Pomak zakonske granice za odlazak u mirovinu
Europska komisija u novom strateškom dokumentu potiče zemlje članice da konstantno povećavaju zakonsku granicu za odlazak u mirovinu. Logičan korak. Ljudi žive sve duže, a ukoliko se zakonska granica ove Ponzi sheme ne pomakne, troškovi mirovisnkog sustava rastu, jer je ljudima potrebno duže isplaćivati mirovine.
Hrvatska također provodi istu taktiku, a političari su problem elegantno svalili na zahtjeve EU, iako sama Unija nije uzrok toga. Uzroci su starenje stanovništva, odnos umirovljenika i zaposlenika 1:1.21, te prosječna dob umirovljenika je 50 godina starosti, iako je još 1999. dobna granica muškaraca postavljena na 65, a žena na 60 godina. Drugim riječima, mnogo je prijevremeno umirovljenih. Tokom 2011. u mirovinu je otišlo 50.455 radnika, a od tog broja samo 16.330 je starosna mirovina.
Takav sustav srlja prema bankrotu sa ili bez rastućeg trajanja života. Jedan od razloga je potreba za sve većom bazom, tj. potreban je veći prirodni prirast. No ono na što zagovaratelji obvezne mirovine nisu obratili pozornost je utjecaj na štednju, rad i djecu. Djeca više nisu nužna za pomoć, kako u poslu, tako i u starijoj dobi, uplate u mirovinski sustav su obvezne, a razni socijalni benefiti rad čine neisplativim, tj. prijevremena mirovina postaje financijski isplativa:
Iz ove dvije tablice vidljivo je kako umirovljenik s punim radnim vijekom plaća 91.944 kuna više u mirovinski sustav, a zauzvrat je dobio ukupno manji iznos mirovine.
Akcije poput dizanja minimalne dobi za mirovinu ili povećanja sredstava koja se uplaćuju u mirovinski sustav samo su kratkoročno rješenje problema, ali ne rješavaju bit problema nego dugoročno samo čine poziciju radnika težom. Uz sve to, većina i dalje čvrsto vjeruje kako će bez državnog mirovinskog sustava ljudi ostati gladni i bosi.
Najbolja opcija bilo bi postepeno micanje države iz mirovinskog sustava, ali mnogi ne žele ni čuti o mogućnosti sigurne mirovine bez države, jer je mirovina daleki događaj koji se ne smije povjeriti tržištu. Uz to, postoje i ljudi koji ne znaju raspolagati novcem i štednjom, te je bolje da sve kontrolira država. U tim tvrdnjama ima istine, ali kao što možemo vidjeti, zaključci izvučeni iz tih stavova nisu točni.
Upravo zato jer je mirovina dugoročna obveza, ne smijemo je prepustiti političarima koji imaju isključivo kratkoročne ciljeve koji bi trebali zadovoljiti vlastite, ili interese određene (glasačke) skupine. Nadalje, ljudi koji i sada brinu o financijskoj situaciji u mirovini, ili niti sada ne žele djecu, dodatno ulažu u dionice, fondove, životna osiguranja i druge vidove dugoročne štednje koji se trude ostvariti što bolje prinose, te tako privući više klijenata. Nažalost, država ni taj dio ne ostavlja na miru, nego pumpa novac na tržište, stvara inflaciju i otežava štednju. Niti prije uspostave državnog mirovinskog sustava starija populacija nije umirala od gladi, imali su obitelj koja je pomagala. Sigurnost se postizala podizanjem djece koja su kasnije pomagala roditeljima. Prije uspostave prisilnog uzdržavanja umirovljenika u ostatku društva, ljudi su imali više djece. Prije Bismarckovog uspostavljanja mirovinskog sustava (u kojem je radnik morao doživjeti 70 za pravo mirovine), Njemačka je imala jedan od najvećih prirodnih prirasta, a danas je pri dnu sa 1,41. Sustav je vrlo brzo nakon uspostave smanjio prirast za 10% i pokazao kuda to vodi.
Potrebno je u potpunosti maknuti državu iz mirovinskog sustava, te dopustiti ljudima da sami odlučuju o metodama osiguranja svoje starosti, te odlučivanja kada smatraju da imaju dovoljno za starost i povlačenje u mirovinu. Druga opcija je sve veće oporezivanje i sve duži radni vijek kako bismo plaćali ovaj neodrživi državni mirovinski sustav koji dozvoljava široku lepezu moralnog hazarda, od prijevremenih mirovina do lažnih invaliditeta.
Monopolizam 
“Najbolja opcija bilo bi postepeno micanje države iz mirovinskog sustava, ali mnogi ne žele ni čuti …”
“Potrebno je u potpunosti maknuti državu iz mirovinskog sustava,…”
Ali kako?!?
1 213 121 korisnik mirovine ima biračko pravo i ne želi se odreći stečenih mirovinskih prava, a 1 468 133 osiguranika zbog zakonom propisane međugeneracijske “solidarnosti” ne štede za starost nego već godinama uplaćuju u “vreću bez dna” i nadaju se da će i oni postati korisnici mirovina iz sustava međugeneracijske “solidarnosti” da će i u njihovu “vreću” netko ubacivati svoju zaradu.
Započetom mirovinskom reformom 1998. godine, uvođenjem 2. i 3. stupa mirovinskog osiguranja utemeljenog na kapitaliziranoj štednji, počelo se s postupnim micanjem države iz mirovinskog sustava, ali zbog dnevnopolitičkih interesa “lukavih” političara i kontinuiranih pritisaka (ucjena) sadašnjih umirovjenika nije se daleko odmaklo u reformama.
Prvi mirovinski stup koji se temelji na međugeneracijskoj “solidarnosti” trebao bi davati trećinu mirovine, a drugi i treći stup ostale dvije trećine, a da bi to bilo ostvarivo trebalo bi cijeli radni vijek podjednako uplaćivati u sva tri stupa.
Prosječna mirovina iz sva tri stupa bila bi najmanje u visini sadašnje tri prosječne mirovine iz prvog stupa. Može li se to dogoditi u Hrvatskoj? Možemo li imati takve političare koji će biti spremni to ostvariti?
Za početak trebalo bi proglasiti bankrot prvog stupa, buduće doprinose za mirovine uplaćivati samo u 2. i 3. stup, a sve sadašnje mirovine iz prvog stupa proglasiti socijalnom pomoći i isplaćivati iz državnog proračuna u skladu s mogućnostima države. Nijedna socijalna mirovina ne bi trebala biti veća od npr. današnjih 5 000 kuna ili neki postotak od prosječne plaće.
Je li to realno? Što bi na to rekli današnji umirovljenici? Gdje su njihove uplate? Koliko se danas iz državnog proračuna izdvaja za mirovine? Koliko danas ima mirovina većih od 5000 kuna?
Prosječna mirovina je oko 2150 kuna pa prosječni umirovljenik promjenu ne bi ni osjetio, a onih oko 60 000 umirovljenika s većim primanjima ne bi trebali biti problem odlučnim političarima. Zapravo njihova stečena prava ne treba smanjivati, neka ih zadrže, ali neka se njihove povlaštene mirovine ubuduće ne usklađuju s porastom ostalih mirovina dok se na kraju ne izjednače s najvišom mirovinom (sadašnjih 5000 kuna, a sutra njihovih koliko danas primaju).
Evo teoretski sam skoro riješio problem – sad samo političari trebaju to ostvariti (He! He!).
Maknuti državu iz mirovinskog sustava! Odmaknuti političare od mirovinskih fondova!
Kako nagovoriti političare da se sami liše nadzora nad novcima?!? E to već neznam!
Slažem se da je jedino rješenje postepeno prebacivanje mirovinskog sustava s fonda solidarnosti na (O)MF-ove. Ali ne smijemo zaboraviti da su ljudi koji su sad u mirovini ili će uskoro u mirovinu cijeli svoj radni vijek uplaćivali u fond solidarnosti. Nije može im se reći “tko vas j…, pomrite od gladi”. Problem je velik, a nije ga lako riješiti. Dapače, mislim da ga je nemoguće riješiti u razdoblju kraćem od 30 godina.
Zašto im vođe stranki penzionera ne kažu da je lova potrošena?
Problem nije moguće riješiti brzo, ali moglo bi se rezati sve ostalo i bilo bi u redu, no vlada čak ni to ne radi.
U postu o tome gdje se dade rezati identificirao sam 15-ak milijardi kuna poticaja, subvencija i raznih drugih stvari koje nisu nužne, a zbog istog razloga (humanitarnog) penzije nisam uopće niti spomenuo (osim da ih
Drugo što bi se moglo napraviti u vezi penzija je smanjiti veće penzije i to na osnovi koliko je tko uplatio. Svi koji nisu uplatili dovoljno trebali bi na minimalnu penziju.
Dobar komentar, jedino što nisam siguran da je uvođenje 2. i 3. stupa bilo početak izlaženja države iz uređivanja penzijske štednje.
Još treba naglasiti da su gotovo svi koji su uplaćivali u vrijeme SFRJ, nakon osamostaljenja bili prebačeni na grbaču svih stanovnika, a to se nije smjelo dogoditi.
Kako ljudima otkriti istinu? Dobro pitanje. Čini se da će političari lagati i postepeno smanjivati isplate (inflacijom, podizanjem dobi, itd.) i tako i priglupima indicirati o čemu se radi. Svako tko računa na sit stomak i krov nad glavom ne bi trebao sudjelovati u niti jednom stupu. Zato gore kažem da su i 2. i 3. tek šeme financijske industrije i lažna nada, a zapravo su političarimia omogućili nastavak manipulacija. Vrlo lukavo, no svaki libertarijanac mogao bi i bez detalja znati – kad se država umiješa, sigurno se radi o nekom muljanju (ili će netko naći način da od toga stvori muljažu i osobnu korist).
Hvala NK!
Uvođenje drugog i trećeg stupa je veliki korak naprijed jer se počelo štedjeti za starost bez obzira što je sve pod državnom kontrolom.
Iako je državno regulirana ipak se radi o osobnoj štednji – privatnoj imovini za razliku od prvog stupa koji je više rupa nego stup.
S obzirom na našu dugogodišnju indoktrinaciju socijalističkim idejama nerealno je očekivati da bi većina Hrvata u skoro vrijeme mogla prihvatiti liberalne ideje i odustati od države – dadilje.
Smanjiti rupu od prvog stupa na nužnu solidarnost i povećati štednju u 2. i 3. stupu za sigurniju starost čine mi se realnim ciljevima prihvatljivim i našim socijalističkim političarima.
Čile ide u tom smjeru. Samo što su i dalje poprilično regulirani i postoji jedna sitnica – do početka privatizacije su došli diktaturom. Ne vjerujem da bi neki od političara tako moćan glasački alat svojevoljno prepustio tržištu.
http://hrcak.srce.hr/file/9066
Valja se sjetiti da je vlada premijerke Kosor povukla jedan mudri potez, kad su ljudima omogućili prijelaz iz drugog u prvi stup.
Baš me zanima koliko se naivčina odlučilo na taj korak….
Meni se pomicanje te dobne granice u biti ne sviđa. Ljudi žive sve duže i državni mirovinski sustavi su pred kolapsom, ali uvijek postoji ali. Jednostavno je fakin smiješno očekivat da će prosječan “osiguranik” bit u stanju radit do 70 ili koliko godina života.
Vjerujem da bi bilo korisnije i produktivnije da politika prizna dugoročnu neodrživost mirovinskih sustava, zamijeni ih s nekom minimalnom socijalnom pomoći nakon 60 i neke godine jednakom za sve, pusti ljude koji mogu radit da rade, a ne ih dodatno oporezuje kao sada, i počne pripremat nove generacije na to da ih nešto slično neće čekat i da se same moraju pobrinut za svoju budućnost.
No tu priču nećemo vidjet nego ćemo gledat ovakve kvazi pokušaje spašavanja tih sustava koji u biti rezultiraju gubitkom smisla postojanja tih sustava, a zadržavaju iluzije koristi od njih, jednako kao i troškove koje stvaraju.
Znamo što je fond solidarnosti. Tvoji roditelji su uplaćivali novac od kojih su isplaćene mirovine njihovim roditeljima, od tvoje uplate se isplaćuju mirovine tvojim roditeljima, a tvoja djeca bi trebala uplaćivati za tebe. Takav (ponzi) sustav ima velike mane o kojima smo dosta pisali. U (poslije-)ratno vrijeme se naglo povećao broj umirovljenika (ujedno smanjio broj zaposlenih), rezultat je jasan, ali overall problem ne bi postojao da je omjer umirovljenika na broj zaposlenih 3, kao što je to bio prije 1990. Ili barem 2 zaposlena u privatnom sektoru na jednog umirovljenika.
ps. uzmimo klasičan primjer iz sredine 90tih. Firma ode u stečaj, samohrana majka dvoje djece je 28 godina uplaćivala u mirovinski fond, ali nema pravo na mirovinu jer nema 30g. radnog staža. Ima pravo na naknadu s zavoda koja iznosi 900kn. S tih 900kn mora platiti podstanarstvo, prehraniti i školovati dvoje djece. Ima opciju uplatiti cca. 25 tisuća kuna i otkupiti još 2 godine radnog staža te s 30g. staža otići u prijevremenu mirovinu koja iznosi 1800kn.
Takvih primjera je, nažalost, mnogo. Ne radi se o neradnicima jer se ta osoba zaposlila odmah nakon završenog fakulteta, 28 godina marljivo radila i uplaćivala u mirovinski sustav.
Mislim da ne smijemo reći “jbga, nisu imali sreće”.
ps. odgovor je trebao ići u thread na NK-ov komentar, ali sam nešto zeznuo. 🙂
Nepovoljan omjer broja osiguranika i broja umirovljenika nije rezultat rata, on bi se dogodio jednako i da rata nije uopće bilo (možda samo za nijansu sporije), bitno je shvatiti da se za mirovinu mora štedjeti, te da je nemoralno trošiti novac budućih generacija.
Solidarnost je nužna i prihvatljiva do određene granice, ali ne i kada ugrožava egzistenciju osobe koja je solidarna sa slabijima. Sadašnji omjer uplata u prvi i drugi stup je duboko neracionalan i nemoralan, jer onemogućava štednju za starost, te stoga predlažem da se doprinosi sadašnjih osiguranika ubuduće uplaćuju isključivo u drugi i treći stup u svrhu štednje za buduće mirovine.
Sadašnje mirovine iz prvog stupa nisu rezultat mirovinske štednje, ne postoje ušteđena sredstva, te ih treba izdvojiti iz mirovinskog sustava na način da se isplaćuju iz proračuna u nešto umanjenom iznosu, s obveznim ograničenjem najvišeg iznosa takve mirovine na razini npr 80% prosječne plaće, – radi se o socijali i to treba jasno naglasiti.
To što se socijalne mirovine isplaćuju iz proračuna ne znači da će svi njihovi korisnici proći lošije nego danas – prosječne mirovine mogu ostati iste, a samo veće od najvišeg propisanog iznosa treba postupno smanjivati.
Socijalne mirovine nisu rezultat štednje nego “solidarnosti” pa se njihovi iznosi mogu određivati prema socijalnim kriterijima, a to znači da samohrana majka s dvoje djece iz primjera može dobiti više od spomenutih 1800 kuna, bitno je da isplata socijalnih mirovina ide iz proračuna te da se ne uništava mirovinska štednja.
To je preopširna tema za komentar. Teško je reći što bi bilo da nije bilo rata, odnosno demokratskih promjena. Zadržimo se na mirovinskom sustavu odnosno stupu međugeneracijske solidarnosti. 1952. je u HR bilo 13576 nezaposlenih osoba, 1952. manje od 50 tisuća, da bi zatim taj broj rastao i 1989. bio 139 tisuća nezaposlenih, a onda tokom rata porastao na više od 250 tisuća nezaposlenih osoba. Danas – 334.351. Nemam podatak o postotku zaposlenih prema broju stanovnika, ali dovoljno govori podatak da je 1980. godine omjer zaposlenih i korisnika mirovine bio 4,04. Danas 1.21. Broj zaposlenih (osiguranika) je bio veći od 2 milijuna. Ne može se raditi o socijali jer su ti ljudi uplaćivali mirovinsko osiguranje. Ne bi bilo pošteno ljudima oduzeti novac. Ako je netko imao plaću 20 tisuća kuna i sukladno tome uplaćivao i mirovinsko osiguranje, ne bi bilo pošteno da ima istu mirovinu kao i onaj tko je imao plaću 5000 kuna.
@cartman
“Ne bi bilo pošteno ljudima oduzeti novac.”
a zašto je pošteno ljudima koji rade oduzeti 60% primanja, ili naplatiti hrt pretplatu nekom tko ne gleda televiziju, itd… a nije pošteno reći nisi zaradio uzimamo ti. zašto zakoni u ovoj državi nisu isti za sve nego stalno se priča o nekim svetim pravima, a ništa o obavezama. nek ti koji imaju prava vraćaju dug onda jer uz prava moraju ići i obaveze.
“Ako je netko imao plaću 20 tisuća kuna i sukladno tome uplaćivao i mirovinsko osiguranje, ne bi bilo pošteno da ima istu mirovinu kao i onaj tko je imao plaću 5000 kuna.”
o tome se i radi što sad najviše penzije imaju oni koji nisu uplaćivali ili su malo uplaćivali, ili su si sami izračunali i odredili i plaću i penziju (političari). penzija i uplata nemaju nikakvu korelaciju i to je klasični primjer državno upravljane metastaze.
Mirovine koje nisu ostvarene na temelju uplata su velik problem i s smanjenjem takvih mirovina se slažem, ali jbga, to je osjetljivo (političko) pitanje. Mislim da bi princip “što ima veze da li je pošteno ili ne” odveo u krivom smjeru. U Hr ima 24800 ljudi s mirovinom višom od 5000kn (niti 2%), s tim da onih s najvišim mirovinama ima 5000. Prosječna bruto plaća za prosinac je iznosila 7891 kn, neto 5493 kn. 80% prosječne bruto plaće iznosi 6312kn, neto 4400kn. Uštedio bi cca. 25 milijuna kn mjesečno, 300 milijuna godišnje. Neka je i 400 milijuna, to je kap u moru i ne bi bilo rješenje problema mirovinskog sustava. Poznam ljude kojima je mirovina viša od 4400kn, a radili su (posljednjih 10-15 godina) u Siemensu, RBA, P&G-u, ENI,.. Što s onima koji trenutno tamo rade i primaju 15+ tisuća kuna, a u mirovinu će npr. 2015. godine? Isplatiti im mirovinu isključivo iz drugog stupa, onih 5% koje su uplaćivali posljednjih 15tak godina? Većina privatnika je već prijavljena na minimalac, a sigurno se nitko ne bi odlučio prijaviti na 20 tisuća kuna, ako zna da mu mirovina ne smije biti viša od 4400kn. Iako sad one brojke iz 1989. izgledaju nevjerojatno, 2 milijuna zaposlenih, 4.4 zaposlenika po umirovljeniku, preraspodjela poreznog opterećenja i poticanje zapošljavanja (u privatnom sektoru, smanjivanjem opterećenja) je jedini izlaz koji vidim. Dug i naporan put, zahtjeva nepopularne (neoliberalne) poteze (smanjenje ili ukidanje poticaja, itd..). Svakako, ušteda 25 milijuna kuna mjesečno sigurno ne bi riješila problem mirovinskog sustava, to je sitnica prama 140 milijardi kuna štednje, koju država ima pravo oduzeti, temeljem zakona. U slučaju pada ratinga i nemogućnosti ispunjenja obveza sve bi češće čuo “da li je pošteno da jedni nemaju što jesti, a drugi imaju višak novca koji im ne treba pa ga drže na štednji“.
je gadno slažem se, ali ovih 25 po 25 i kap u moru pokazuje odlično mentalitet i karakter vlasti i javnog sektora, Grčka br. 2, pijani milijarderi.
ma šta je još 150 mln kad smo 50 mlrd u minusu…
Možemo reći da su sve mirovine ostvarene na temelju uplata jer da bi netko postao umirovljenik prvo mora biti osiguranik, a svaki osiguranik uplaćuje za mirovinsko osiguranje sve dok ne nastupi osigurani slučaj, dok ne ostvari propisane uvjete za mirovinu – dakle sve su mirovine ostvarene na temelju uplata.
Ako gledamo sa stajališta ušteđenih novaca u mirovinskom fondu možemo reći da se ni jedna mirovina iz prvog stupa osiguraniku ne isplaćuje na temelju njegovih uplata jer su sve njegove uplate davno potrošene. Uplaćivanje u prvi stup, po principu prisilne međugeneracijske solidarnosti, zakonski je regulirana pljačka. Prisilno otimanje novaca proglašeno je solidarnošću, a zapravo se radi o omči oko vrata koju sadašnji umirovljenici stežu oko vrata sadašnjim osiguranicima.
Da li je to pošteno ili ne? Radi se o sustavnoj zakonski reguliranoj pljački osmišljenoj u ideološki zaluđenim socijalističkim (komunističkim) glavama koja moramo zaustaviti, ako želimo materijalno sigurniju budućnost svojoj djeci i unucima. Uplate za mirovinsko osiguranje moraju pretežno biti usmjerene u štednju, a samo mali dio (npr. 1%) može se odmah trošiti u svrhu solidarnosti s onima koji iz različitih razloga ne mogu štedjeti cijeli radni vijek.
Svi mi, sadašnji osiguranici, koji smo godinama bili sustavno pljačkani radi „solidarnosti“ i time onemogućavani u mirovinskoj štednji, neki možda i 40 godina, imamo pravo tražiti od države pljačkaša da nam osigura državnu (socijalnu) mirovinu, ali nemamo pravo tražiti prislilnu „solidarnost“ naše djece i unuka na način da odmah trošimo njihovu mirovinsku štednju. Državne mirovine treba isplaćivati iz proračunskih sredstava, a mirovinske uštede mogu trošiti samo oni koji su ih uštedjeli, one su privatno vlasništvo.
Dakle, sve današnje mirovine iz prvog stupa treba proglasiti državnim (socijalnim) mirovinama i uskladiti ih s mogućnostima proračuna. Bez obzira koliko je kome oteto na temelju prisilne solidarnosti on se ne može pozivati na svoje uplate jer se radi o opljačkanom novcu potrošenom na „solidarnost“. Naravno da to nije bilo pravedno, pljačke su uvijek nepravedne, i zato ih treba što prije zaustaviti.
Što se tiče broja sadašnjih umirovljenika koji primaju mirovinu veću od 5000 kuna iz publikacije Statističke informacije HZMO (na web stranici HZMO-a) vidljivo je da ih ima više od 68 000 (ZOMO 29 829 + HV 1013 + HBDR 36 739 + HVO 431), a mogli bismo im pribrojiti još oko 30 000 onih čija je mirovina veća od 4 400 kuna. Dakle sve skupa manje od 10% povlaštenih umirovljenika kojima mirovine predlažem zamrznuti dok ih inflacija postupno ne spusti na predloženu najvišu državnu (socijalnu) mirovinu u visini od 80% od prosječne plaće.
I na kraju želim naglasiti da država odnosno sadašnji političari na vlasti nemaju pravo zakonski uzeti 140 milijardi kuna mirovinske štednje jer se radi o privatnom vlasništvu, a nepovredivost vlasništva je jedna od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske pa bi takav zakon bio protuustavan i značio bi rušenje ustavnog poretka Republike Hrvatske.
Država može pretvoriti depozite u javni dug države, čime je tvoja štednja “privremeno blokirana”.
Nisu sve mirovine ostvarene na temelju uplate doprinosa. Povlaštene mirovine, odnosno braniteljske mirovine, invalidske itd.. Ne bih se zamijenio s tim ljudima, ne postoji mirovina za koju bi dao ruke, noge, vid ili sluh,.. ali s obzirom na situaciju mislim da bi se mogli revidirati iznosi takvih mirovina. Svaka čast tim ljudima, zadužili su nas, ali ako polazimo od stajališta da osoba koja je 35 godina marljivo radila i uplaćivala doprinose može preživjeti s 1626 kuna mjesečno, mislim i da oni mogu preživjeti s npr. 3800 kuna mjesečno, ne moraju primati 5800kn. Ne mislim na paraplegičara, 100% invalida, već na one koji se mogu brinuti o sebi. Neka primaju i 15800 kuna kad/ako bude dovoljno novca, ali sad ga jednostavno nema.
Sustav međugeneracijske solidarnosti je loš tj. očajan i oko toga vlada konsenzus. Ali su ti ljudi ipak uplaćivali u taj sustav i bio bi red da dobiju mirovinu, ako je to ikako moguće. Oni nisu mogli birati u kakav će sustav uplaćivati novac, isto kao što ni mi danas ne možemo birati. Zamisli da ti za 40 godina, odnosno u trenutku kad budeš trebao ići u mirovinu država kaže “taj sustav u koji si uplaćivao je loš pa nećeš dobiti mirovinu”. Sigurno ne bi dijelio trenutni stav već bi rekao “dajte mi moj novac, ja sam ga cijeli život uplaćivao kako bi mogao normalno proživjeti zadnje godine života.”.
I novac koji staviš na štednju te ne čeka u sefu već ga banka plasira kroz kredite itd.. Kad bi svi komitenti odlučili u isto vrijeme povući svoje depozite banka bi bankrotirala, odnosno ne bi mogla isplatiti svima njihov novac. Sigurno ne bi imao razumijevanja da ti kažu kako je tvoj depozit “potrošen”.
Država odnosno političari na vlasti mogu donijeti zakon i uzeti tvoje privatno vlasništvo npr. tvoju kuću, stan, auto, kamion, stoku, dionice, štednju u banci i sl. i proglasiti oduzetu imovinu javnim dugom u vrlo rijetkim slučajevima propisanima Ustavom Republike Hrvatske.
“Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.
U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom. Svatko je dužan držati se Ustava i prava i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske.
Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.
U doba ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti države, te velikih prirodnih nepogoda pojedine slobode i prava zajamčena Ustavom mogu se ograničiti. O tome odlučuje Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom svih zastupnika, a ako se Hrvatski sabor ne može sastati, na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade, Predsjednik Republike.
Opseg ograničenja mora biti primjeren naravi pogibelji, a za posljedicu ne može imati nejednakost osoba s obzirom na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, nacionalno ili socijalno podrijetlo.”
Dakle, može država (Zoran Milanović sa svojim društvom) zakonito oteti Cartmannu kuću i svu ostalu imovinu ili štedišama njihovu štednju i sve to proglasiti javnim dugom, ali za to moraju imati čvrste argumente utemeljene u ustavnim odredbama inače krše ustavni poredak Republike Hrvatske.
Ljudi često pogrešno tumače Ustav pa smatraju da imaju pravo govora bilo kad i bilo gdje. Pa se začude kad ih uhite na Markovom trgu. Smatraju da im ustavno pravo na obrazovanje neovisno o dobu daje pravo da studiraju do kraja života, pa se iznenade kad izgube pravo studiranja, itd.. U slučaju da Vlada RH odluči uzeti odnosno zamrznuti tvoju štednju i pretvoriti je u javni dug, oni će to napraviti, a tebi uvijek ostaje pravo ustavne tužbe. Pravo tužbe ti nitko ne može uzeti. Ustavna tužba, u pravilu, ne sprječava primjenu osporavanoga akta. Btw., sjećam se da je bilo govora oko ustavne tužbe zbog “kriznog harača”, što je bilo s tim?
“Krizni porez nije prekomjeran teret za one koji ga plaćaju jer se plaća na iznos veći od minimalne plaće, njime se postiže legitiman cilj osiguranja funkcioniranja države u krizi, a Ustav ne traži da porezne stope budu progresivne.
To je ukratko ono što je sudac izvjestitelj Mario Jelušić naveo kao ključne razloge zbog kojih je danas većina od 11 od ukupno 13 sudaca Ustavnog suda odbila zahtjev o ukidanju”
http://www.vecernji.hr/vijesti/harac-ide-dalje-vlade-zatrazeno-da-ispita-moze-li-se-porez-ukinuti-clanak-51663
Thnx!