mnoštva čimbenika i daje samo djelomičnu sliku, koja vrlo lako može zavarati.

Ideja kako povećana državna potrošnja doprinosi rastu blagostanja nije točna, ona šalje pogrešne signale i ubija gospodarstvo. Povećana potrošnja kralja neće donijeti veće blagostanje kraljevstvu kada ta potrošnja dolazi od novca prethodno uzetog stanovništvu kroz poreze. U tom slučaju bolje će proći samo oni bliski kralju. Stvarni rast proizlazi iz privatnog sektora, kojeg veći porezi i bujanje birokracije guše.

Subvencije su dobra ideja

Pogrešno vjerovanje kako država najbolje zna što treba proizvoditi jako dobro se ocrtava na politikama subvencija i poticaja izvoza. Hrvatska tako traži razne načine kako subvencionirati domaću proizvodnju i poticati izvoz. Pogledajmo proračun Ministarstva poljoprivrede u razdoblju 1998. – 2007:

Subvencije navodno služe poticanju proizvodnje, modernizaciji proizvodnih procesa i mehanizacije, kako bi proizvođači mogli proizvesti što veću količinu proizvoda. Pogledajmo sada poljoprivrednu proizvodnju:

Iako su u periodu od 2000. do 2004. porasli, kako proračun Ministarstva (za 570 milijuna kuna kn), tako i subvencije, te razne potpore, proizvodnja po hektaru porasla je samo kukuruzu i neznatno zobi. Svi ostali prinosi po hektaru su pali. U tih 4 godine građani Hrvatske poklonili su oko 8 milijardi kuna, što je godišnje otprilike 1.500 kuna po zaposlenoj osobi - bez da su kupili jedno pecivo, ribu, jabuku ili litru mlijeka. Zauzvrat su dobili propalu, nekonkurentnu poljoprivredu koja se potpuno oslanja na pomoć države umjesto na vlastiti trud.

Brojke za cjelokupne potpore gospodarstvu u Hrvatskoj još su katastrofalnije, a izdvajati sve više kako bi se dobilo sve manje je siguran put u propast. Većina ljudi mjesečno ne zaradi neto iznos koji daju kao godišnje sponzoriranje nekonkurentnosti. Umjesto da se svake godine zadužuje ili dodatno oporezuje svoje državljane, Hrvatska bi se trebala okrenuti primjeru Novog Zelanda.

Velike korporacije su neoliberali koji podržavaju slobodno tržište

Occupy prosvjednici poznati su po ideji kako su neoliberalne banke i korporacije i kapitalisti općenito uzrok problema, te kao rješenje istoga predlažu nametanje većeg utjecaja države. Istina je kako većina gospodarstvenika zapravo favorizira zaštitničke, a ne tržišne mjere, no nedvosmislena je činjenica kako privilegije poput financijskih potpora ili zaštite od konkurencije mogu ostvariti samo i isključivo uz pomoć države. Korporacijama odgovara jači utjecaj države, jer na taj način vrlo lako mogu ostvariti vlastitu korist potkupljujući političare. Glasanjem za jači utjecaj države glasamo za manju mogućnost raspolaganja vlastitom zaradom i imovinom. Sustav kojem trebamo težiti jest samostalan odabir gdje želimo trošiti svoj novac. Sustav u kojem naše odluke kupovine ili suzdržavanja od kupovine odlučuju tko opstaje, a tko propada, nikako sustav u kojem drugi lobiranjem odlučuju koliko će naše imovite prisvojiti sebi suprotno našim željama.

Korporacije bez privilegija države nisu niti približno opasne kako to tvrde prosvjednici. Postavite si pitanje, koji poziv bi vas više uznemirio: “Dobar dan, ovdje istraživanje tržišta vozila, zovemo u vezi automobila kojeg ste nedavno kupili” ili “Dobar dan, ovdje Porezna uprava, zovemo u vezi vaše porezne prijave”?

Minimalna plaća štiti siromašne

Minimalna plaća štiti maleni postotak siromašnih, međutim uvelike pogoršava situaciju slične populacije. Ljudi koji danas skupljaju boce ne smiju raditi za iznos ispod minimalne plaće, te se snalaze prosjačenjem, skupljanjem ambalaže ili radom na crno. Ukidanjem minimalca, tim ljudima dali biste pravo na izbor žele li raditi za taj iznos, ili žele sreću potražiti uz neku drugu opciju.

Ukoliko želimo pomoći siromašnima, nemojmo gledati listu opcija koje imaju i zabraniti im upravo onu koju bi sami odabrali kao najbolju u postojećem vremenu.

Kapitalizam je surov sustav u kojem opstaju samo najjači

Istina, opstaju samo najjači, no najjači u čemu? Najjači u svim drugim sustavima su oni koji opstaju zahvaljujući goloj sili i političkim vezama. Najjači na slobodnom tržištu su oni koji se najbolje prilagođavaju služenju društvu, tj. oni čije robe i usluge ljudi dobrovoljno konzumiraju. Dok u ostalim sustavima opstaju oni najbliži vlasti, tj. najuspješniji lobisti i rentijeri koji svojim političkim vezama prisilno prisvajaju vašu imovinu, sudionici slobodnog tržišta jedinu mogućnost bogaćenja imaju u uspješnom služenju svima nama, tj. pružanju usluga koje mi želimo i tražimo. Bogaćenje u drugim sustavima moguće je gotovo isključivo na teret drugih, za razliku od slobodnog tržišta gdje dobrovoljnom razmjenom svi završavaju bolje nego da te razmjene nema. Zapitajte se samo biste li radije veće poreze kako bi davali novac državi na raspolaganje, da bi ga ona slala na recimo subvencioniranje HRT-a, kupovine blindiranih automobila političarima, plaćanje lažnih mirovina i slično? Ili vam bolju opciju predstavlja trošenje vlastitog novca prema vlastitim prioritetima?

U sustavu slobodnog tržišta kupci su ti koji donose odluke tko opstaje, a ne privilegirani pojedinci na vlasti i njihovi suradnici. Nitko vas ne prisiljava da kupite Coca Colu ili mobitel, no vlast vas itekako prisiljava da plaćate njihove greške, krađe, manipulacije, kampanje, ratove, lobiste i spašavanja propalih kompanija sa političkim vezama.

Stranger than fiction

Još jednom istinitom se pokazuje tvrdnja: Kada država viče investicije, provjerite svoje džepove, jer vam vlast kopa po novčaniku. Dnevnik.hr prenosi nove investicijske mjere:

Ministarstvo turizma uskoro kreće u realizaciju poticaja za izgradnju bazena kod privatnih iznajmljivača. Naime, s obzirom na to da ih nemamo dovoljno, država će izgradnju svakog bazena poticati s bespovratnih 50 tisuća kuna.

Prema planu Ministarstva, bolja ponuda bazena trebala bi produžiti predsezonu i posezonu, na godišnjoj razini za 4 do 8 tjedana. Tijekom ove godine očekuje se izgradnja 200 novih bazena, a u iduće tri godine taj bi se broj trebao popeti na tisuću.

Sa sve većom ponudom ovakvih objekata s bazenima u autohtonom ruralnom etno stilu, dobivamo turistički proizvod, i cjelovit i sadržajan, kazao je Vanja Čuljak, direktor TZ-a Benkovac.

Dakle, Vlada je spremna podijeliti  50 milijuna kuna koje je prethodno uzela građanima, kako bi nekolicina odabranih mogla izgraditi bazene, te tako podići vlastite prihode i vrijednost imovine. Zašto? Paušalno su utvrdili kako u Hrvatskoj nema dovoljno bazena.

Zapravo uopće nije začuđujuće da, u društvu desetljećima učenom kako su poticaji i intervencionizam poželjni, novinari i javnost pozdravljaju nove poticaje za izgradnju bazena. Ipak je narodu naučenom na vješanje o skute majke domovine ova mjera predstavljena kao državna pomoć u rješavanju problema i pokretanja ekonomije produljenjem sezone. Ono što je začuđujuće je činjenica da ljudi ni u vrijeme kada moraju svaku kunu okrenuti nekoliko puta ne shvaćaju poveznicu poreza i državne potrošnje, tj. činjenicu kako država ništa ne može trošiti bez da prethodno taj novac nekome od nas ne uzme. Što više budemo odobravali ovakve stvari možemo očekivati samo veće poreze i skuplji život.

Stvarnost je zaista čudnija od mašte. Ili točnije, strašnija od noćne more.

Država predator

Hrvatska je u katastrofalnom fiskalnom stanju. Državna potrošnja dosegla je rekordne razmjere, a političari najavljuju daljnje zaduživanje. Trenutni javni dug iznosi 186 milijardi kuna, što je oko 52% BDP-a, a najava ministra Linića je povećanje na preko 56%, zbog neodgovornog ponašanja brojnih tvrtki prije krize:

Linić je također kritizirao brojne hrvatske tvrtke koje su umjesto da se bave temeljnom djelatnošću počele ulaziti u nekretninski biznis, i to baš 2008. godine, kada je počela globalna ekonomska kriza. To je bilo potpuno krivo usmjereno ulaganje, pa sada treba pronaći dodatna rješenja s bankama kako bi takvim tvrtkama spasili osnovnu djelatnost.

Obzirom da ljudi reagiraju na poticaje, a država je poticala stanogradnju, brojne tvrtke počele su graditi stanove, poput brojnih ljudi koji su se počeli baviti mljekarstvom i poljoprivredom kada je država milijardama kuna odlučila potaknuti taj sektor (znamo kako danas izgleda i jedno i drugo).
Prisjetimo se samo kako je to izgledalo 2007. kada se ministrica Matulović-Dropulić trudila proširiti program POS-a:

“Nitko ne može reći da je ova država zaustavila gradnju POS-a”, kazala je ministrica, te u prilog tome iznijela podatke da su za mandata sadašnje vlasti sagrađena 2.963 stana, 750 ih je u fazi gradnje, a 654 u pripremi, dok je bivša vlast izgradila 906 stanova.

Tih dana redovito smo mogli pratiti prepucavanja vlasti i oporbe tko je sagradio više stanova i tko je pokrenuo više kapitalnih projekata. Drugim riječima, gledali smo natjecanje tko je potrošio više novca poreznih obveznika.

Danas je priča neznatno drugačija. Blagajna je prazna, sve drugo ide po starom. Državni poticaji i kapitalni projekti ponovno su se na opće iznenađenje pokazali kao kapitalni promašaji, stoga je potrebno pronaći krivca. Neprodani stanovi zjape na sve strane, no POS uskoro kreće u novi krug kako bi se opet spašavao građevinski sektor. Tako se ove godine na isti planira potrošiti dodatnih 200 milijuna kuna našeg novca. Jasno, u cijeloj ovoj katastrofi najveći krivci su oni koji izbjegavaju plaćanje poreza koji bi omogućio nastavak rasipništva, a nikako oni koji isti taj novac bacaju na Potemkinova sela.

No što točno imamo i dobivamo plaćanjem sve većeg poreza, osim bizarnih propagandnih poruka koje nam poručuju da cinkanjem postajemo dobri građani koji spašavaju državu, ali i sebe, te ispiranje mozga da u protivnom nećemo imati prirodna bogatstva, autoceste, mirovine, bolnice, škole i ostale blagodati koje samo država može pružiti?

Za početak, imamo bankrotirani, prikriveni piramidalni mirovinski sustav u kojem radnici ne uplaćuju mirovine za sebe, nego pune trenutni proračun i plaćaju trenutne umirovljenike (prave, no većinom lažne). Zauzvrat, dobili su obećanje države kako će budući naraštaji na isti način osigurati njihovu mirovinu. Obzirom da je za piramidalni sustav potrebna sve veća baza, a hrvatska populacija ide u suprotnom smjeru, znamo da će mirovinski sustav završiti poput onih pisama i lanaca sreće koje smo nekad znali dobivati, kada je bilo potrebno poslati novac ljudima s popisa, te povećati popis ljudi koji će isto učiniti za vas. Pogledajte koliko mjesečno uplaćujete u mirovinski fond, pomnožite sa ukupnim radnim stažem, te usporedite sa mirovinom koju ćete primati puno kraći period. Ukratko, dobili smo veliku Ponzi shemu, u kojoj odlično prolaze oni koji su među prvima uskočili u igru, međutim što igra duže traje, sve je veći broj onih koji će ostati bez svega uloženog. Ono što je posebno zanimljivo, u RH su poslovni modeli koji se baziraju na principu kao naš mirovinski sustav zakonom zabranjeni i okarakterizirani kao prijevara.

Imamo i bankrotirani zdravstveni sustav. Iako smo prošle godine za njega dali 21.119.925.828, ili preko 21.000 kuna po zaposlenom, platit ćemo i njegov dug veći od 5 milijardi kuna kada vlast pokrene sanaciju. Zauzvrat stojimo u beskrajnim listama čekanja, oni sretniji ili s vezama dolaze na red, oni drugi umru čekajući. Za njih će država u rukavicama reći kako ih nisu uspjeli spasiti, no realno, njima je liječenje odbijeno. Nažalost, naše ministarstvo nema ili jednostavno ne objavljuje podatke o broju umrlih koji nisu dočekali spasonosne tretmane koje su platili, no činjenica je da takvi slučajevi postoje i druge države objavljuju evidencije o tome.

Imamo i hrvatsko školstvo, kojem proračun raste svake godine, no usprkos tome ima sve lošije rezultate, iako je djece sve manje.

Dobili smo još i brojna ministarstva, agencije, udruge i državne tvrke gubitaše (redom strateške), koji se razbacuju novcem koji smo mi zaradili, a oni prisilno uzeli putem poreza. Uzmimo na primjer vječitog gubitaša, HŽ, kojeg su porezni obveznici u zadnjih 10 godina subvencionirali sa barem 20-ak milijardi kuna, tj. oko 20.000 kuna po zaposlenoj osobi. Imamo i Croatia Airlines, koji je uz svu pomoć (recimo prošlogodišnja dokapitalizacija od 862 milijuna naših kuna) uspio doći do 400 milijuna kuna duga. Imamo i brodogradilišta, koja jedino porezni obveznici drže da ne potonu. Tako su im porezni obveznici od 1997. do 2011. godine više ili manje dragovoljno poklonili preko 35 milijardi kuna, što je godišnje preko 2.000 kuna po zaposlenoj osobi, no brodogradilišta i dalje uspješno slažu kolosalne gubitke. Podsjećam da zaposlenih u hrvatskoj brodogradnji ima oko 12.000, što znači kako hrvatski radnici godišnje subvencioniraju brodogradilišta sa oko 200.000 kuna po zaposlenom u brodogradnji. Jeftinije ćemo proći ukoliko ti radnici samo sjede kod kuće i primaju plaću, nego da nešto rade.
Imamo i Petrokemiju, čije vodstvo otvoreno tvrdi kako mrzi kapital, stoga sretno posluju sa gubitkom. Imamo i Agenciju za civilno zrakoplovstvo, koja godišenje potroši 60-ak milijuna kuna, a nedavno su uspjeli dati 68.000 naših kuna samo za studiju opravdanosti nabave vlastitog aviona.
Imamo i Hrvatske šume, kojima smo u zadnje 3 godine isplatili gotovo milijardu kuna temeljem nameta zvanog općekorisne funkcije šume. Njihovi radnici, kako bi nam se zahvalili na darežljivosti, uz ugovor na neodređeno obično dobiju i liječničku potvrdu kako ne mogu podići teret teži od 2 kilograma, te angažiraju kooperante za koje se ispostavi da su 75% učinkovitiji od onih državnih šumara koji nekim čudom i rade.

Srećom više ne sponzoriramo rad Vjesnika, no zato spremno subvenciniramo HRT, Hrvatske ceste, Hrvatske autoceste, HAKOM, Jadroplov, Jadroliniju, Hrvatske vode itd, itd.. Stavite na papir samo do sad navedeno i doći ćete do iznosa preko 50.000 kuna po zaposlenoj osobi godišnje, a u tekstu je spomenut samo vrh ledene sante. Trebamo biti svjesni činjenice kako država koja prikupi više poreza, više bogatstva i upropaštava, što pokazuju svi dosadašnji propali državni projekti, proračuni i rebalansi. Stoga je jedini način za smanjenje našeg siromaštva – smanjenje prihoda koje država uzima za sebe.

Zagovornici nacionalizacije koji smatraju kako u Hrvatskoj vlada neoliberalizam, trebali bi biti svjesni bolne činjenice kako već sada radnik radi daleko više kako bi zadovoljio vječito rastuće državne apetite, nego što radi za sebe i svoju obitelj. Zar je zaista potrebno da još više radimo za takve i slične, samo da možemo ispred strateških državnih gubitaša imati prefiks hrvatski?

Puno zujim, malo meda dajem

Prije nekoliko dana Večernji je prenio ideje Udruge pčelara Nektar, koje su ništa drugo nego tipični primjer rentijerstva:

Na godišnjoj skupštini vinkovačke Udruge pčelara Nektar koja broji 105 članova, predsjednik Stanko Čuljak je u prioritetima rada u 2013. istaknuo ustrajanje pčelara na razradi metodologije izračuna naknade pčelarima za doprinos zaštite okoliša i očuvanja biološke raznolikosti neovisno o broju košnica. Pčelari drže kako oprašivanjem pčele uvelike doprinose očuvanju čovjekova okoliša jer mnoge biljne vrste opstaju samo zahvaljujući pčelama podsjećajući kako neke europske zemlje već isplaćuju ovakve naknade.

Kraj članka još je bolji:

Stanko Čuljak dodaje kako su članovi Nektara 80 posto oni s 15 do 20 košnica, dakle zaljubljenici u pčelarenje, a ne zbog interesa.

Poticaji za pčelarstvo prošle godine iznosili su preko 18 milijuna kuna, a uz to bi prema ovom prijedlogu porezni obveznici trebali plaćati i dodatne naknade za nečiji, kako kažu, hobi?

Ovakvo lobiranje radi dobivanja državnog novca u svijetu, a posebno Hrvatskoj nije nepoznanica, no u svakom slučaju gubljenje vremena na pisanje dokumentacije kako bi se zadovoljili komplicirani birokratski uvjeti za ograničena proračunska sredstva potpuno je kontraproduktivno. Kao prvo, država mora potrošiti resurse kako bi poreznim obveznicima oduzela novac, zatim raspisati natječaj za ta sredstva, zatim počinje lobiranje u kojem prijavljeni proučavaju pravila i popunjavaju dokumentaciju, te na kraju nekolicina odabranih prima zatražena sredstva. U cijeloj igri profitiraju samo oni s najboljim političkim vezama, ili nekim čudom oni koji su zadovoljili propisana pravila, a svi ostali završavaju igru na lošijoj poziciji od početne. Poreznim obveznicima ostalo je manje novca za trošenje prema svojim željama, a potencijalni rentijeri potrošili su dragocijeno vrijeme pišući dokumentaciju umjesto da su svoj trud uložili u zadovoljenje potreba tržišta. Kada takvo trošenje resursa na lobiranje i rentijerstvo proizvođačima postane prioritet nad stvarnim produktivnim radom kako bi se zadovoljili kupci, kvaliteta i ponuda padaju, cijena raste, te tržište u konačnici propada.

Ljudi reagiraju na poticaje, no poticaji koje pruža država gotovo uvijek vode prema moralnom hazardu, a razlog je taj što dovode do neracionalne potrošnje tuđih, prisilno prikupljenih resursa. Kada je osoba A svjesna da će osoba B pokriti njene troškove poslovanja, počet će neracionalnije raspolagati resursima. Takvo ponašanje nije uvijek problematično, nego samo u slučaju kada je osoba B prisiljena pokriti troškove osobe A. Na primjer, dobitak osobe A na kladionici, ili nasljeđivanje neke imovine, osobe B i C ne dovodi u nepovoljniji položaj, te im nije bitan način potrošnje resursa osobe A u tom slučaju. Međutim, ukoliko osoba A prisili osobe B i C da svojim novcem sponzoriraju neracionalan način života osobe A protiv njihove volje, takvo rasipanje resursa postaje problem cijelog društva. Takvo ponašanje, zvučno nazvano moralni hazard, nije ništa drugo nego dobra stara pljačka.

Subvencije uvijek vode prema neefikasnosti, bilo da je riječ o javnom ili privatnom sektoru. Pogledajmo samo što se događa sa najzaštićenijim (popularno nazvani strateškim) sektorima poput željeznice, šuma, brodogradnje, zdravstva ili poljoprivrede. Svake godine gutaju sve više našeg novca, a zauzvrat pružaju sve lošiju uslugu. Takav način upravljanja državom i poslovanjem nije samo pogrešan, nego i vrlo opasan.

Problemi seljaka prije sto godina

Povezanost Hrvatske sa svjetskim tržištem, te probleme seljaka s početka XX. stoljeća opisao je O. Frangeš 1920. godine:

Ovi poljoprivredni produkti danas stoje pod uplivom međunarodne utakmice. Evo vam primjera: U Dubrovniku se je g. 1914. trošilo kondenzirano mlijeko iz Švicarske, i ovo švicarsko mlijeko diktiralo je cijenu mlijeka u čitavoj okolici Dubrovnika. U Zagrebu se je prije rata trošio u velikoj mjeri maslac (puter) iz Danske, a ovaj je dolazio onamo velikim dijelom iz Sibirije, i sibirski mljekari opredjeljivali su cijene domaćem maslacu, a po tome i mlijeku, vrhnju, siru u okolici Zagreba.

U domovini sušenih gljiva, u Bosni, tržile su se god. 1912. usred Sarajeva suhe gljive iz Kalifornije i našle su posve dobru prođu. Ne ima danas proizvoda gospodarstva, koji ne bi stajao u cijeni svojoj pod odlučnim uplivom svjetske trgovine. Eno nam goveđe meso, koje dolazi od, na nedogledno velikim pašnjacima južne i sjeverne Amerike poludivlje gojenih goveda, da se smrznuto u limenim kutijama prodaje ne samo u Liverpoolu i Londonu, nego pred našim vratima u Pragu i Beču pod cijenu od 68—80 austr. Kruna ili 40—48 naših Kruna. Kraj te cijene ne možemo mi da na tim tržištima prodajemo naša goveda skuplje od 16—18 K po 1 kg. žive vage.

Eno nam vune iz Australije i Argentine, koju na onim vrlim pašnjacima tamo proizvode gotovo bez ikakovih troškova, a ipak nam ona odmjeruje cijenu, pod koju mi, uz znatne proizvodne troškove, vunu naših krda možemo da prodademo. Eno vam vina iz Italije, koje se danas nuda sa 8% alkohola, kakova su naša laglja vina — po K 1300.— za hl u Pragu i Beču, dok nas naša ovdje stoje 1200—1600—2000.— K prema kvalitetu. Ovo talijansko vino nama, jer vina proizvodimo više nego ga trošimo (na 12,000.000 duša oko 7,000.000 hi.), pak ga moramo iznijeti na svjetsku pijacu, određuje do zadnjega kuta kod Negotina i Dubrovnika i Vrgca, koliko se ondje mole da plati nadničaru u vinogradu, koliko za modri kamen, za kolje, za porez i sve drugo, i koliko ostaje od toga dobiti za gospodara vinograda. Ova talijanska cijena nam odreduje, kako će se isplatiti investicije u vinogradarstvo, koja je cijena vinogradima u Srbiji i Hercegovini i Bačkoj i Zagorju, i dali će se još uopće podizati novi vinogradi, vinogradarstvo uopće još širiti ili propadati u našoj državi.

Eno vam konačno još žito, naročito pšenica i kukuruz. Danas se nuđa žito iz Argentine, iz Amsterdama, Hamburga ili Trsta, po 14 austr. kruna, tj. 7 K. 84 Fil. ili 1 Dinar 95 para u našem novcu. Sav naš pretićak žitne produkciie ovisan je o unovčenju svomu od te cijene, tj. nama svima koji proizvodimo pšenicu bilo u Banatu, bilo u Maćvi, čak u zadnjem kutu Makedonije i Crne Gore, određuje ova cijena, da li nam se i kako isplaćuje gajenje pšenice. Evo, ove granice stavlja cijena, i to cijena svjetske pijace, našoj gospodarskoj produkciji: i za žito, i za vino, i vunu, i stoku, sve to opredjeljuje ne naš rad, naša briga trošak, nego svjetska trgovina, proizvadnja čitave zemaljske kruglje.

Ne utječu tu samo proizvodni troškovi istog proizvoda na pr. pšenice u onim zemljama. Pšenica se u Americi proizvodi vrlo jeftino, sve se obavlja strojevima, koji se u proljeću kupuju, pred zimu prodaju, a na farmi ostaje preko zime tek jedan čuvar. Prihodi nisu veliki, oni su manji od naših, tek 5—6 Mtc. od katastralnog jutra, a dobiveno zrno puno je korovnog sjemena, nečisti itd. Ali se to onda dotjeruje u elevatorima, čisti i prireduje, pak se mole da takmi sa žitima sa najbolje obrađenih polja. Jeftinim proizvodnim troškovima prekomorskih zemalja mi ne bi mogli nikako konkurisati, da k njima ne pridolazi još relativno jeftini, ali apsolutno uzamši uz sadanje prilike ipak visoki dovozni troškovi preko mora. Zapravo samo ti dovozni troškovi, danas omogućuju da se mi možemo da takmimo sa žitom iz Argentine Australije . .

Djeluje poznato?