HRT: lider ili ovisnik o subvencijama?

Zagovornici postojanja javne televizije mogli bi reći kako postoji potreba za objektivnom i nepristranom televizijom. Da većina Hrvata treba HRT kao pružatelja točnih informacija, te dokumentarnog i kulturnog programa, koji mora imati novčana sredstva za izvještavanje o ključnim društvenim problemima na koristan i nepristran način. Zagovornici takve televizije također bi rekli da država mora na neki način regulirati televiziju kao vrlo utjecajan medij dostupan gotovo svakom domu i djetetu. Zašto onda mijenjati trenutnu strukturu HRT-a i sustav javnog izvještavanja poput Grčke koja je ugasila državni ERT?

Za razliku od grčkog modela gdje se ERT financirao iz postotnih iznosa računa za struju (dakle nije bilo bitno posjedujete li uopće TV) i prodaje oglasnog prostora, hrvatski model dizajniran je tako da je svaki vlasnik radijskog i televizijskog prijamnika na području Hrvatske dužan plaćati RTV pristojbu u visini 1,5% prosječne plaće u Hrvatskoj, što trenutno iznosi 80 kuna mjesečno. Uz to HRT također ima ograničenu mogućnost zarade od oglašavanja, tj. prema podacima s njihove internet stranice, oglašavanje je ograničeno na 9 minuta po satu, te 4 minute po satu u udarnom terminu. Na taj način pokušava se izbjeći mogućnost da vlast ima direktan utjecaj nad radom HRT-a, uz istovremenu zaštitu od punog pritiska konkurencije komercijalnih televizija. Zauzvrat bi HRT trebao nuditi usluge javnog sustava informiranja, edukacije i zabave. Iako izolirana od čiste tržišne konkurencije, javna televizija i dalje se natječe s komercijalnim konkurentima, reagira na promjene u okruženju i shodno njima prilagođava program kako bi zadržala popularnost među gledateljima. No popularna televizija i usluga javne televizije nisu istoznačnice. Danas je dakle HRT bliži subvencioniranoj zabavnoj kompaniji s nekomercijalnim obvezama nego sustavu nepristranog javnog medija. 

Uz ovakve prijatelje ne trebamo neprijatelje

HAKOM nastavlja seriju odluka koje su usmjerene upravo protiv onih koje navodno štite – korisnike telekomunikacijskih usluga. Tako fiksni internet i IPTV HT-a i Iskona od 1. lipnja ove godine poskupljuju od 8 do 23 kune mjesečno:

Prema obrazloženju HAKOM-a, jedan od načina na koji bi HT i Iskon mogli iskoristiti značajnu tržišnu snagu odnosi se i na situaciju u kojoj bi određeno vrijeme pružali usluge ispod troška s namjerom otežavanja ulaska ili slabljenja pozicije konkurenata, a sve radi povećavanja svog tržišnog udjela, a posljedično i dobiti. Iako bi krajnji korisnici mogli kratkoročno imati koristi od niskih cijena, dugoročno gledano prisutnost cijena ispod troškova najviše bi naštetila upravo njima jer takve cijene uništavaju konkurenciju na tržištu i prisiljavaju druge operatore na izlazak s tržišta, smatraju u HAKOM-u.

Čak i da HT svjesno posluje ispod razine profitabilnosti, zašto bi to trebao biti problem za kupce, kad oni profitiraju od takvih subvencija? Ne postoji jasna definicija koja bi točno odredila ovo poslovanje koje HAKOM smatra netržišnim. Postoji mnoštvo metoda izračuna, ne samo usporedba trenutnih cijena i troškova. Povijesni podaci, marginalni, ukupni, fiksni, varijabilni, dugoročni i kratkoročni troškovi, no HAKOM je uzeo jedan i na njemu gradi slučaj.

Pretpostavka da bi kupci mogli kratkoročno profitirati od niže cijene, ali da dugoročno takva poslovna politika ubija konkurenciju nema smisla. U praksi se tako nešto nikad nije uspješno provelo. Tvrtka koja posluje negativno u konačnici će morati nadoknaditi gubitke kroz povećanje cijena, a visoke cijene potiču povratak konkurencije. Takav način poslovanja nije dobra dugoročna poslovna strategija, jer dolazak nove domaće ili strane konkurencije onemogućuje pokrivanje gubitaka ponovnim podizanjem cijena. Walmart primjerice već desetljećima sjedi na optuženičkoj klupi jer navodno pokušava uništiti konkurenciju prodajući robu ispod njene cijene, no konkurencija i dalje postoji. Da Walmart zaista posluje toliko dugo na taj način, odavno bi bankrotirao.

Kada je regulator nakon dugogodišnjeg održavanja monopola konačno počeo puštati druge operatere, te je konkurencija dovela do spuštanja cijena, isti genijalci stvari ponovno pokušavaju vratiti na početak. Prije 3 godine pad cijena riješili su izricanjem kazni:

HT je nudio niže cijene fiksne telefonije i tako prekršio regulirane maloprodajne cijene telekomunikacijskih usluga u nepokretnoj mreži. HAKOM je još u kolovozu izdao rješenje u kojem HT-u zabranjuje svako daljnje nuđenje, ugovaranje i pružanje usluga u fiksnoj telefoniji po cijenama nižim od onih koje je odobrio HAKOM, kao i odobravanje bilo kakvih popusta na cijene niže od odobrenih.

Ne spušta HT svoje cijene dobrovoljno, nego ga na to prisiljava konkurencija. Kupci svojim novcem odlučuju koji operater im pruža najviše za cijenu koju nudi, a danas kupac može napraviti usporedbu u nekoliko klikova. Uspoređujući cijene nekih operatera za flat internet + osnovni IPTV, tj. usluga za koje HAKOM tvrdi da ih HT i Iskon nude ispod profitabilne cijene, možemo vidjeti kako B.net paket stoji 169,91 kuna mjesečno, Iskon 192,63 kune, Optima 205 kuna, a HT 227 kuna mjesečno. Iako HT od svih konkurenata ima najvišu cijenu, regulator pokušava reći kako je za potrošače dobra odluka da ta cijena bude još veća, te da je nelegalno previše spuštati cijene.

Koga ti birokrati zafrkavaju? Ova odluka najviše će pogoditi onaj dio tržišta koji još uvijek nema dostupnost alternativnog operatera, te uz to i ostali operateri sada mogu podići cijene bez bojazni pritiska od strane najvećih konkurenata.

Kretanje broja radnih mjesta po djelatnostima

Ovdje je kratak pregled promjene u broju radnih mjesta prema djelatnostima u periodu od ožujka 2007. do ožujka 2013. U krizi su najviše stradali prerađivačka industrija i trgovina, dok s druge strane vidimo zapošljavanje u administraciji, zdravstvu i obrazovanju:

Dodatak svibanj 18: Tekst uz graf objavljen je u današnjem Jutarnjem. Nije baš naslov koji bih ja odabrao jer to nisu sve birokrati.

Socijalisti su darežljivi samo s tuđim novcem

Prije 2 godine pisao sam o darežljivosti pojedinih svjetskih država, a danas sam naišao na podatke o doniranju novčane pomoći u pojedinim američkim gradovima. Zanimljivost koju navedena lista pokazuje je da su gradovi tipično lijevo orijentirane populacije manje skloni donacijama i pomoći siromašnima kada je riječ o doniranju dijela vlastitog dohotka.

Najdarežljiviji stanovnici žive u gradu Provo, poznatom kao velika zajednica Mormona. Očekivali biste da politička ljevica spada među najdarežljivije slojeve društa, no Boston (izrazito lijevo deklarirani Massachusetts) nalazi se na niskom 358 mjestu po donacijama. To naravno ne znači kako ne postoji sebičnost među desnicom ili potpuna odsutnost solidarnosti među ljevicom, nego da solidarnost i uzajamno pomaganje među ljudima nestaju kada ljudi vjeruju kako je država zadužena za rješavanje socijalnih problema. Propagiranje socijalne države, redistribucije, intervencionizma i jednakosti, koliko god za posljedicu imalo negativne učinke prema ljudima kojima pokušavaju pomoći, ljevičarima se čine beznačajni, jer sve promatraju kroz dobre namjere, a ne rezultate.

Iako se neprestano skrivaju iza retorike poštenja i socijalne pravednosti, socijalisti (osim na riječima) u pravilu nisu socijalno osjetljivija, darežljivija i društveno odgovornija društvena skupina od skupina koji zagovaraju ekonomsku slobodu, prava i samostalnost pojedinaca. U gradovima i državama gdje prevladavaju lijeve ideje, doniranje vlastitih sredstava i socijalna osjetljivost znatno su slabije zastupljeni. Drugim riječima, državni intervencionisti samo se pretvaraju dobrotvorima, no u stvarnosti svoju škrtost skrivaju trošenjem tuđeg novca, jer kada svoju ideologiju trebaju dokazati iz vlastitog novčanika, stvari izgledaju potpuno drugačije.

Traže li sindikati doista promjenu smjera ili ubacivanje u veću brzinu?

Pet godina krize jasno pokazuje da politika štednje ne može izvući zemlju iz recesije. Hrvatska još ima prostora za zaduživanje, a od smanjenja deficita ne treba raditi dogmu, prvo treba izgraditi zdravu ekonomiju, kaže sindikalist Vilim Ribić koji se pritom poziva na nobelovce Paula Krugmana i Josepha Stiglitza, koji su već odavno procijenili da politika štednje ne može pobijediti krizu. Europa je preplavljena sličnim izjavama. Predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso prošli tjedan u Bruxellesu izjavio je kako je politika štednje došla do svojih granica, te kako moraju imati rješenja skrojena prema potrebama pojedinih zemalja, a ne primjenjivati jedan, uniformni program za sve europske države. Predsjednik Europskog vijeća Herman van Rompuy na istom je sastanku ocijenio da gospodarska kriza traje predugo. Istaknuo je da treba brže provoditi reforme koje najizravnije utječu na rast.

Što znače takva rješenja skrojena prema potrebama država? Znači li to da će nekima dodatno narasti porezi, a drugima potrošnja ili rezovi? Iz njihovih govora može se isčitati kako zapravo ne planiraju odustati od dosadašnjih poteza koje i dalje smatraju pozitivnima, ali pravi problem je što sad dolaze do Francuske i Italije, koje su ipak veći zalogaj od grčke ili španjolske ekonomije. Kad zemlja poput Francuske potpuno utone u krizu, čak ni Njemačka neće moći i htjeti plaćati održanje socijalne države i zajedničke valute.

No postoje li mjere štednje u Europskoj uniji i Hrvatskoj? Sve dosadašnje državne mjere proizvele su učinak upravo suprotan od najavljenog i problemi koji su trebali biti riješeni su eskalirali. Svi pokušaji rezanja deficita doveli su do njegovog rasta, mjere dizajnirane za rezanje državne potrošnje rezultirale su rastom te potrošnje što očigledno rezultira pogoršanjem stanja u Europi i rastom javnog duga. Španjolski javni dug tako je od početka provedbi mjera štednje porastao sa 53% BDP-a na 90%, a Grčka koja je sa mjerama započela 2009. godine sa javnim dugom visine 129% BDP-a skočila je na 170%, francuski javni dug je 90,2% BDP-a, a hrvatski bi sa 29% BDP-a 2008. mogao dosegnuo 65% ove godine.  Kako je moguće da javni dug europskih država, pa tako i Hrvatske, raste ako se provode mjere štednje? Predstavljaju li te mjere štednje samo dizanje poreza građanima kako bi se omogućio daljnji rast državne potrošnje?

Učinkovitost poticaja u poljoprivredi

Glavna preokupacija hrvatskog seljaka u zadnje vrijeme je traženje odgovora na pitanja: Kad će ti poticaji? Koliki će biti u odnosu na prošlu godinu? Koji su uvjeti za dobivanje poticaja? Kako popuniti kompliciranu dokumentaciju za poticaje?

Što ne valja u toj slici? Zaista je zabrinjavajuće da seljaci u Hrvatskoj danas više vremena provode po agencijama, ministarstvima i forumima tražeći upute kako doći do proračunskog novca, te blokirajući prometnice na naznake da će isti biti smanjen, umjesto da razmišljaju kako da isti zarade prodajom vlastitog proizvoda i vrijeme utroše na traženje odgovora na pitanja: Što se isplati proizvoditi? Što ljudi traže? Što uvozimo, a može se jeftinije proizvesti kod nas?

Ako je naša hrana toliko bolja, kvalitetnija i zdravija od uvozne kako sami tvrde, zašto su onda našim proizvođačima uopće potrebne tako sveobuhvatne subvencije i zaštite proizvodnje? Temeljna pretpostavka subvencija jest da one pozitivno utječu na razvoj tehnologije, prinose, snižavaju ulazne troškove, te u konačnici pojeftinjuju proizvode za građanstvo i industriju. Pretpostavka carinske politike je zaštita domaće proizvodnje tako što se dodatnim nametom strani proizvodi poskupljuju. No i uz vrlo visoku zaštitu proizvodnje, te činjenicu da je hrvatska poljoprivreda od 1998. do danas iz proračuna financirana sa preko 37 milijardi kuna, nema ni traga od obećanog tehnološkog skoka, rasta prinosa i jeftinije hrane. Državne potpore poljoprivredi i ribarstvu 1998. godine iznosile su 643 milijuna kuna, a do 2011. narasle su na 4,12 milijardi kuna. Udio poljoprivrednih subvencija u ukupnim državnim potporama porastao je sa 27% u 2006. na 46% u 2011. Od 2005. cijene poljoprivrednih proizvoda porasle su u EU 14,6%, a u Hrvatskoj 14,5%. 1998. godine prosječni prinosi pšenice bili su 4,2 tone po hektaru, a 2011. 5,2 tone, a prinosi kukuruza u istom periodu porasli su sa 5,2 t/ha na 5,7 t/ha u 2011. Mađarska je primjerice prinos kukuruza prošle godine imala 8,7, Bugarska 3,5, Francuska 8,5, a Italija 8,9 tona kukuruza po hektaru. 

Kupovina glasova proračunskim novcem

Najveći dio državnih potpora otpada na sektorske potpore brodogradnji, željeznici, pomorskom prometu, poljoprivredi, turizmu i HRT-u (obvezna RTV pretplata). Dakle, većina potpora odlazi na sanacije gubitaka i kupovinu socijalnog mira.